Emotivan je bio Ljubo, punim imenom i prezimenom Nemanja Ljubisavljević, već i na sam spomen mogućeg odlaska iz Gorice, iz kluba u kojem je proveo protekle dvije i pol sezone. I od grada u kojem se osjećao kao doma.

– Samo da je zdravlja, prijatelja, a sve ostalo kako bude… – odvratio je Ljubo na ono uobičajeno “kako si” prvog dana priprema za novu sezonu.

Odradio je već razgovor s čelnicima kluba, akceptirao činjenicu da nije u ozbiljnim kombinacijama za proljetni dio sezone, postao svjestan da se rastanak bliži. Nastavio je trenirati s Goricom, otišao i na pripreme u Medulin sa suigračima, lovio ritam nakon dvije vezane ozljede, ali misli su stalno bile negdje drugdje. Čekao je što će se dogoditi, trenirao i igrao utakmice, a onda se pojavio Žalgiris. I Ljubo se ranije vratio s priprema.

– Dva dana bio sam u Gorici, pripremio sve za selidbu i u petak došao u Litvu – javio se 23-godišnji branič rođen u Kruševcu, gradu u središnjoj Srbiji.

 

Emocije su i dalje bile jake.

– Žao mi je što odlazim, naravno da mi je žao. U ovom gradu stvarno sam volio živjeti, danas mogu reći da mi je Velika Gorica drugi dom. Doslovno. Ovdje imam valjda pet prijatelja za cijeli život, mislim da to dovoljno govori – govorio je Nemanja na oproštaju od Gorice.

A opet, osjećala se u glasu i doza uzbuđenja.

– Veselim se svemu što me čeka. Žalgiris je ozbiljan klub, igra Europu, a zadovoljan sam i kako sam financijski prošao. U Gorici nije bilo smisla ostajati nakon što sam doznao kakav mi je status, iako sam ja i dalje uvjeren da bi se izborio za svoje mjesto. Sad je stigla nova prilika, dobra opcija, vidjet ćemo što budućnost nosi – kazao je Nemanja pa dodao još i ono ključno, ono odnekud poznato:

– Samo da je zdravlja…

O tome se, zapravo, i radi u ovoj priči pod radnim nazivom “Ljubo u Gorici”. Svega je Nemanja imao prije nego sreće. Proklete ozljede, teške i nesretne, sve su upropastile. Triput je morao pauzirati u posljednjih godinu i pol dana, koliko klub živi prvoligaški život.

Došao je u Goricu u kolovozu 2017. godine, u trenutku kad je Dean Klafurić preuzeo momčad, kad je drugoligaška sezona već krenula. Brzo se nametnuo, u par s Igorom Čagaljem činio je obrambeni bedem i nakon što je momčad preuzeo Ivan Prelec. Nastavak priče znate, Ljubo je kao standardni prvotimac sudjelovao u povijesnom ulasku u Prvu HNL…

Nesreća je stigla s prvom ligom. Odigrao je debitanskih deset minuta protiv Slaven Belupa u 2. kolu, a onda je otišao križni ligament. I pauza – šest mjeseci! Uz Čagalja se nametnuo Jovičić, bio je tu i Oboabona, a za povratnika Ljubu prostora je bilo još samo dvaput pred kraj sezone. Ukupno četiri minute.

Prvu “pravu” prvoligašku utakmicu dočekao je u 10. kolu protiv Intera. I odigrao je za čistu desetku.

– Bio je sjajan! Ne sjećam se da je izgubio ijedan duel – govorio je trener Jakirović.

U prvih 11 bio je i u sljedećem kolu protiv Osijeka, ali morao je van u 65. minuti. I to ni kriv ni dužan! Sudac Ivan Vučković izmislio mu je faul, dao mu drugi žuti karton, a Osijeku – penal. Ljutit je Ljubo odlazio s terena, bijesan zbog nepravde, a pritom nije bio ni svjestan da je upravo odigrao svoje za Goricu.

Slijedila je, naime, još jedna ozljeda koljena, pa neuspješan povratak, pa još jedna… I ispalo je da je onaj u Osijeku bio njegov posljednji nastup za klub u kojem je bio jedan od omiljenih. Dobri momak Ljubo bio je miljenik i tete Vesne, i čistačica, i suigrača, i navijača… Nije se bilo lako razdužiti.

– Stvarno od srca želim zahvaliti svim ljudima iz kluba. Od prvog do posljednje, svim mojim suigračima, svim trenerima, navijačima… Svi su oni zajedno doveli do toga da sam se u Velikoj Gorici osjećao doslovno kao kod svoje kuće. Hvala im svima još jednom, a Gorici želim svu sreću u nastavku sezone. Bit ću najveći navijač – pozdravio se Ljub0.

Nakon 38 utakmica, dva gola i deset žutih kartona u dresu Gorice, odletio je u Litvu. Na početak novog puta, koji ga možda jednog dana i vrati u Goricu.

– Tko zna, sve je moguće – nasmijao se za kraj.

Sretno, Ljubo!