Danas se sjećamo svih stradalih branitelja i civilnih žrtava koji su život izgubili u Domovinskom ratu, u Vukovaru, Škabrnji i brojnim drugim mjestima… Ovo je priča naše sugrađanke Brigite Županić koja je preživjela opsadu Vukovara, izgubila oca i još nekoliko članova šire obitelji.

– Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi – riječi su ovo vukovarskog ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića, toliko jake i ohrabrujuće, i toliko poučne.

Riječi u kojima se može pronaći svaki stanovnik herojskog Vukovara koji je 87 dana hrabro prkosio puno moćnijem neprijatelju. Jedna od onih koja je kao djevojčica napustila svoj grad je i, danas naša sugrađanka Brigita Županić. Njena priča ledi krv u žilama i nikoga ne ostavlja ravnodušnim jer nijedno dijete nije zaslužilo da mu oduzmu djetinjstvo, obitelj, prijatelje…

– Početkom svibnja 1991. godine, bila sam prvi razred sjećam se, veliki broj roditelja srpske nacionalnosti došli su u školu i rekli da vode svoju djecu kući jer će ih Hrvati poklati. Nisam tada ni shvaćala te riječi, a nedugo nakon toga moju sestru, tada u 5. razredu, dočekali su prijatelji iz razreda iza škole te joj strgnuli sa vrata lančić sa križićem uz riječi da je ustaša i da će ju zaklati. Do kraja školske godine tata nas je svaki dan dočekivao pred školom. Zapravo sjećam se da već tada puno djece nije više ni dolazilo u školu. Nisam znala zašto ali nisam ni dobivala odgovore od svojih roditelja – započela je svoju priču Brigita.

Prepričava kako sam početak rata nije ni primijetila, ali ističe da su tih par mjeseci morali paziti s kim se druže, kako i kome pričaju i gdje idu.

– Sjećam se samo da su našu mirnu jednosmjernu Kolodvorsku ulicu okupirali tenkovi koji su svakim danom u sve većem broju prolazili i za sobom ostavljali ružne grube rupe u asfaltu po kojem smo do tada voljeli bosi igrati graničara.

S mora povratak u pakao

Tijekom ljeta, kako kaže, a misli da je bio početak kolovoza kad se već dobrano zakuhalo poslali su ih autobusima na more, na Hvar gdje je ujedno naučila plivati. 24. kolovoza vratili su ih kako kaže, u pakao zvan buka, strah i suze.

– Tata nas je dočekao s oružjem u ruci i samo rekao da bježimo u kuću. Dani nakon povratka sveli su se na osluškivanje uzbuna, trčanje u podrum i puno “šššš”. Samo budite tiho! Od tog dana nestala je tišina, nestala je bezbrižnost. Nestalo je sve, igra, smijeh, graničar na vrućem betonu naše jednosmjerne mirne ulice i sve se svelo na taj “ššš”. Moje Borovo Naselje postalo je prva crta obrane Vukovara jer sva sela oko nas bila su srpska.

Prisjeća se kako su u početku još hrabro koristili svaku minutu da budu u kući, istuširaju se, jedu u miru, opuste se. Uvijek se čekalo zadnje za trčanje u podrum…

– Ali…Naš podrum je bio nekoliko kuća dalje! Samo jedna kuća u ulici imala je podrum, nedovršena kuća u kojoj smo se sakrivali svi iz ulice iza hrpe vreća pijeska, s jednom malom žaruljom, jednim razvučenim kaučem za nas djecu i puno stolica za starije.

– Moja prva trauma i najveći strah koji ću vjerojatno pamtiti dok sam živa dogodili su se pod općom opasnosti, mama je kuhala ručak i stalno smo odgađali odlazak u podrum samo da stignemo jesti (jer danima smo jeli samo sendviče ili konzerve) i dok smo krenule trčati niz ulicu avioni su već počeli raketirati. Od straha sam jednostavno stala i ostala stajati na sredini ulice bez da sam čula povike mame i sestre da trčim, samo muk i osjećaj nemoći.

