Došetao je na terasu Pevecova lounge bara na stadionu nasmiješen, ali govor tijela je govorio “samo da ovo što prije odradim”. Damir Žutić ovoga je puta na mjesto pokraj kojega svaki dan prolazi već 12 godina došao da bi se – pozdravio.

– Odlazim u Litvu, sve je dogovoreno – rekao je Žućo, kako ga zovu u svlačionici, dok je jednom po jednom suigraču i klupskom djelatniku stiskao ruku.

Novi klub Damira Žutića – “vječnog” lijevog beka Gorice, dečka koji je u klubu još otkad je bio dječak, rekli bismo čak i jednom od simbola HNK Gorice – zove se FK Atlantas, član je prve litavske lige, koja broji osam klubova, a novi grad u Dadinom životu zove se Klapeida. Luka je to na Baltičkome moru, grad od 200.000 stanovnika, rodni grad gomile sjajnih litavskih sportaša, a sad će biti i dom igrača koji u bijeli svijet odlazi s etiketom “made in Gorica”.

– Sve se dogodilo brzo, u tri dana sve je bilo gotovo i to je to. Nakon deset godina napuštam Goricu…

Malo je i više u klubu, točno pola života, ali posljednje desetljeće proveo je u prvoj momčadi ili na njezinu rubu. I prometnuo se u jedinog igrača koji nosi dres HNK Gorice od prvog trenutka njena postojanja! Zato je i predsjednik Nenad Črnko u božićno vrijeme, u sklopu humanitarne akcije “Turopoljsko srce”, bezuvjetno želio kupiti baš njegov dres. I nije pitao koliko košta.

“Zašto Dado Žutić? Zato jer je on jedini trenutno koji je zajedno sa mnom od 2009. izrastao i odrastao u Gorici. Bio je tek 16-godišnjak te 2009., kad sam ja došao u klub, i odmah smo znali da će on svojim talentom izrastati zajedno s Goricom. I zato sam sretan što je zajedno sa nama koji smo od početka tu sigurno i on ispunio svoje snove”, objasnio je tad Črnko svoju odluku.

Jedan od snova Damira Žutića bio je ulazak u prvu ligu sa svojom Goricom, zato nikoga neće iznenaditi odabir omiljenog trenutka u njegovoj karijeri.

– Utakmica sa Šibenikom i ulazak u prvu ligu, u to nema dvojbe. Ona kiša, sve ono što se događalo… Uh, to se ne može opisati! Kad smo 2011. prvi put postali prvaci druge lige, još sam bio dijete. Trenirao sam s prvom momčadi, bio dio nje, ali nisam odigrao ni minutu te sezone, čak nisam bio ni na klupi. A prošle sezone sam ipak bio standardan prvotimac… – vrtio je film u glavi Žutić.

A kad su uspomene ne dnevnom redu, bilo je čak i očekivano da će se oči zacakliti, da će glas na trenutke zadrhtati, da će emocije biti nemoguće sakriti.

– Kakav je osjećaj sad, na odlasku? Ha, dosta tužan… Ipak sam ovdje praktički cijeli život, još od kad sam bio dijete, odrastao ovdje… – tiho je kazao Dado, pa zastao na trenutak i duboko udahnuo.

– Je, priznajem, skoro je i suza potekla – nasmijao se i podigao glavu, svjestan da ga na novoj adresi čekaju novi izazovi.

– Postojala je ove zime i opcija s posudbom u Hrvatski dragovoljac, ali nije me to zanimalo. Korektno je bilo sve i sa strane Gorice i sa strane Dragovoljca, no nisam se vidio u tome. Ovo s Litvom djeluje mi kao dobra opcija i idem pokušati – rekao je Žutić.

Prvenstvo Litve tek počinje, gore se sezona igra u ritmu proljeće-jesen, a Žutić je prema Klapeidi poletio u četvrtak. Nova faza njegove karijere je počela, izazov je ogroman, ali takve su i šanse da ovako pošten sportaš uspije. A jednim okom će stalno, ne sumnjate valjda, pratiti što se događa u njegovu klubu.

– Ostavljam ovdje jako dobru momčad. Vjerujem da će dečki izboriti Europu i tamo napraviti nešto dobro za promociju grada i kluba – poželio je Žutić.

Tek mu je 25, puno je još nogometnih godina pred njim, a jedna od želja je jasna. Povratak kući jednoga dana, u svoj klub…

– Nadam se, nadam se… Ovo nije zbogom, samo doviđenja!

Mahnuo je još jednom, pokupio stvari i otišao svojim putem. Sat, dva poslije gorički “rezervisti” su istrčali na megdan Dravi iz Ptuja, ali njega u tom filmu više nećemo gledati. U Litvi ga, uvjereni smo, čekaju glavne role, puna minutaža i prilika da pokaže koliko vrijedi. Ne zvuči, priznat ćete, nimalo loše.