Svi uživamo u Svjetskom prvenstvu u nogometu, najviše u uspjesima naše reprezentacije. Posebno veseli da su važne karike u tom uspješnom lancu i dvojica naših – Ante Budimir i Marcelo Brozović. Obojica su tek zagazila u tridesete tako da vjerujemo da mogu dočekati i sljedeću svjetsku smotru 2026. godine.

U tom četverogodišnjem ciklusu neki će se senatori vjerojatno oprostiti od reprezentativnog dresa, a kadar će se popunjavati novim klincima. Prije četiri i pol godine, u pohodu na svjetsko srebro u Rusiji, Joško Gvardiol je kao šesnaestogodišnjak gledao svoje idole na televiziji. Danas zajedno s njima dijeli svlačionicu i ostavlja sliku jednog od najboljih stopera svijeta kojeg žele najveći svjetski klubovi. A prošlo je samo četiri godine…

Ta me paralela podsjetila na nedavni susret s jednim sedamnaestogodišnjakom koji je žurio kući na prijenos prve utakmice Vatrenih iz Katra. Taj je sedamnaestogodišnjak Vito Čaić, naš mladi sugrađanin, učenik 3. razreda Ekonomske škole. Vito je i nogometaš Dinama, kapetan kadetske ekipe, od ove sezone igra i za juniore, U-18 reprezentativac Hrvatske. Igrač Dinama je od 2013. godine. A sve je počelo na Betoncu u Cvjetnom naselju.

– Nešto sam kratko išao u vrtić, ali mi se nije sviđalo. Tako da me čuvala baka. Doma bi najviše stradale vaze. Lopta je uvijek bila tu negdje. Našli smo na kraju loptu koja je manje trgala vaze. Tu na igralištu ispred zgrade su ustvari bili moji prvi nogometni koraci. Stalno sam navaljivao da idemo na igralište. Baka bi branila, a ja bih pucao. Najgora stvar mi je ustvari bila u tom odrastanju kad sam vani i trebam popiti vodu. Nakon toliko sati vani bi me bilo strah doći doma jer se više ne bih mogao vratiti. Tako da smo se snalazili na razne načine, išli na neke pumpe piti vodu. Najgora zabrana mi je bila da ne smijem ići van na igralište. Stalno sam dosađivao roditeljima da me upišu na nogomet. I tako sa 6 i pol godina počinjem trenirati nogomet u HNK Gorica. Kad sam se upisao, nije još bilo lige za moje godište pa sam igrao za starije dečke. Imali smo dobru ekipu i osvojili smo Županijsku ligu. No presudan je bio nekakav turnir u Utrinama. Tamo smo igrali protiv Dinama. Iako su nas pobijedili 4:2, dobro sam odigrao. Nakon toga je uslijedio poziv da dođem u Dinamo – prisjeća se Vito sad već davne 2013. godine.

Ne sjeća se života bez lopte…

Vito priznaje da se ne sjeća razdoblja života bez lopte. Otkad je prohodao, teško da može pronaći ijednu fotografiju na kojoj nije lopta negdje u blizini. Prelazak u Dinamo bio je prvi ozbiljni korak. Za klince od osam godina ljetni praznici traju barem dva mjeseca. No ne i za mladog nogometaša Dinama.

– Pa to mi je bio šok. Najmlađe kategorije s treninzima i pripremama počinju 1. kolovoza. Prvenstva završavaju kada i škola, krajem lipnja. A već 1. kolovoza počinju pripreme. Moraš tamo biti jer ako ne dođeš, nema te više u Dinamu. Jednostavno, to je tako. Trebalo je neko vrijeme da steknem te neke radne navike i disciplinu. Kako idete u starije kategorije, vrijeme odmora sve je kraće. Ove su nam sezone pripreme počele 10. srpnja. Trebalo je žrtvovati i puno toga u čemu su moji prijatelji uživali. Izlazak subotom navečer ne dolazi u obzir jer u nedjelju imam utakmicu. Spavanje je najkasnije u 23 sata i to je tako. Ali ne žalim ni za čim. Nikad se nije dogodilo da mi se ne ide na trening. Nekad si umoran, boli te nešto, sat vremena putovanja do Maksimira. Ali kada dođeš tamo i krene trening, nema niti jedne vježbe koja ti se ne da raditi. Barem je tako kod mene – iskreno priznaje Vito.

