Siniša Golub jedan je od velikogoričkih liječnika kojeg, kako se kaže, poznaju svi. On je šef velikogoričke Hitne pomoći na kojoj radi više od 30 godina. Od stresnog posla se opušta šetnjom sa svojim psima po kanalu Sava-Odra, a ljeti i kajakom po Čiču.

U Hitnoj pomoći radite više od 30 godina. Kako ste uspjeli izdržati tako dugo jer znamo koliko je taj posao naporan i stresan?

Da, cijeli svoj radni vijek, više od 30 godina, radim u Hitnoj pomoći Velika Gorica, mijenjali su se nazivi ove službe i ustanova u četiri navrata, ali fizički se ništa nije promijenilo niti pomaknulo. Radim i dalje kao liječnik specijalista hitne medicine i specijalista obiteljske medicine, na funkciji voditelja ispostave.

Davno je to bilo, odbio sam neke natječaje i ponude za specijalizacijama, vezanim uz putovanje u zagrebačke bolnice, iz jednostavnog razloga jer je posao liječnika u ekipi Hitne medicinske pomoći (HMP) adrenalinski „sport“ koji vas ponese i drži fit, mentalno i fizički.

Potrebno je stalno pratiti nove spoznaje i učiti nove vještine. Iako bi u jednom trenutku svatko poželio mirniju radnu okolinu, manje stresa i odgovornosti, mišljenja sam da funkcija razvija organ, pa bi općenito u životu i svakom poslu, preporučio ljudima da se ne prepuste potpunom opuštanju već recimo kontroliranoj redukciji napora.

Sve ove godine rada izdržite razne izazove i napore, jer nagrada je velika, u vidu zadovoljstva i sreće kada skinete rukavice nakon neke zahtjevne i složene medicinske pomoći. Od spašavanja ljudskog života, ne postoji plemenitiji osjećaj kada vratite mir u neku obitelj, kada netko već izgubljen dobije „novi rođendan“. I ljudsko hvala doktore.

Koju intervenciju pamtite kao najtežu u vašoj karijeri?

Kroz sve ove godine imao sam puno najtežih intervencija. Čovjek bi rekao, ako toliko dugo to radiš, pa onda si na sve se navikao i oguglao, radiš po inerciji, šabloni.  Vjerujte, može se na sve čovjek u ovom poslu navići, ali nikada nisam uspio sačuvati mir kada stradaju djeca ili se razbole do potrebe za hitnom intervencijom. Stoga, ako moram nešto odgovoriti konkretno, da, proljetos sam uspio oživiti srce bebe stare 45 dana, te dati joj šansu da u bolnici učine više. Stres i uzbuđenje bili su van pameti.

Goričani se često žale da se na Hitnu dugo čeka, da ih se često šalje u Zagreb. Kakva su vaša iskustva s Goričanima kao pacijentima?

U prostor Ispostave Zavoda za hitnu medicinu uklopljen je i Prijavno-dojavni centar koji radi za cijelu županiju i kojima je nadređena uprava Zavoda. Oni nisu dio Ispostave Velika Gorica, tek su u istom prostoru. Iz te pogrešne pretpostavke kod građana, kada nazovu, da su dobili Hitnu pomoć Velika Gorica, često dobivam žalbe i prigovore na razgovore te odgovore od dispečera, pa za ponekoga, i neodgovarajuću intervenciju.

Dispečerska služba nama u Velikoj Gorici predaje intervencije kao i ostalim ispostavama Zavoda naše županije. Kad me pitate koliko se doista čeka na pojedine intervencije, trebate znati kako sustav funkcionira. Intervencije su kategorizirane kod primitka na crvene, žute i zelene, te se sva vremena upisuju računalno i rukom.

Mogu samo reći da kada bi hitna pomoć radila posao koji rade ostale hitne pomoći u Europi ili recimo općenito na Zapadu, odnosno doista samo hitnu medicinu, stigli bi na sve pravovremeno u punoj snazi.

Naša Hitna pokriva veliko područje s više od 70 tisuća stanovnika, imate dva tima. Je li to dovoljno?

Svjedoci smo svakodnevno promjene vizure našeg grada, nove zgrade niču preko noći, naših sugrađana je sve više, kako kažete i preko 70.000, uz to je i promet sve intenzivniji, a mi u hitnoj, uglavnom smo na kotačima i sudionici u prometu. Uvijek apeliramo da se poštuju naša svjetla žurnosti na vozilu pa ako to nije efikasno tada palimo sirene.

