Rođen je u Osijeku, ali za tog našeg sugrađanina nikada ne biste rekli da nije oduvijek u Velikoj Gorici. Ovdje mu je obitelj, ovdje sportski odgaja generacije djece, uz to je i gradski vijećnik te završava studij u gotovo pedesetoj godini života. Iza sebe ima bogatu životnu priču, neki toliko ne bi doživjeli i preživjeli da žive nekoliko života. On je Anri Targuš-Targa, a ovo je samo dio njegove priče…

– Odrastao sam u osječkom kvartu Donji grad gdje sam proveo prekrasno djetinjstvo kao i većina djeca iz tog vremena. Dani su nam bili ispunjeni igrom na otvorenom, smijehom i cjelodnevnom zabavom i druženjem. Bilo je to vrijeme bez današnjih tehnologija, ali nikada nije bilo dosadno, već nam je svaki dan bio kvalitetno ispunjen. Nakon Osnovne škole upisujem srednju „Elektro-metalski školski centar“ (EMŠC), gdje uspješno završavam dva razreda, ali onda dolazi ljeto 1991.

Mnogi ga uvijek pitaju gledajući s današnjeg aspekta, kako je mogao tako mlad sa šesnaest i pol godina otići u rat?

Teška vremena iznjedrila su jake i neuništive ljude…

– Do ljeta 1991. godine u nemirnim i odlučujućim vremenima za hrvatsku domovinu puno se toga dogodilo: od prvih višestranačkih izbora, utakmice Dinama i Crvene zvezde,stvaranje prvih policijskih postrojbi i Zbora narodne garde, napad u Pakracu, Krvavi Uskrs na Plitvicama, Borovo Selo i ubojstvo 12 redarstvenika koji je ujedno i jedan od najbolnijih događaja Domovinskog rata, budući da je odredio daljnji tijek krvave borbe za samostalnost.

– Moj rodni grad je napadnut, domovina je prolila krv, prekinuti su svi dječački i mladenački snovi. Krajem lipnja 1991. četnici iz Tenje  minobacačkom vatrom napadaju Osijek i time je Osijek postao prvi grad u Domovinskom ratu koji je napadnut topništvom. Bilo je to vrijeme, kako sam već spomenuo, kada su se budila naša srca – vrijeme neizmjerne ljubavi, inata i prkosa. Teška vremena su iznjedrila jake i neuništive ljude, te žilavu i neustrašivu mladost koja je tada bila odabrana, kao najbolje što je Hrvatska tada imala.

Oduvijek sam osjećao gorčinu zbog nepravde i iskazivao empatiju prema ugroženima, dok mi je ljubav prema Domovini usađena još od malih nogu. Stoga, bez trenutka oklijevanja, zajedno s majkom priključio sam se obrani grada Osijeka. Ona kao zdravstveni radnik priključuje se sanitetu Kriznog štaba „MZ Knez Branimir“, a ja dobivam razne zadatke od čuvanja straža, patroliranja po ulicama, odlazak na osiguranja ukopavanja prvih linija oko grada Osijeka, te uručivanja mobilizacijskih poziva – priča nam Anri Targuš.

Ratni vihor se nezaustavljivo širio, okolna sela su padala jedno za drugim i s vremenom je Osijek postao grad «bunker», odsječen i okupiran od svijeta sa tri strane, od kojih je samo zapadna strana ostala slobodna.

– Moja srednja škola odlazi u izbjeglištvo u Mađarsku, a ja odlučno ostajem braniti svoj grad, svoju Domovinu, te se ubrzo priključujem brigadnim izvidnicima 106. brigade. Osjećao sam da me Bog tada poslao među te divne, moralne i časne ljude – kaže Anri i dodaje:

– Grad Osijek s prigradskim naseljima neposredno prije ratnih zbivanja, prema popisu stanovništva iz ožujka 1991. imao je oko 130.000 stanovnika, dok nakon pada Vukovara nastaje najveća emigracija stanovništva i psihološko stanje ljudi spustilo se na najmanje moguće granice izdržljivosti. Prema procjenama, u Osijeku je nakon pada Vukovara ostalo tek oko 20.000 stanovnika. Osijek je pretrpio ogromna razaranja od kojih se nikad nije oporavio, šteta je neprocjenjiva. Do kraja rata 1995. godine, sveukupno je 1.724 osoba poginulo iz Osijeka, od toga 1.327 vojnika i 397 civila.