Za Vitu je ova sezona ona u kojoj se sav uložen trud i odricanja počinju polako vraćati. I sam je rekao kako je na početku u Gorici igrao sa starijom generacijom. Nešto slično pratilo ga je kroz cijelu dosadašnju karijeru. Iako je rođen 2005. godine, već igra za juniorsku momčad, a na popisu je i za U-19 reprezentaciju Hrvatske.

– Sad smo bili u Ligi prvaka. Postoje dva načina kako ući u Ligu prvaka. Jedan je ako osvojiš tu svoju juniorsku ligu ili ako seniorska momčad uđe u Ligu prvaka. Mi smo ušli na krilima uspjeha seniorske momčadi. To je ustvari puno ljepši način jer igraš u identičnim skupinama kao i seniori. I to je stvarno bio doživljaj. Prvu utakmicu protiv Chelsea igrali smo na stadionu u Kranjčevićevoj. Prva utakmica i odmah savršenstvo za mene. Naime, Didier Drogba i Chelsea su bili motiv zašto sam uopće zavolio nogomet i želio ga trenirati – kazao je Vito.

Viti je ovo najnapornija sezona do sada

Osim utakmica juniorske Lige prvaka, ritam ove dobne kategorije je vrlo sličan ritmu seniorskih kolega. Još pogotovo ako si i reprezentativac, kao što je slučaj s Vitom.

– Da, igramo juniorsko Prvenstvo Hrvatske i prvi smo trenutno na polusezoni. Ako nastavimo u ovom ritmu, trebali bismo biti prvaci. Ovo mi je najnapornija sezona do sada. Paralelno smo igrali juniorsku Ligu prvaka. Iako smo ispali iz daljnjeg natjecanja, imamo i drugih inozemnih obveza. Igramo Premier Cup u Engleskoj, zatim turnir u Španjolskoj. Zatim tu su turniri u Njemačkoj, Italiji, Portugalu… Stvarno bilo je puno tih turnira i pobjeđivali smo stvarno velike ekipe. To je dobro jer onda kada igraš protiv tako velikih ekipa u starijim generacijama, nema velikog pritiska. Imaš to nekakvo iskustvo i shvatiš da možeš pobijediti takve ekipe. To smo pokazali ove sezone u Ligi prvaka. Gust je raspored utakmica tako da nema dana odmora. Moraš iskoristiti zapravo sve što možeš da bi napredovao. Ovo je faza u kojoj nije bitan samo rezultat, nego je bitno i napredovanje nas kao igrača, adolescenata. Mi još nismo postigli naš potpuni razvoj, niti fizički niti psihički. Gust je raspored, ali ustvari radiš ono što voliš pa ti je to gušt – pojašnjava Vito.

Uvriježeno je mišljenje kako vrhunski sport i obrazovanje ne idu zajedno. No sve više mlađe generacije sportaša pokazuju i dokazuju da je to itekako moguće. Vito stoji čvrsto s nogama na zemlji kad je obrazovanje u pitanju. Oduvijek je bio odličan učenik, čak štoviše i najbolji učenik svoje generacije u završnom razredu osnovne škole. Trenutno je učenik naše Ekonomske škole. Priznaje da bi volio nakon nogometne karijere ostati u sportu, ali povezati ga s ekonomijom. Vrlo zrelo razmišljanje budući da je moderni nogomet ustvari biznis i stečena znanja iz ekonomije zasigurno će biti od velike koristi.

