Prijava

Vaša prijava

Stjepan zvani Pero: Malo njih je moglo ono što je mogao Kovačić…

[]

Minule godine, 2019., potpisnik teksta morao se maksimalno družiti s medicinskim osobljem, koje je tad putem Cityportala dobilo i javno priznanje, zahvalu i čestitke. Moglo se to tada možda protumačiti na više načina, ali danas nažalost, dok traje rat s virusom, potvrđuje se koliko su ti ljudi neophodni našoj zajednici i koliko im dugujemo.

Pridržavati se njihovih uputa, najmanji je čin poštovanja i respekta spram svih njih koji danas najviše trpe. Gesla i savjeta “ostajem doma” moramo se pridržavati koliko god je to moguće.

U takvoj situaciji može se nešto i raditi. Recimo, listati i prebirati arhivu. Mi ovisnici, onu nogometnu. Ako je ima mnogo, dilema je što odabrati za prezentaciju. Ili možda dileme nema? Kad je otvorena stranica legendarnog Stjepana Kovačića Pere, dilema je u trenu nestala. Daj Bože da tako brzo nestane i korona!

Prezentirane fotografije i napisano mogu posvjedočiti tko je bio Stjepan Kovačić Pero. Priznanje i nagradu za životno djelo dobio je prije deset godina, početkom ožujka 2010., a ostavio nas je, nažalost, prerano. S nepunih 70 godina. Nagradu mu je uručio gradonačelnik Velike Gorice Dražen Barišić, dobio ju je u izboru Zajednice sportskih udruga Velike Gorice, čiji je predsjednik bio Nenad Črnko.

Pero je počeo u juniorima Radnika 1963. godine. Kasnije je igrao za seniore u društvu danas naših legendi Željka Plepelića Belog, Grabera (Bojs), braće Mirenić, Kranjca, Vlade Črnjaka (Jerac), Mirka Babića, Stjepana Mesarića Čape i drugih. Trener mu je u legendarnoj Kolarevoj bio također legendarni Branko Peštaj Brane.

Igrao je Kovačić još i za Prvomajsku iz Zagreba te Polet iz Buševca. Kasnije je bio i predsjednik Radnika (1985. godine), a ostao je zapamćen i kao trener. Punih 15 godina trenirao je juniore Radnika, a doškolovao je vrhunske igrače poput Dude Pavličića, Andreja Panadića, Željka Župetića, Marija Cvitanovića i mnoge druge.

Trenirao je i seniore Radnika kao i mlade igrače u Poletu Buševec. Pero je bio miran i staložen čovjek kojem je nogomet nakon obitelji bio smisao života. Svakako je zaslužio da ga se još jednom prisjetimo.