Kronologija izgradnje sportske dvorane
Listopad 2006.
Tonino Picula potpisuje ugovor o kupnji zemljišta za gradnju trenažne sportske dvorane gdje grad Velika Gorica otkupljuje zemljište od obitelji Azenić.
Na svečanom potpisivanju slušamo sljedeće riječi: “Dvorana će biti trenažnog karaktera, ukupna vrijednost projekta je oko 4 milijuna kuna, prvi korak već je napravljen, a sljedeći je prikupljanje projektne dokumentacije za čiju su izradu sredstva osigurana već u ovogodišnjem proračunu. Početak gradnje planira se započeti u proljeće u ožujku, radovi će trajati oko dva mjeseca, te bi sportaši novu dvoranu mogli dobiti već u lipnju 2007. godine.“
No, priča je jedno, a realnost nešto sasvim drugo. Vrlo brzo se ustanovljuje da na postojećem kupljenom zemljištu (teren uz Panadić sport) nema nikakvih uvjeta da se izgradi trenažna dvorana jer je jednostavno – premalo. Tako je baka Azenić „preveslala“ gradske oce i prodala im „mačka u vreći“, a oni krenuli u potragu za novom lokacijom.
Listopad 2007.
Napravljen je prijedlog detaljnog plana uređenja ŠRC-a u kojem se dvorana seli malo istočnije, a Picula poručuje: „ Nakon javne rasprave prijedlog ide na usvajanje Poglavarstvu i Gradskom vijeću. Nadamo se da će sve biti rješeno ove jeseni, tako da bi početak gradnje trebao započeti najkasnije u rano proljeće. S obzirom da se radi o trenažnoj dvorani, gradnja je puno brža i trebala bi biti gotova u ljeto 2008. godine.“
Rujan 2008.
Dočekali smo i ispratili ljeto 2008., ali od dvorane ni traga, ni glasa. Livada pored Rakarske ceste na kojoj je predviđena gradnja i dalje zjapi prazna i sportaši su još jedanput prevareni. Ko za inat, zbog dugova ne mogu ni u obnovljenu srednjoškolsku dvoranu. Picula na sastanku sa klubovima obećava gradnju dvorane početkom iduće godine.
Travanj 2009.
Obećanje – ludom radovanje. Livada je i dalje na svom mjestu, novost je samo nova generacija trava i biljaka koje očito dobro uspjevaju na tom tlu. Ovaj put krivi su papiri, iako je napravljen idejni projekt, ishođena građevinska dozvola i izabran izvođač, žalba jednog od ponuđača ponovno je stopirala gradnju.
Svibanj 2009.
U drugom natječaju za izvođača izabrana Gradnja d.o.o. Osijek, Picula potpisuje Ugovor dva dana prije drugog kruga izbora. Da je ugovor ništavan (zakon propisuje da se u vrijeme izbora ne smiju potpisivati ugovori veće vrijednosti od milijun kuna) zna i tadašnji gorički gradonačelnik poručivši okupljenim novinarima da zna za tu odredbu, ali on će ugovor popisati bez obzira na posljedice.
Srpanj 2009.
Dražen Barišić sjeda u gradonačelničku fotelju i jasno poručuje – skora gradnja sportske dvorana je jedan od prioriteta nove vlasti. Da bi se izbjegla ponovna procedura, želi potpisati novi ugovor sa Gradnjom Osijek, ali Općinski sud proglasio je ugovor ništavnim jer je potpisan protuzakonito.
Studeni 2009.
Raspisan treći natječaj za gradnju sportske dvorane. Tužba Gradnje Osijek stopira otvaranje ponuda za gradnju dvorane te se zbog Piculinog protuzakonitog potpisa slučaj rasteže kroz sljedeće dvije godine. Gradonačelnik Barišić izjavljuje „Dvorane će biti, ali po zakonu“.
Listopad 2011.
Vidjevši da se sudski spor može voditi u nedogled što ide najviše na štetu sportaša Grad Velika Gorica sklapa sudsku nagodbu sa Gradnjom Osijek o gradnji gradske sportske dvorane.
Ožujak 2012.
Počeli radovi u Rakarskoj ulici koji su trebali trajati 200 dana, ali što zbog vremenskih prilika, što zbog manjkavosti u samom projektu, rokovi završetka gradnje su prekoračeni nekoliko mjeseci.
Svibanj 2013.
Dvorana je napokon gotova!!!
Gorički dvoranski klubovi napokon imaju svoj dom, a Grad Velika Gorica dobiva prvi objekt koji je napravljen od temelja do krova otkada je Velika Gorice postala grad (1996. g.), a ujedno i prvi sportski objekt napravljen od zagrebačke Univerzijade 1987. godine.
