Točno 500 dana prošlo je od originala, a sad se, nadam se, sprema – repriza! Točno je 500 dana prošlo od 30. listopada 2019., od trenutka kad je Gorica krenula u svoj prvi prvoligaški dvostruki okršaj s Hajdukom na svom stadionu. Igrala se prvo osmina finala Kupa, a tri dana poslije i redovno prvenstveno kolo. Oba puta na našem Gradskom stadionu, oba puta završilo je identičnom pobjedom Gorice (2-1), oba puta strijelci su bili isti ljudi (Lovrić i Suk).

I evo nas, 500 dana poslije, idemo sve ispočetka. Dobro, nije sve baš potpuno identično, ali zapanjujuće je koliko sličnosti ima s tim krajem listopada i početkom studenog 2019. Opet će Gorica i Hajduk igrati dvaput u tri dana na Gradskom stadionu, s tom razlikom što će se ovoga puta prvo igrati prvenstvo, a tek potom Kup, i to četvrtfinale. I, da ne zaboravimo istaknuti, ovdje su i dalje i Lovrić i Suk…

Sličnosti i poveznica, dakle, koliko ti srce želi, a razlika – barem jednako toliko!

Prije 500 dana na jednoj je klupi bio Sergej Jakirović, na drugoj Damir Burić. Niti jednog više nema u tim ulogama. Prije 500 dana Siniša Oreščanin bio je bivši trener Hajduka, smijenjen par mjeseci ranije, a danas je trener Gorice. U tim je dvobojima na klupi Gorice bio i sportski direktor Mindaugas Nikoličius, danas sportski direktor Hajduka. Uz to, prije 500 dana ime Paola Tramezzanija nije previše značilo hrvatskoj nogometnoj javnosti, bio je prilično anonimni trener koji se odmarao nakon otkaza u ciparskom APOEL-u i čekao angažman u Livornu, koji će doći mjesec dana poslije onih utakmica u Velikoj Gorici.

Uostalom, prije 500 dana nismo imali pojma što je to korona virus, nismo ni razmišljali o tome kako je živjeti s pandemijom globalnih razmjera, ništa nam nisu značile ni fraze kao što su “novo normalno”, “sljedeća dva tjedna” i “komorbiditet”. Puno se toga promijenilo i u svijetu i u nogometu, i u Gorici i Hajduku, a opet se čini kao da je sve nekako isto, ili barem prilično slično.

Točnije, voljeli bismo da sve završi isto, ili barem prilično slično, kad je riječ o terenu. Evo, ne moraju zabiti ni Suk ni Lovrić, neka to učini netko drugi, ali neka ishod bude isti.

I imamo se pravo tome nadati, jer Hajduk je u ovih 500 dana uglavnom tonuo i padao, a Gorica rasla i dizala se. I smjestila se na pozicije koje su debelo iznad onoga gdje je Hajduk.

– Poštujemo i respektiramo Hajduk, to je momčad koja je četiri do šest puta skuplja od naše, ali mi smo treći na tablici, igramo jako dobro, sve više napredujemo i svakako idemo na pobjedu – najavio je trener Oreščanin, kojeg su Splitu mnogi i dalje izuzetno poštuju i respektiraju, žale zbog njegova odlaska s Poljuda, dok mu oni drugi i dalje ne opraštaju ispadanje od malteške Gzire u Europi.

Danas, 500 dana poslije, trener Six jasno i glasno će reći kako mu je “ova utakmica jednaka kao i svaka druga”, ali naravno da mu je teško baš u potpunosti povjerovati. Otišao je iz Hajduka kao najuspješniji trener splitskoga kluba otkad je HNL-a, otišao je u vrlo negativnom ozračju, što je potpuno odudaralo od svega onoga što je radio na Poljudu. U vremenu nakon odlaska ostao je korektan, pristojan, o Hajduku je uvijek govorio s velikim respektom, ali jasno je da bi mu ova pobjeda ipak bila malo draža nego neke druge.

Poseban će motiv imati i bivši direktor Nikoličius, koji silno želi pobijediti Goricu, pokazati da Hajduk s njim može ono što bez njega nikad nije uspio. Pobijediti Goricu u Velikoj Gorici. Međutim, Nikoličius će biti i motiv za sve igrače Gorice, za dečke koji su mjesecima i godinama gradili svoju priču zajedno s njim, da bi rastanak uslijedio bez pravog pozdrava, s nekoliko rečenica poruke ili ponekim telefonskim razgovorom. Prvi put nakon odlaska iz Gorice doći će Nikoličius na stadion koji mu je tri godine bio radno mjesto, a njegovi dojučerašnji kolege i igrači napravit će sve da s njega ode praznih ruku. I u subotu, i u utorak.

Iako, ne treba nikome Nikoličius da bude motiviran za oglede poput ovih, za utakmice s ovakvim ulogom, za sudare s protivnikom kojeg je uvijek posebno zadovoljstvo pobijediti. Jer, u ovih 500 dana smjestio se i onaj težak poraz 0-6 na Poljudu, nakon kojeg je Jakirović otišao s klupe, a to su neki dugovi koje valja vraćati u ratama. Triput je od tad Gorica igrala s Hajdukom, sva tri puta je pobijedila, pa nema razloga da se niz ne nastavi. Iako je Hajduk danas, treba i to reći, kudikamo ozbiljnija i puno opasnija momčad nego što je bio tijekom 2020. godine.

Međutim, ozbiljnija je i Gorica, koja ima svoje želje, svoje ciljeve i svoje ambicije. Na putu svoji velik protivnik, klub s tradicijom i renomeom, ali sve to za sebe gradi i Gorica. Tradiciju i renome, naravno, najlakše je izgraditi s pobjedama, s uspjesima, pa u tom smislu…

Ajmo, Gorica!