Prijava

Vaša prijava

Matija Dvorneković konstanta i živa legenda HNK Gorice


Matija Dvorneković je kao igrač ikona HNK Gorice pa i velikogoričkog i turopoljskog nogometa. Nismo se mogli sjetiti da je itko na ovakvoj razini igrao za Radnik i za Goricu. Čuli smo se telefonom s Matijom u utorak 5. svibnja 2020. u suton, a u pozadini čuli su se razdragani glasići, najvjerojatnije sinova Noaha (6 godina) i Lucasa (4). “Je, je, tu su moji dečki. Supruga Ivana završava večeru a mi asistiramo”-veselim glasom dočekao nas je Matija. A jesu li tri mušketira zaradili gozbu? “Jesmo, jesmo. Ja sam jutros odradio trening a sinovi su bili dobri, ha ha..”-uvodno je kazao popularni “Nindža”, kako ga zovu navijači i prijatelji.  Matija nam je dao intervju negdje početkom rujna 2014. godine, odmah nakon povratka iz Rusije, a sada u nedostatku svježih nogometnih događanja, pala je ideja da se ponovo prisjetimo nogometnog puta nogometaša, bez kojeg Gorica danas ne bi bila, to što je. Uvijek korektan, Dvorneković nije imao ništa protiv.

Dvorneković je u metropoli Turopolja vrlo popularan. Ništa čudno, u Velikoj Gorici je starosjedilac, iako je rođen u Sisku. Loptu je počeo krotiti još u Radniku s kojim je izborio 3. HNL. “Kao junior otišao sam u Slaven Belupo i odradio do kraja nogometno školovanje a odigrao u Koprivnici još i dvije sezone kao senior”-prisjeća se Matija. Nakon toga vratio se opet u Goricu u trenutku procvata i stasanja velikogoričkog kluba. Gorica je tada osvojila najprije trećeligaško prvenstvo a odmah zatim i drugoligaško. Odličnim igrama, Dvorneković je skrenuo pozornost na sebe i stigao je poziv iz Rusije. “Igrao sam u vani četiri godine a klubovi su bili Nižnji Novgorod, Volga i na kraju Torpedo Moskva. U Goricu sam se vratio u ljeto 2014. godine”-otkrio je Dvorneković i sad je tu, jer doma je najljepše.

Je, je, obiteljski sam nogometaš. Osim mojih gore spomenutih, drago je što sam doma i majci Nadi te ocu Željku od kojih također imam veliku podršku”-pričao nam je veliko pozitivac Matija, a ne zaboravlja spomenuti brata Filipa, koji je nažalost preminuo sa samo 19 godina, a koji mu kako kaže, i samim spomenom i čestim sjećanjem daje ogromnu snagu, ljubav i vjeru. Mnogo lijepog o Dvornekoviću ispričao je i njegov tast Stjepan Kovačić Pero, prije odličan nogometaš Radnika (VG), a kasnije legendarni trener mladih na ovim prostorima.

Eto, Matije Dvorneković je doma već šest godina. Zar treba posebno spominjati što se u HNK Gorici u tom vremenu sve dogodilo? Izborena je po drugi put mogućnost ulaska u elitni razred nogometa u Hrvatskoj (u prvoj varijanti na nevjerojatan način HNK Gorici to nije omogućeno).

I nije Gorica samo zalutali metak u Ligi desetorice, što ima posebnu težinu. Već u drugoj sezoni velikogorički nogometaši na čelu s Dvornekovićem, igraju u 1. HNL vrlo zapaženo i najugodnije su iznenađenje. Spominjao se i EURO iskorak ali korona je mnogo toga poremetila. Trenutno s virusom ide nabolje a mi nogometni ovisnici jedva čekamo da se sve normalizira pa da opet uživamo u nogometnim majstorijama a posebno maestra Matije Dvornekovića. Mato Paviša