Na žalost, nekome niti to u prometu nije dovoljno da nas propusti.  Molimo sugrađane za razumijevanje našeg „guranja“, sutra će netko vaš trebati pomoć.

Smatram da bi morali biti pojačani na tri tima HMP od 7 do 19 sati, a po noći s dodatnim sanitetskim vozilom. Naš teren je najveći u županiji, mislim oko 720km2, te dolazak do pacijenta i intervencija unutar sat vremena (zlatni sat), nekada je samo naša želja.

Ljudi nas znaju vidjeti da sjedimo ili šetamo ispred ulaza, taj čas nezaposleni, međutim posao hitne pomoći promjeni se u trenu, nailaskom kiše, nagle južine, noći, kraće rečeno stihijski i sezonski povremeno. Nekada su oba tima nezaposlena i to potraje par sati, a vrlo često oba tima ne stižu na sve strane.

Kako je opremljena Hitna, imate li dovoljno vozila i opreme?

Oprema u našem Zavodu za hitnu medicinu zadovoljava sve standarde koje je krovna nacionalna organizacija nametnula, ne oskudijevamo gotovo u ničemu, imali smo i donacija naših udruga.

Vozila su osnovno radno sredstvo, oko toga ne mogu biti zadovoljan, kao i u ostalim zavodima HM, vozila su najčešće ona najjeftinija, time i najmanje udobna za nas i pacijente, te sklonija kvarovima. U prosjeku na količinu prijeđenih kilometara trebali bi barem dva nova vozila s opremom svake godine. Na žalost, živimo u zemlji s nestašicama i drugim prioritetima pa se prilagođavamo i snalazimo, kako mi tako i naši nadređeni.

Hitna pomoć smještena je na istoj lokaciji od 1985., nedavno je povećan prostor i ljudstva, ali mišljenja sam da bi ova za građane važna služba, trebala u potpunosti novi funkcionalniji prostor za djelatnike te za liječenje građana dostojniji prostor, izmješten iz nepristupačnog centra. Mislim da bi neki prostor na rubu grada, a bliže raznim cestovnim pravcima, ubrzao naše intervencije.

Liječnici koji rade na Hitnoj često ističu kako im dolaze pacijenti koji bi trebali pomoć potražiti kod svog liječnika obiteljske medicine jer ih nešto boli danima. Hitna bi trebala služiti za hitne situacije. Pokušavaju li i naši sugrađani odraditi neki pregled na Hitnoj bez previše čekanja?

Na žalost, kod nas u Hrvatskoj, hitna medicina je spoj želje da postanemo po znanju i opremi kao na Zapadu, dok se sve ostalo provuklo iz SFRJ, pa nas se doživljava kao davni Centar za kućne posjete, nadopunu njihovog nedostupnog doktora opće medicine, nekad i kao socijalnu službu koja treba nekoga odvesti u bolnicu jer nije riješena briga oko nemoćnog člana obitelji.

To je samo vrh sante leda, koji se neće riješiti iz razloga što politici ne odgovara kompletna reforma zdravstva, jer bi birači srušili takvu vlast i reformu, a i zbog puno jednostavnijeg razloga, jer vas u poslu nitko ne štiti ako na nešto odbijete izaći. Građani imaju nekada nerealna očekivanja od usluge koju mogu dobiti u našem prostoru, iako smo tu da rješavamo po život opasna novonastala stanja ili nagla pogoršanja poznatih bolesti, dovoljno smo strpljivi i s onima koji su došli zbog uhobolje, grlobolje, jer je njima ovdje dostupan liječnik bez čekanja u čekaonici.

Neki ljudi zlorabe riječ hitna smatrajući da to podrazumijeva nešto njima hitno za obaviti a ne hitnost zbog ugroženosti. Tu se služba iscrpljuje nepotrebno.

Evo primjera, u dvije godine idemo jednom pacijentu preko 260 puta. Kada imate nekoliko takvih „ponavljača“ koje bi trebale zbrinuti druge službe ili liječnici, dobijete ispunjen dan, a prave hitne intervencije tada znaju čekati ili se mora zvati ekipa iz Dugog Sela ili Jastrebarskog, zna biti vrlo teško. Ograničeni su i strogo omeđeni resursi naših postupaka, lijekova i dopuštenih radnji u liječenju unutar HMP.

Stoga ljudi nekada neopravdano, iz neznanja, negoduju ako ih se upućuje u Zagreb. Morate razumjeti da se liječnik koji potpisuje intervenciju, želi zaštiti od pogreške, profesionalno i ljudski. S druge strane, Zagreb i klinike su tako sada dostupni da ne bi trebalo na preporuku se oglušiti u interesu vlastitog zdravlja.