Život u podrumu

Dani su prolazili, većinu njih u podrumu, u mraku, sa onim stalno prisutnim “ššš”…Po zvuku su znali naše avione, naše topove, korake naših vojnika kada bi ih obilazili u podrumu, ali bilo je i onih nepoznatih koraka koji su se urezali duboko u sve njih.

– Nakon što su skoro svi iz našeg zajedničkog podruma otišli i nakon što smo tatu sve rjeđe viđali, mama je svoju čvrstu odluku da neće otići iz grada napokon promijenila. Nijedna od nas ne sjeća se točnog datuma, mislimo da je bio kraj rujna, vrećica s najosnovnijim stvarima u rukama, susjedov crveni fićo i moj dugi pogled za mojom kućom i psom koji je zbunjeno ostao čekati naš povratak. Spuštenih glava u sjedalima kroz kukuruzni put, preko Bogdanovaca i Marinaca, potom dolazak u Vinkovce, pogled na normalni život, ljude na klupama, prvi normalni obrok za stolom. U tom trenutku vjerujem da sam odrasla u svakom smislu te riječi.

Otišli su, prepričava Brigita, samo tako, bez pozdrava s tatom, bez omiljenog plišanca, bez svoje slike kada je bila beba, bez ijednog sjećanja na dane prije rata koje je vjerojatno izblijedjelo u onom vlažnom, tmurnom podrumu. Ponijele su sjećanja na strah, na ono tako dosadno “ššš”. O tati više ništa nisu znale, viđala ga je u snovima iz kojih se dugo budila vrišteći.

– Vito, nema ga – rekao je mami susjed s crvenim fićom kada je izašao iz logora.

Štitili su me tišinom

– Nema ga…Samo to sam znala! Nije tu bilo nikakvog posebnog objašnjenja, niti od mame, niti od ostalih članova obitelji. Mislim da ni mama nije u to vjerovala kada s nama nije o tome pričala. I ostale je boljelo koliko i mene i volim vjerovati da su me tom tišinom samo htjeli zaštiti. Tata je bio najmlađi sin od njih šest, trojica su nestala i sad kad sam odrasla shvaćam tugu i tišinu s njihove strane.

Selidbe kroz godine od bake, do strica, tetke, prognaničkog naselja, nekoliko gradova po cijeloj državi oblikovale su svaku od njih tri na drugačiji način. Mama je skromno i pokorno odlučila sama boriti se za svoje kćeri, kao da se kažnjavala zbog svega. Sestra je utjehu našla u svojoj povučenosti, bez previše osmijeha, bez previše razgovora, samo lik da je tu.

– A ja sam bila grozno dijete! Buntovno, svadljivo, inatljivo, koristila sam svaku priliku koja bi meni išla u korist. Duboko unutra samo sam htjela razgovor, glas koji će mi reći da može i drukčije, da će sve biti u redu. Meni je jednostavno trebao oslonac, čvrsta ruka da mi pokaže put. Mami sam klizila iz ruku jer sam jednostavno bila mentalno prejaka naspram nje. Možda sam tražila pažnju, možda sam pokušavala postaviti se kao glava obitelji…Ni danas ne znam!

Nikada se nije vratila u svoju mirnu ulicu, u svoj grad. Iz svoje razrušene kuće uzela je jednu pločicu iz kupaonice kako bi dio doma, dio tate uvijek imala uz sebe.

Povratak nakon sedam godina

– Prvi susret nakon rata sa svojom kućom bio je oproštaj od djeda 1998. godine, tatinog tate koji nije uspio dočekati vijesti o svojim nestalim sinovima. Mama nije imala snage vratiti se. Odlučila je i u moje ime, tada sam joj to jako zamjerala jer buntovni div u meni želio je osvetu, svađu, inat…U Vukovar se izlazilo da se prkosi Srbima, oni su prkosili nama, nosili šalove srpskih obilježja, izazivali su nas, a mi smo bili dovoljno naivni, u prevelikoj boli, da reagiramo.

