Igraju brzo, efikasno i atraktivno, baš onako kako treba za pravi rezultat i još bolji dojam. Melju sve pred sobom na gostovanjima, čudesna serija pobjeda došla je do brojke šest. Čiste svlačionicu iza sebe, u želji da je ostave onakvom kakvu su je našli. Rasprodaju stadion, bude godinama baš-me-briga-što-se događa nogometnu atmosferu u gradu koji danas diše s njima. Evo, čak su i Matjaža Keka uspjeli “otjerati” s klupe Rijeke, što nikome nije uspjelo dugih pet i pol godina…

Po svemu tome nogometaši Gorice su postali prepoznatljivi u hrvatskoj javnosti u svojoj premijernoj prvoligaškoj sezoni, ali “jače” od svega ostalog odjekuje ono što se događa u svlačionici Gorice nakon pobjeda. Svi stanu u krug, blizu jedan drugome, a onda se čuje kako kreće Matija Dvorneković. Tiho, ispod glasa, pa sve glasnije, počinje pjesma:

“Imamo bekove, imamo halfove, imamo forove, što daju golove! Hoćemo golove, hoćemo pobjede, hoćemo titulu, još ove godine!”

Suigrači ga prate, svi potpuno unutra, bez obzira jesu li iz Mičevca, s Plesa, iz Gane, Nigerije, Gruzije ili Armenije. A onda zajedno dolaze do “špice” njihova glazbenog broja koji završava glasno, najglasnije, euforično:

“Ovdje nitko nije normalan, nije normalan, nije normalan…”

Domaći igrači pjevaju, riječi su već dobrim dijelom naučili i stranci, a oni kojima je to ipak malo preteško odluče – zaplesati. Kao, recimo, Nigerijac Musa Muhammed, koji u ovih situacijama dominira “podijem”.

I tako već osam puta, jer toliko je pobjeda Gorica skupila ove sezone. Pretvorilo se to doista u zaštitni znak Gorice, a korijeni te priče sežu u prošlu zimu. Tad je Gorica bila drugoligaš, trener je bio Ivan Prelec, a kao pojačanje na polusezoni došao je Matija Dvorneković.

– Slušaj, tvoj zadatak bit će atmosfera u momčadi. Za početak, smisli pjesmu koju ćemo pjevati nakon pobjeda. Nešto energično, što će nas sve zajedno dodatno povezati – “naredio” je trener Prelec svom dojučerašnjem suigraču, prijatelju, a u tim trenucima prvi put svom igraču, koji se taman vratio s islandske avanture.

– Dogovoreno, šefe – odgovorio je Nindža i bacio se na posao.

U tražilicu je upisao “youtube” i krenuo raditi na svom novom projektu. Dakle, nema ovdje slučajnosti, nije ta pjesma nastala sama od sebe…

– Da, Prelec je mene odredio kao igrača koji će, da tako kažem, držati svlačionicu stalno ‘našpananu’, u dobroj atmosferi. To je doista bilo službeno zaduženje, koje sam ja rado prihvatio. Uostalom, sam od sebe sam to ionako djelomično radio. Rekao mi je da nađem pjesmu koju ćemo pjevati nakon svake pobjede, kojih je bilo puno, a ja sam se sjetio te strofe koju su pjevali igrači Dinama pod Josipom Kužeom. I eto, upalilo je – objasnio je Dvorneković kako je nastala čuvena pjesma.

I kad je Prelec otišao, a u njegove cipele uskočio Sergej Jakirović, ništa se nije promijenilo. Kao pametan i razuman čovjek, Jakir je odlučio zadržati ono što je dobro, a ova pjesma svakako spada u tu kategoriju. Dio igrača je otišao, njih 14 novih došlo, ali starosjedioci su ih vrlo brzo “navukli” na svoj način proslava.

– Iznimno mi je važno što je ostao kostur momčadi iz druge lige, tih 12 igrača koji su od početka generirali dobru atmosferu, ali i pomogli novim igračima da se što brže uklope – nekoliko puta ponovio je Jakirović.

Promijenio je stil igre, načine na koji se Gorica brani i napada, mijenjao je i nogometne ideje, ali pjesmu nije dirao. Zapravo ju je samo iskoristio da zajaše na valu koji je vukao Goričane u pravom smjeru. Nije prošla ni godina dana, a Dvorenkovićev “izum” je zaživio u tolikoj mjeri da su goričkog “band aida” puni portali, da valjda pola Hrvatska danas zna kako Gorica slavi.

Između ostaloga, pjesma se spustila i na nešto mlađe klupske razine. Naime, sve uzrasne kategorije Gorice upravo tom pjesmom slave svoje pobjede, kojih je i u njihovim životima sve više…

Vrijeme je za kraću pauzu, od nogometa i pjevanja, a nova točka očekuje se 24. studenog, kad u Veliku Goricu stiže Istra 1961. U međuvremenu će se igrači Gorice dobro odmoriti, neki od njih i otići kućama na nekoliko dana, u obiteljsko okruženje, a zatim i dobro pripremiti. Sve s ciljem da se “koncerti” nastave i dalje, i dalje, i dalje…