Značaj Osijeka u Domovinskom ratu je zapostavljen

Zašto Anri toliko govori o Osijeku?

– Kada govorimo o Domovinskom ratu, Osijek je uvelike zapostavljen, načinjena je velika nepravda svim herojima koji su ostali i obranili grad, da bi na kraju bili ostavljeni na margini društvene zajednice. Nakon što se proveo Vanceov plan između sukobljenih strana 1992. intenzitet borbi u Osijeku se smanjuje, potom odlazim sa brigadnim izvidnicima 106. brigade u obranu Bosanske Posavine u kojoj sudjelujemo sve do pada Bosanskog Broda, nakon čijeg pada se premještamo na područje obrane Slavonskog Šamca i Orašja.

Po povratku u Osijek dolazi do raspuštanja brigade. Pridružuje se prekaljenim mladim ratnicima iz slavonske ravni u Specijalnu postrojbu „Bojnu Zrinski“. Nakon Legionarske obuke i stroge selekcije, od prvotnih100 kandidata, ostaje ih svega 5.

– S Bojnom Zrinski prolazim mnoga ratišta Južnog bojišta gdje smo ostali gotovo godinu dana. Na zahtjev prvog predsjednika Franje Tuđmana 18. travnja 1994. godine ustrojen je 1. hrvatski gardijski zdrug. Kao pripadnik padobranske bojne sudjelujem u svim postavljenim borbenim zadaćama i operacijama.

– U operaciji „Južni potez“, 12. rujna 1995. godine na planini Vitorog, oslobađajući prometnicu Jajce-Šipovo, naišli smo na postavljenu zasjedu. Od eksplozije mine, koja je eksplodirala neposredno pored mene, bivam ranjen zajedno s još nekoliko pripadnika, a dvojica su pripadnika poginula. Jedan od poginulih bio je i jedan od mojih najboljih ratnih prijatelja, Dario Tomašević, koji je došao u postrojbu isti dan kao i ja – bili smo u istom vlaku i kupeu, te dozapovjednik Zdruga, pokojni Ante Šaškor.

Nakon oporavka vratio se u postrojbu, odlazio je na razna školovanja, završio je obuku za komandosa, te upisuje Kineziološki fakultet u Zagrebu.

– U specijalnim postrojbama svijeta  je poznato da se pripadnici bave borilačkim vještinama. Kao najelitniji dio postrojbe, padobranci-komandosi smo trenirali japanske Jiu Jitsu samoobrambene vještine kao sastavni dio svakodnevne obuke, koju je provodio povratnik iz Australije Stjepan Grbavac. Nakon povratka u postrojbu Stipe Damjanovića s Olimpijskih igara u Atlanti 1996. godine, uvedeno je i hrvanje kao dio njihove obuke.

– Osniva se Hrvački klub „Zrinski“ gdje sam bio član predsjedništva, a ujedno i natjecatelj u hrvačkoj ligi Hrvatskog hrvačkog saveza, kao i na natjecanjima Oružanih snaga RH. Hrvački klub „Zrinski“ je bio vrlo uspješan na natjecanjima gdje su mnogi pripadnici padobranske bojne bili i prvaci oružanih snaga, među kojima sam i ja bio prvak u kategoriji do 130 kg. Hrvački klub „Zrinski“ je ostavio značajan trag u vojnim i sportskim krugovima te smo bili ponosni na naše uspjeh – objašnjava i dodaje:

– To je bila još jedna prilika za mene da pokažem svoju predanost i upornost u sportskom području. Sudjelovanje u natjecanjima me je ispunjavalo pozitivnom energijom i motivacijom za daljnje izazove.