Naravno, i među nama liječnicima, ima onih koji će olako poslati nekoga za bolnicu dok će netko s više sigurnosti u svoje znanje i lijekove koje daje, odgoditi takav postupak.

Djelatnici Hitne pomoći pokrenuli su inicijativu da im se prizna beneficirani radni staž zbog teških uvjeta rada. Dokud je stigla ta inicijativa, što kažu u Ministarstvu zdravstva?

Inicijativa oko beneficiranog staža je hvalevrijedan pokušaj vrednovanja našeg stresnog posla i stavljanja ga u istu kategoriju s policijom i vatrogascima, koji su nam kolege i podrška u tom naporu. Ono što se traži u stvari je profesionalna mirovina.

Nemam dovoljno informacija, ali mislim da je sve zapelo jer nam je krovna organizacija hitne medicine okrenula leđa u tom pokušaju, a oni su usko vezani uz Vladu, koja bi to trebala sprovesti i platiti u konačnici. Ako se varam, isprika, ali ujedno ne vidim mogućnost odustajanja od pravednog zahtjeva. Volim svoj posao, ali mladi ljudi imaju više snage i novih znanja i želje za angažiranjem, zbog njih i zasluženog odmora nas starijih, želim da ideja profesionalne mirovine zaživi još u moje aktivno vrijeme.

Kako se opuštate nakon stresne smjene u Hitnoj?

U vrijeme na poslu dok je „zatišje“ bitno je moći se isključiti i obnoviti uglavnom mentalno. Neki od nas slušaju glazbu, čitaju, legnu, dremuckaju ili samo razgovor uz kavu ili čaj, znaju biti dovoljni.

S godinama otkrijete što vas opušta, recimo mene ćete u odnosu na ostale kolege uloviti da radim krugove, pješačim, oko Doma zdravlja, pa sam možda nekome čudan, odlutam do „Tuđmanca“ a sve je opet blizu na minutu daleko, naravno to si mogu dozvoliti kada su oba tima u bazi. Meni se mentalni napor opušta kroz fizičku komponentu, jer sam takav tip.

Odlaskom s posla i stresne smjene, odmor ovisi o obavezama i drugim aktivnostima koje me čekaju, nekada su prije odmora, kućne posjete prijateljima ili njihovim oboljelima. Volim šetnje sa svojim psima po našem kanalu Sava-Odra, a ljeti se dogodi vožnja kajakom po Čiču.

U slobodno vrijeme bavite se motociklizmom, strastveni ste biker. Motociklisti su često žrtve u prometnim nesrećama. Što bi biste poručili motoristima kao liječnik iz Hitne i kao zaljubljenik u motore?

Radeći posao liječnika u MPH bio sam svjedokom brojnih stradavanja motociklista i gotovo svi su mi ostali u sjećanju, posebno kada ugledam lampione uz cestu. Relativno kasno, krajem tridesetih godina života sam položio ispit za vožnju motora te godinama vozio skutere pa sve do najjačih u toj kategoriji.

Uz posao i stres došle su i za mene promjene u zdravlju, te sam morao naći bijeg, slobodu ujedno i sreću, za nositi se sasvim opterećenjima a ostati normalan, tako sam tek u pedesetima sjeo na pravi motor i uputio se doista malo dalje, baš od svega. Sada mi je to ušlo u krv, nisam baš strastveno lud i ne jurim, nagledao sam se previše svega, ali znam prevaliti i 900 km u danu.

Moja najmlađa kćer, sada ide u moto školu za A1 dozvolu, pa ću poruku upućenu njoj prenijeti na druge motoriste: kada vozite auto, cilj je stići iz točke A do točke B, kada sjednete na motor, cilj je samo putovanje, ne žurite. Kada sjednete na motor, zanemarite vaše zeleno svjetlo ili prednost u križanju, najvažnije je uočiti sve sudionike oko sebe i ako je ikako moguće, uloviti im pogled kojim ste sigurni da su vas vidjeli i propustili. Groblje je puno onih koji su imali prednost prolaza.

*** Tekst je dio projekta Naša županija ***

Objava INTERVJU Siniša Golub, voditelj velikogoričke Hitne pomoći: Najteže mi je bilo kada sam oživljavao srce bebi staroj 45 dana. Stres i uzbuđenje bili su izvan pameti… pojavila se prvi puta na Gorica.info: Najnovije vijesti, analize i informacije.