– Želim svakako završiti srednju školu, a želio bih steći i neku visoku naobrazbu povezanu s ekonomijom. Moram zahvaliti mojim profesorima i ravnateljstvu škole što mi maksimalno izlaze u susret i prilagođavaju školske obveze mojem rasporedu – iskreno kazuje Vito.

Dinamo mi je na prvom mjestu

Iako vrlo mlad, Vito je vrlo zreo i realan u svojim promišljanjima i mogućnostima koje su pred njim. U nogometu se okreće veliki novac. Lovci na mlade talente mašu milijunima eura i često se dogodi da mladi ljudi preskoče nekoliko stepenica u nogometnom razvoju pa kasnije dođe do razočarenja. Vito je svjestan toga, a i nije da nije bilo takvih ponuda. No tvrdi da ako si dobar i uporan, sve će doći na svoje mjesto. Njegova su trenutačna razmišljanja vezana isključivo uz Dinamo i reprezentaciju.

– Dinamo mi je na prvom mjestu. To je postala ljubav. Uvijek sam govorio da mi je san zaigrati za prvu momčad Dinama na Maksimiru. Ako bismo govorili o nekim igračkim potencijalima koje bih htio ispuniti, onda je to engleska Premier liga. Bilo koji klub, a Chelsea bi bio samo šlag na torti. No za sada nisam niti u jednom trenutku razmišljao da bih htio otići iz Dinama. Tu mi je stvarno prelijepo i radi se na vrlo profesionalnom nivou. Otkad sam u Dinamu, nisam izgubio niti jedno prvenstvo. Svake smo sezone osvojili naslov prvaka tako da bih rekao da je Dinamo najorganiziraniji klub kod nas, a i malo šire. Jednostavno, radi se na visokom nivou, pogotovo sad kad je došla i ta tehnologija preko koje gledamo snimke i analize te skautiramo svaku ekipu protiv koje igramo – otkriva nam Vito detalje iz svlačionice.

Vito je ona plemenita sorta igrača s razvijenom nogometnom inteligencijom, tip igrača zbog kojeg publika voli nogomet i dolazi na utakmicu. Suvremeni nogomet traži kompletnog igrača, podjednako dobrog u igri lijevom i desnom nogom.

Možda će i naš Vito putem Gvardiola…

– Rekao bih da mi je desna noga jača, ali ove tehničke elemente vođenja lopte i tehniciranja radim lijevom. Penale pucam desnom nogom, tako da bih rekao da su obje podjednako dobre. A to mi puno znači za poziciju koju igram. Praktički cijelo vrijeme igram u veznoj liniji. Bio sam ranije nešto malo na desnom krilu, ali onda sam zagospodario sredinom terena. Tu se najbolje osjećam. Na početku sam bio više zadnji vezni, a sad kako vrijeme odmiče sam sve više ofenzivniji. U reprezentaciji sam naprimjer stalno zadnji vezni, tako da ovisi o treneru i njegovim idejama – pojašnjava Vito.

Sportski put Vite Čaića neodoljivo podsjeća na onog dečka Gvardiola s početka priče. Vjerujemo da bi ovaj tekst mogao biti pomalo i proročanski pa da mu se za četiri godine, uoči Svjetskog prvenstva u Kanadi, SAD-u i Meksiku, ponovno vratimo i dopišemo jedno novo poglavlje. Možda i dalje uz Budimira i Brozovića, a možda i u društvu nekih novih klinaca. U svakom slučaju: Sretno, Vito!

Fotografije sportskih uspomena iz Vitina obiteljskog albuma:

Objava Dok Goričani Brozović i Budimir nižu uspjehe u Katru, doma stasaju novi Vatreni: Vito Čaić (17) od Betonca u Cvjetnom do Dinama i reprezentacije pojavila se prvi puta na Gorica.info: Najnovije vijesti, analize i informacije.