Uz predsjednika Tuđmana i na pregovima u Vukovaru

– Kao što sam rekao, teško je iz mog života sve kratko sažeti, no htio bih još izdvojiti 3. prosinac 1996. godine kada sam s još desetak komandosa izabran da zajedno s predsjednikom Franjom Tuđmanom idemo u Vukovar na pregovore sa srpskim pobunjenicima. Naša zadaća je bila spašavanje i izvlačenje predsjednika u slučaju napada za vrijeme pregovora, te utvrđivanje obrane do dolaska oklopa 5. brigade i borbenih helikoptera kojom bi ujedno i započela akcija oslobađanje okupiranog područja Slavonije i Vukovara.

Nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana rasformiran je 1.H.G. Zdrug i počinje reorganizacija, te umirovljivanje ratnih pripadnika. Anri je umirovljen 1. siječnja 2005. godine.

– Ratni put je vrlo opsežan i teško ga je opisati u jednom ovakvom intervjuu. Ovaj puta sam se malo više dotakao svog rodnog grada Osijeka. Razmišljam o tome da ću jednoga dana napisati knjigu u kojoj bih u cijelosti i detaljno opisao bogat ratni put i sve slavne događaje – kaže Anri.

Obzirom na sve ispričano logičan slijed bio je osnivanje hrvačkog kluba.

– Sportom se bavim gotovo cijeli svoj život i mogu za sebe reći da sam svestrani sportaš. Kako u Velikoj Gorici nije postojao niti jedan hrvački klub, a u zajedničkom dogovoru sa sadašnjim dekanom Kineziološkog fakulteta, prof.dr.sc. Mariom Baićem potaknuli smo inicijativu da bih ja mogao pokrenuti školu hrvanja u Velikoj Gorici. Bio sam svjestan da će taj projekt biti zahtjevan i složen proces, budući da je to nešto sasvim novo, da hrvanje nije imalo tradicije u našem gradu, kao niti potrebne infrastrukture, tako sam krenuo gotovo iz nule – priča Anri i objašnjava:

– U osnivanju kluba 2017. godine pomaže mi i Željko Matić koji postaje član uprave kluba. Hrvački klub Velika Gorica 1991. prvo je krenuo sa samo dva termina u OŠ Nikole Hribara s desetak djece. Sami počeci su bili vrlo težak proces, u koji sam uložio mnogo vjere, volje, upornosti ali nit vodilja je bila i ljubav prema djeci. Hrvanje kao sport nikada nije bio prepoznat u Velikoj Gorici, te nije bio član Sportske zajednice Grada Velike Gorice. Kako bih ga predstavio i uključio u sportsku zajednicu uložio sam velik trud.

Kako je rastao hrvački klub u Velikoj Gorici

– Ubrzo smo započeli s marljivim radom i natjecanjima te počeli ostvarivati značajne uspjehe. Klub je postajao prepoznat i okupljao sve više djece svih dobnih uzrasta. Otvaraju nam se nove prilike i dobivamo nove termine. Nakon tri godine privremenog članstva postajemo i punopravni član Zajednice sportskih udruga grada Velike Gorice, član Hrvatskog hrvačkog saveza te član Hrvačkog saveza Zagrebačke županije.

Danas klub broji oko 80-ak djevojčica, dječaka, kadeta, juniora, seniora i veterana. U proteklim godinama osvojili smo oko 100 medalja u svim dobnim uzrastima. Klub, osim mene kao glavnog trenera i  predsjednika, ima još dva mlada trenera Daria Dašića i Emanuela Odaka. Ovom prilikom želim se zahvaliti i svim dragim ljudima koji su na bilo koji način pomogli da ovaj lijepa sportska priča koja okuplja veliki broj mladih opstane i tako uspješno djeluje – ističe naš sugovornik.

Prošle godine Anri je proglašen sportskim djelatnikom godine Grada Velike Gorice, to je nagrada koja  je okrunila rad i petogodišnje djelovanje kluba.

Osim bogatnog ratnog i sportskog puta, pronašao se i u političkom djelovanju u Velikoj Gorici.