Po završetku studija shvatila je da neće daleko dogurati sve dok je blizu Vukovara, u njoj je bilo previše ljutnje, previše boli, a najviše tuge. Otišla je dovoljno blizu da može doći u posjet, ali i dovoljno daleko da može početi život, novi život iako uopće nije znala kako to izgleda.

-Tu sam valjda odradila neku svoju pokoru za svo ono buntovništvo. Otišla sam potpuno sama u nepoznato, bez sigurnog posla, ali optimistično da ja to mogu. Naravno da sam uspjela, korak po korak, posao po posao, udala sam se u Velikoj Gorici, rodila dvije kćeri i trenutno se ne mogu zamisliti da živim negdje drugdje.

Teško je u tek nekoliko rečenica opisati sve emocije s gledišta jednog djeteta, koliko god dijete bilo malo i ono ima emocije, strahove, očekivanja, nadanja…

Ne sjećam se imena učenika s kojima sam krenula u prvi razred

– Sada to znam i iz tog razloga sa svojim kćerima puno pričam o tome, one zapravo odrastaju u tri grada. Uz Veliku Goricu tu je naravno Vukovar koji često posjećujemo, tu su i Vinkovci gdje ljetuju svake godine kod moje mame, ali koliko god su upoznate s ratom, sa životom koji sam ja proživjela tih godina vidim u njihovim očima strah i tugu pri svakom upoznavanju novih detalja rata.

Kćeri je često pitaju zašto nema prijateljicu iz djetinjstva? Onu jednu prijateljicu iz vrtića koju svatko ima.

– Ne sjećam se nijednog imena učenika iz svog prvog razreda. Vjerojatno su imena izblijedjela tamo u onom hladnom i mračnom podrumu. Teško je bilo steći prijatelje tokom selidbi pogotovo s etiketom na svojim leđima, s teškom etiketom koja je sa svakom selidbom odmah naglasila da sam prognanik, u pubertetskim godinama bila sam ona cura što nema tatu. Kao da je vrištala novim prijateljima da to je ona, nju smijete povrijediti jer nju nema nitko braniti. Koliko loše zvučale limene kućice u prognaničkom naselju u Rokovcima pored Vinkovaca, tih par godina u njima bile su mi najljepše godine jer tamo smo svi bili jednaki, bili smo prognanici, znali smo što to znači i svi smo imali tu etiketu na leđima.

Ističe da sad kada se osvrne na godine iza sebe,  ponosna je što je duhom jaka osoba ali kaže, nisu svi imali tu sreću. Nikada joj  nije ponuđena psihološka pomoć, to je valjda jednostavno tako, ili se znaš nositi sa tim ili ne znaš.

Unutarnji mir našla sam tek kad smo pokopali tatu

– Često sam se našla među ljudima u razgovorima kako smo mi djeca branitelja dobili sve na lijepe oči. Škole, poslove, kuće! Nisam imala snage za te razgovore jer što ja znam, ipak su oni to čuli i valjda je tako. Školovala sam se o svom trošku, radila puno poslova. Podstanar sam bila do prije dvije godine. Zato jer mi je rečeno da na ništa više nemam pravo! A što sam dobila? Rekla mi je gospođa u Ministarstvu: “Gospođo, imate status člana smrtno stradalog branitelja!“

I za kraj Brigita ističe kako bi se rado mijenjala s nekim.

Znate li kad sam zaista našla pravi unutarnji mir? Godine 2010. kada smo napokon pokopali tatu. Tada sam tek prihvatila da ga zaista više nemam.

Objava Goričanka Brigita Županić 1991. tek je krenula u školu u Vukovaru: Oca, koji je nestao u ratu, viđala sam samo u snovima iz kojih sam se budila vrišteći… pojavila se prvi puta na Gorica.info: Najnovije vijesti, analize i informacije.