Ta subota, 13. svibnja 2018. godine, bila je lijepa i sunčana, sve je izgledalo idealno za odigravanje utakmice koja je trebala ostati za povijest. Bilo je to 32. kolo Druge HNL, u Veliku Goricu dolazio je Šibenik, a vodećoj Gorici nedostajao je samo jedan bod da i definitivno osigura prvo mjesto na tablici i plasman u prvu ligu, prvi put u povijesti kluba koji je uporno i nezaustavljivo rastao…

A onda se, tamo negdje početkom drugog poluvremena, nebo otvorilo. Ako se za neko nevrijeme može iskoristiti floskula “potop biblijskih razmjera”, to je bilo to. Nevjerojatna količina kiše pala je u samo nekoliko minuta i učinila teren nemogućim za bilo što osim – nabijanja. Šibenik je vodio od sredine prvog poluvremena, da bi u 61. minuti estonski napadač Henrik Ojamaa nekako ugurao loptu u mrežu i donio dovoljnih 1-1. Momčad na čijoj je klupi sjedio Ivan Prelec izdržala je do kraja, sačuvala taj bod i osigurala promociju u najviši rang hrvatskog nogometa.

Predsjednik Nenad Črnko smijao se od uha do uha dok je kijamet udarao sa svih strana, a dolje na terenu trajala je fešta koja se ne zaboravlja. Igrači mokri do kože grle jedan drugoga, sve pršti od emocija, tu je i presretni Midaugas Nikoličius, koji je pet mjeseci prije došao u klub kao dio dogovora s litavskim partnerima, a glavnu riječ vodi – Pevec. Punim imenom Franjo Kovačić, ekonom od prvog dana osnutka kluba, blistao je od sreće, bacao se u lokve vode poput razigranog djeteta, a mladi trener Prelec s ponosom je gledao posljedice svih dobrih odluka koje je povukao u svojoj prvoj sezoni na klupi neke seniorske momčadi…

Kad u petak na travnjak Gradskog stadiona istrče nogometaši Gorice i Šibenika, prvi sljedeći put, proći će točno 838 dana od poslijepodneva u kojem se feštalo. Dvije godine i tri i pol mjeseca poslije priča je bitno drukčija, ali drukčija je i Gorica.

Klub koji je onako emotivno proslavio ulazak u prvoligaško društvo danas je u tom društvu netko i nešto. Klub s reputacijom, s rezultatima, s prepoznatljivim imidžem i s ogromnim ambicijama. Klub je to koji je u međuvremenu za ozbiljan novac prodao Iyayija Atiemwena i Farouka Miyu, promovirao cijeli niz mladih i kvalitetnih igrača, a kao nova točka na tom putu u tjednu uoči Šibenika dogodio se novi veliki transfer. Točnije, novi posao koji je donio potvrdu koliko je Gorica narasla u tih 838 dana.

Cherif Ndiaye, senegalski napadač koji je u Goricu stigao 19 mjeseci ranije kao potpuni anonimac, besplatno, otišao je u tursku prvu ligu, u klub koji se zove Göztepe, a na klupski račun u konačnici bi trebalo sletjeti oko 1,5 milijuna eura. Malo više od deset milijuna kuna, ako je lakše računati… I nitko se nije previše šokirao što je do toga došlo, Atiemwen i Miya već su ranije pokazali da je itekako moguće doći u Goricu kao  igrač čije ime ne odjekuje presnažno u nogometnim krugovima, a zatim iz nje otići za ozbiljan novac.

I, što je najbolje, nitko zbog toga nije previše zabrinut. Gorica je ostala bez važnog igrača, sjajnog napadača, ali povjerenje javnosti u sve ono što se u klubu radi i događa tolika je da nema onih koji će reći: “Ajme, što ćemo sad bez njega!” Nećemo ništa, idemo dalje, s novim snagama, s novim ljudima, vrlo vjerojatno i uz neka pojačanja, jer tako se to radi u ozbiljnim klubovima… Tu je danas Ognjen Mudrinski, nakon dva kola prvi strijelac lige, tu su i talentirani klinci poput Špikića, Golubickasa, Krizmanića, Babeca, Gadže i ostalih, tu su i iskusne snage poput Dvornekovića, Čanađije, Steenvoordena, Hamada i društva, tu je i Kristijan Lovrić, barem zasad… A stiže lova, odšteta za Cherifa!

Ne znači to da će klub nakon ovakvog transfera “plivati u novcu”, daleko od toga, budući da su vremena takva da je najvažnije pokrpati sve minuse, ali poanta je jasna – Gorica je snažna, posložena, s jasnim planom i svijetlom perspektivom. Raste i dalje, prostora za napredak ima u doslovno svakom segmentu, no slika koju trenutačno gledamo miljama je ispred one koja je bila aktualna u kasno proljeće 2018., u trenucima kad su mnogi skeptici vrtjeli glavom i govorili: “Neće oni dugo…”

E pa hoće! Evo ih, evo Gorice, na drugome mjestu prvenstvene ljestvice, smještene između Dinama i Hajduka, sa sjajnim trenerom na klupi u liku Valdasa Dambrauskasa, s momčadi posloženom za važne stvari. Tu je i snažna domaća nota, budući da su utakmicu u Varaždinu u 1. kolu započela tri gorička igrača – Dvorneković, Krizmanić i Špikić – ali tu je prije svega snažna i ozbiljna europska ambicija. Postojala je ona i u prethodne dvije sezone, uz samo malo sreće već se moglo dogoditi, ali sad je ovo još ozbiljnija priča, sad ambicije imaju za još jednu nijansu snažnije argumente.

Bod protiv Šibenika danas, 838 dana poslije, zbog svega toga nikoga neće zadovoljiti. Gorica će u petak od 20 sati tražiti novu pobjedu, treću u tri kola, a tražit će i potvrdu svojih ambicija.

– Ovakve utakmice su najopasnije – teza je koju smo čuli više puta ovih dana, iz usta trenera i igrača.

Svjesni su svi do jednoga da nikakvo opuštanje nije dozvoljeno, da momčadi i klubovi koji žele biti ozbiljni na to nemaju pravo. I to je, zapravo, najbolja vijest. Gorica više nije samo mali klub koji sanja, to je danas renomirani prvoligaš s pravim, realnim planovima i željama. Kiša ovoga puta valjda neće padati, ljeto po vremenskim prognozama završava tek u noći na ponedjeljak, ali lijepo će biti u 90 minuta vidjeti koliko se Gorica doista promijenila u ove dvije godine, tri mjeseca i 15 dana.

Promijenila, naravno, na bolje.