Političkim angažmanom do Gradskog vijeća

– Da živim u nekoj drugoj zemlji, možda me politika ne bi toliko zanimala, ali za zemlju koja je toliko propatila kako u ratu, tako i nakon pojedinih loših djela ljudi, ne može nitko tko voli svoju zemlju ostati ravnodušan. Volim svoju zemlju, cijenim ljude koji vrijedno i pošteno  rade i pridonose općem boljitku zemlje. Ne podnosim nepravdu i one koji čine zlo. Veliki broj ljudi u vrlo negativnom kontekstu komentiraju političare i politička zbivanja, a većina njih nije niti pokušala promijeniti nešto. Mnogima sam rekao, uđite u ring, budite svjetlo i primjer jer samo gledajući i komentirajući, a ne čineći ništa, svijet se neće promijeniti. Postati gradski vijećnik znači dobiti priliku sudjelovati u kreiranju politika i odluka koje će utjecati na život građana grada. To mi je motivacija da i ja dam svoj mali doprinos zajednici, u želji za promjenama i poboljšanjima u svom gradu. Kao gradski vijećnik, imam priliku zagovarati interese građana te se boriti za njihova prava i potrebe – objašnjava razloge ulaska u politiku.

Ako ste mislili da je to sve u bogatom životopisu našeg sugovornika, vjerujte – nije! Anri je i student!

– Tako je, na Veleučilištu u Velikoj Gorici sam upisao stručni diplomski studij Krizni menadžment. Uistinu nije mi bilo lako nakon duže pauze od učenja ponovo sjesti u studentske klupe. Moram priznati da mi je sve na početku bilo naporno, uz sve dnevne obveze koje imam. Rekao sam sam sebi „sad ili nikad“. Kako sam čovjek koji posjeduje veliku energiju i upornost, uspio sam doći i do zadnjeg semestra.

Anrija svakako možemo zvati ratnim herojem, jer, malo tko srednjoškolske klupe zamjeni – bojištem. Prepoznali su to između ostalog i u Splitu gdje Anrijev lik u Vukovarskoj ulici krasi „Zid heroja“. Zaslužna za ovaj mural je ni manje ni više nego Torcida.

– Vukovarska ulica u Splitu puna je murala posvećenih Vukovaru i njegovim žrtvama te braniteljima uz Domovinskog rata. Velika mi je čast da je i moj lik tamo pronašao svoje mjesto – istaknuo je Anri.

Ali nije Split jedini. Na incijativu predsjednika Udruge hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata – ogranak Tenja Ivana Vukoje i Renata Duvnjaka napravljen je mural s Anrijevim likom na spomen obilježju u Tenji, prigradskom naselja Osijeka.

– Informaciju mi je na moje iznenađenje javio krajem prošle godine porukom jedan gospodin iz Vinkovaca. Odmah sam nazvao Ivana Vukoju koji mi je  potvrdio informaciju riječima: “Napravili smo mural s tvojim likom jer prije svega to zaslužuješ ne samo kao ratnik nego jer si na prvom mjestu bio čovjek i takvog te pamtimo!“ Zar ima veće časti i priznanja od ove koju sam dobio od suborac izvdnika 106. Osječke brigade?

I za kraj, govori naš sugovornik da je danas teško išta planirati kada smo u turbulentnom i neizvjesnom vremenu, suočeni s ogromnim krizama, od pandemija, potresa, poplava i rata koji vodi do moguće „velike eskalacije sukoba“.

– Nalazimo se u vremenu u kojem će opet biti potrebni jaki i pametni ljudi sa velikim srcem kao iz vremena kad se stvarala naša Domovina. I dalje nastavljam sa hrvačkim klubom kojeg vodim, jer tome uistinu najviše ispunjava i stvarno uživam gledajući u djeci našu budućnost. Sva ljubav i energiju koju sam dao djeci, djeca su mi višestruko uzvratila.

Objava ŽIVOTNA PRIČA Velikogoričan Anri Targuš: U rat otišao sa 16 godina, postao komandos, svestrani sportaš, gradski vijećnik, a uskoro će – diplomirati pojavila se prvi puta na Gorica.info: Najnovije vijesti, analize i informacije.