Na današnji dan 1991. godine formirana je 10. TO gardijska brigada Velika Gorica, koja je bila prva oružana sila na ovim prostorima koja je spriječila prodor neprijatelja prema Zagrebu. U prosincu 1991. preimenovana je u 153. brigadu HV-a te je pod tim imenom djelovala do kraja rata i veličanstvenog povratka u Veliku Goricu 14. rujna 1995.

Nakon polaganje vijenaca na Spomen-obilježju Golubica u Velikoj Gorici, obilježavanje obljetnice osnutka 153. brigade HV-a Velika Gorica nastavljeno je polaganjem vijenaca na Spomeniku poginulim pripadnicima 153. brigade HV-a Velika Gorica u vojarni Satnik Josip Zidar u Velikoj Buni, dok je središnji program obilježavanja održan u Spomen-parku 153. brigade HV-a u Velikoj Buni

Za mnoge Goričane formiranje 153. brigade važan je datum u njihovim životima i trajno će ga nositi u svojim srcima.

- To je jedan od najznačajnijih dana u mom životu. Tog dana mi smo krenuli u rat i bili smo spremni izvršiti zadatak koji je bio pred nama, a to je oslobođenje zemlje od agresora. Imao 45 godina i spadao sam među iskusnije vojnike, a imao sam iskustva iz Teritorijalne obrane. Bio sam načelnik sigurnosti u brigadi i moja zadaća bila je da brinem o sigurnosti naših pripadnika. Tu dužnost obavljao sam od 3. listopada 1991. godine do 1. travnja 1992. godine. To su dani ponosa i slave. To je bilo vrijeme biti ili ne biti, nije bilo vremena za razmišljanje. Nije bilo lako se oprostiti od svoje obitelji, ali morali smo djelovati. Nažalost, u četiri godine mi smo imali 72 poginula pripadnika brigade – istaknuo je Ivan Mišerić, počasni predsjednik Udruge pripadnika 153. brigade-HV.

Emotivan je bio i gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar, čiji je otac također bio pripadnik brigade. Prisjetio se tog teškog vremena, kada je kao dijete ispraćao oca u rat. Naime, obitelji pripadnika brigade nosile su breme brige za svoje najmilije koji su s puškom u ruci išli braniti svoje zemlju.

- Nikada neću zaboraviti taj Božić bez tate i mogu samo zamisliti kako je vama koji ste doživjeli ono što niste željeli, da se vaši nemiliji ne vatre doma. Gledam vas i vidim sve ono dostojanstvo i ponos koji danas kad se priča o hrvatskim braniteljima bude potisnut. Govore nam da se okrenemo budućnosti. Renault 4 staje ispred kuće, mobilizacija je, otac odlazi, nema mobitela, nema interneta, iskreno nismo imali niti telefona. Nakon dva tjedna otac se pojavljuje na kućnom pragu, sretan što je živ i zdrav zajedno s vama. To su proživljavale vaše obitelji. Želim vam izraziti veliku zahvalnost na svemu što ste napravili za našu Domovinu. Zagrlite svoje supruge i muževe, djecu, jer sve traume koje ste vi prošli i oni su s vama. Vjerujte mi govorim iz osobnog iskustva. Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska- poručio je Ačkar.