Ovo je očito tjedan nevjerojatnih nogometnih raspleta. Tjedan u kojem, recimo, Ajax prokocka 4-1 na Stamford Bridgu, a Chelsea izvuče 4-4. Tjedan u kojem Dinamo u 93. minuti protiv Šahtara ima 3-1 pa u 98. primi gol za 3-3. Tjedan u kojem Gorica napada, promašuje i prima golove u Puli, a onda remi izvuče nevjerojatnim spletom događaja duboko u sudačkoj nadoknadi! Uh, kako je ludo i dramatično izgledala ta završnica, koliko je sreće donijela Gorici, koliko tuge i razočaranja Ivanu Prelecu i njegovoj Istri. Ali to je nogomet, zato ga toliko i volimo…

Dvaput je Istra vodila, dvaput Gorica stizala, dvaput dostigla prednost. Prvo Jovičić, a onda i Cherif Ndiaye, u trenutku kad se činilo da više nema šanse, da će Gorica ostati praznih ruku u utakmici u kojoj po prikazanom nije trebala ostati praznih ruku.

No idemo, kao i uvijek, kronološki vidjeti što se događalo na Aldo Drosini…

Otprilike “milijun” poveznica između dvije momčadi pojavilo se u ovih 90 pulskih minuta. Na klupi Istre sjedio je Ivan Prelec, Velikogoričanin i bivši trener i igrač Gorice. Na klupi Gorice sjedio je Sergej Jakirović, bivši igrač Istre. Vodeći gol Istre zabio je Karolis Laukžemiš, jedini Litvac u svijetu HNL-a. Točnije, jedini uz Mindaugasa Nikoličiusa, sportskog direktora Gorice, drugog čovjeka našega kluba. Gol za izjednačenje zabio je Aleksandar Jovičić, koji je u Goricu došao iz, pogađate, Istre. Malo je nedostajalo da zabije i Matija Dvorneković, inače kum trenera Istre…

Nije ovoga puta bilo Joeya Suka, koji je zabijao u obje dosadašnje goričke pobjede u Puli, a nije bilo ni Kristijana Lovrića, koji je ove sezone u HNL-u zbog kartona propustio samo dvije utakmice. Obje protiv Istre. I osjetio se, naravno, njihov izostanak, posebno su to vrijedni igrači u goričkoj koncepciji, a trener Jakirović pokušao ih je nadomjestiti igrom s dvojicom napadača, Cherifom i Zwolinskim u kombinaciji.

Nije krenulo dobro, dapače, krenulo je očajno. Prvo je Jiloan Hamad već u drugoj minuti promašio čistu šansu, poslao loptu preko gola, a već u sljedećem napadu golman domaćina Čondrić pronašao je Grujevića na desno, a ovaj Laukžemisa u sredini, na vrhu peterca. Litavac je bio brži od Steenvoordena i priuštio klasičan primjer hladnog tuša Gorici. Kao da nije bila dovoljna kiša koja je pošteno oprala igrače na samom otvaranju utakmice…

Preuzela je Gorica inicijativu nakon toga, krenula svim silama naprijed, ali cijelih pola sata čekale su se prve prave prilike. Dvorneković je pokušao iz daljine, opasno je bilo i nakon prolaska Hamada desno malo potom, a do izjednačenja su crni iz Velike Gorice došli u 38. minuti. Hamad je nabacio iz kornera s lijeve strane, a Aleksandar Jovičić visoko skočio i zakucao loptu u mrežu za svoj prvi gol u goričkom dresu. I to je nekakva poveznica, jer rijetko je Gorica u ovih sezonu i pol zabijala glavom nakon kornera, a Istri u Puli zabila je na taj način već drugi put.

Cherif Ndiaye imao je tri, četiri dobre prilike, a zabio je u zadnjoj sekundi, uz pomoć obrane Istre… Foto: Duško Marušić/PIXSELL

S tih 1-1 otišlo se i na odmor, a početkom nastavka slika na terenu kudikamo se izmijenila. Više Gorica nije dominirala, Istra se oslobodila i razigrala, pa je Kahlina sjajnom intervencijom morao spašavati nakon udarca Laukžemisa u 49. minuti. S obzirom na stanje na terenu, činilo se da su domaćini za nijansu bliži drugom golu, a to se i obistinilo u 62. minuti. Mario Ćuže prošao je po lijevoj strani, dao povratnu za Ivana Močinića, a bivši hrvatski reprezentativac iz prve je potegnuo i precizno pogodio suprotne rašlje goričkoga gola. I valjalo je spašavati što se spasiti da…

Reagirao je Jakirović uvođenjem Mathieua i Babeca umjesto Dvornekovića i Hamada, no zapravo je najveća prinova na terenu bila – nervoza. Sve veća i veća kako su minute prolazile. Tako to nekako valjda ide kad u prvom poluvremenu dobiješ gol iz jedinog protivničkog udarca na gol, kad usred pokušaja da se nametneš u drugom poluvremenu primiš novi gol, a nema igrača koji donosi ritam i agresiju (Suk), kao ni igrača koji donosi individualnu klasu, prodornost i realizaciju (Lovrić). Cherif je tri puta dobro pokušavao, iz dobrih situacija, ali Senegalca uporno nije htio gol, kao i toliko puta ove jeseni. Svaki put bi mu nedostajao centimetar ili dva, pola koraka ili pola sekunde, ponekad i mala doza sreće…

A onda se doza sreće, kad se činilo da je sve gotovo, konačno pojavila! I Gorici i Cherifu! Igralo se četiri minute sudačke nadoknade, a gol za 2-2 pao je u petoj. Jedan obrambeni igrač Istre napucao je loptu u želji da je izbije ispred svog šesnaesterca, no pogodio je suigrača u glavu, od kojeg se odbila ispred Cherifa. Gorički broj 99 dao je posljednji atom snage da dođe do te lopte u duelu s braničem Tomaševićem i – uspio! Nije do kraja jasno je li tu loptu u mrežu poslao napadač Gorice ili branič Istre, ali važno je samo da je nekako ušla u mrežu.

I čim se to dogodilo, sudac je označio kraj utakmice. I počelo je slavlje Goričana, ali i očaj u domaćim redovima. U svemu tome došlo je i do naguravanja na centru igrališta, nervoza je eskalirala, no sve se srećom brzo smirilo. Nevjerojatan, apsolutno nevjerojatan rasplet jedne utakmice za pamćenje. Traumatične, stresne, koja je na kraju ipak završila najrealnije. Istra je, naime, dva gola zabila iz tri udarca na gol, Gorica je puno toga promašila, a na kraju uspjela isprovocirati sreću i doći do boda.

Bit će nakon ovoga prilike da se dojmovi slegnu i strasti smire, jer vrijeme je za reprezentativnu stanku, nakon koje će u Veliku Goricu doći Varaždin. Za početak, nadamo se, novog pobjedničkog niza.

HT Prva liga, 15. kolo
ISTRA 1961 – GORICA 2-2
(Laukžemis ‘3, Močinić ’62 / Jovičić ’38, Ndiaye ’90+5)