Hrvatsku su u Domovinskom ratu branili brojni heroji, naši očevi, majke, sestre, braća, susjedi, prijatelji, ljudi koji su ostavili svoje poslove i obitelji te krenuli u rat. Jedan od njih je i Mario Božurić.

Bio je kraj nastavne godine, lipanj 1991. godine i sjednica nastavničkog vijeća kada je Mario odlučio siguran posao u CUO „Rade Končar“ u Zagrebu (danas Elektrotehnička škola) zamijeniti ratištem.

– Imao sam 25 godina, napadnuti su naši redarstvenici na Plitvicama, dogodila se balvanizacija pobunjenih Srba. Nisam to mogao mirno promatrati. Iako moram reći da sam tri godine prije toga očekivao takva događanja s obzirom na međunacionalnu netrpeljivost koja je vladala na području Banovine – kaže nam uvodno Mario Božurić.

Iako ga je tadašnje vodstvo škole u kojoj i danas radi upozorilo da je nastavnik, da ima radnu obvezu i da ne bi trebao poći putem kojim je odlučio ići, njegova odluka bila je jača od njega te se priključio rezervnom sastavu policije.

– Odabrao sam područje Gline jer je već tada krenuo napad na policijsku postaju te svakodnevni pojedinačni napadi na civile, postavljene su barikade, mnogi putevi su bili blokirani i bilo je jasno da je rat tu.

„Jednu pušku dijelila su četiri čovjeka“

Krajem kolovoza pridružio se oružanim snagama Glina, djelovali su na području od Gline do Kupe. A u obrani su bili pravi čudotvorci, niti vojske, niti oružja, ali bilo je veliko srce i želja da obrane svoje.

– Do oružja se nije lako dolazilo. Ljudi kad gledaju na to razdoblje, iz današnje perspektive, stječe se dojam kako smo mi otišli u rat i da nas je tamo čekalo oružje. Međutim, u to vrijeme nije bilo rijetko da je postojala jedna puška na četiri čovjeka i da je puška ostajala u rovu, te se zaduživala kako je tko dolazio. Ratovali smo s lovačkim puškama. Bilo je doista kaotično.

– Jedna od opcija da dođemo do oružja bilo je otići u Austriju u njihove trgovine oružjem i kupiti što se moglo. Prijatelj i ja smo doslovno rastavili puške te ih tako sakrili u oplate Stojadina i krenuli s njima za Hrvatsku. Morali smo prijeći granicu i nije bilo nimalo ugodno jer da su nas ulovili ako bismo ostali živi svoj dio rata odradili bismo u zatvoru u Beogradu.

“Dobili smo minobacače bez nišanskih sprava”

Prvo teže naoružanje stiglo je padom vojarne u Varaždinu. No, ni to nije prošlo bez problema.

– Ljudi koji su nam dostavili minobacače, nisu dostavili nišanske sprave. Dobili smo i mine, lake raketne lansere, te protuavionske strijele 2M i dva lansera za strijelu. Problem je bio što većina ljudi to oružje nije znalo koristiti pa je bilo i samoozljeđivanja.

Mario je imao sreću u nesreći zahvaljujući odsluženju vojnog roka u bivšoj JNA gdje je bio u niškoj armijskoj oblasti na Vlasinskoj visoravni gdje je proveo 160 dana i gdje je upoznao sve pješačko naoružanje te mu korištenje ratne opreme nije bilo nepoznato.

– Napadali su nas sa svih strana, gađali su crkvu u Bučici, činili stravične zločine, pred očima su nam ubili trudnu ženu koja je u tom trenu bila na polju. Tu se vidjelo da ne prežu od ničega. Uzvratili smo im i iako nismo imali maloprije spomenutu optiku na minobacačima bili smo uspješni – prisjeća se Mario.

„U početku je bilo dosta neslaženja…“

Osim što ispočetka nije bilo oružja, nije bilo ni vojske kako se to činilo, a i zapovjedništvo nije funkcioniralo.

– Nije to imalo velike veze s vojnim ustrojem. Velik broj onih koji su upravljali zapovjedništvom kao da nije znao gdje je i zašto je došao tamo. Zadnji dan kad je palo to područje samo su se povukli, a mi smo ostali prepušteni sami sebi u općem kaosu koji je tada vladao.

Bilo je trenutaka kad sam mislio da je kraj, i samo zamoliš Boga da te granata ne pogodi u leđa kako bi te najbliži jednog dana pokopali koliko toliko u komadu. To su iskustva koja ostavljaju posljedice za cijeli život, priča nam Mario.

– Kako smo bili brojčano i naoružanjem višestruko slabiji od neprijatelja četiri dana prije pada cijelog tog područja i rušenja mosta kod Pokupskog nas četvorica uputili smo se u glavno zapovjedništvo u Zagreb, u Savskoj ulici. Tamo nas je dočekao pokojni general Anton Tus i rekao nam kako ne možemo dobiti pomoć jer raspoloživih vojnih resursa jednostavno nema.

Pitao sam znači li to da smo prepušteni sami sebi, a odgovor me šokirao. Rekao je „izvucite se uz što manje žrtava jer to područje ne možemo obraniti. Plan je rušenje oba mosta (Pokupsko i Lasinja) te zaustavljanje prodora neprijatelja prirodnom barijerom, odnosno na rijeci Kupi“.

– Nakon što je pao Viduševac, četnici i JNA su sve snage preusmjerili prema desnom Pokuplju (sela župe Bučica) kako bi izbili na most prema Pokupskom. Shvatili smo da se nećemo moći obraniti i da su Srbi zauzeli položaje s više strana i to tenkovima, a naša vojska u tom trenu na tom području nije imala nijedno protutenskovsko oružje.

Htio sam pokazati da nismo bezopasni te sam jedan tenk pogodio strijelom koja je zapravo bila protuavionsko oružje. Naravno da tenku nije bilo ništa, ali je postiglo efekt. I kako život piše priče prije nekoliko godina imao sam neposredan susret s čovjekom koji je upravljao tim tenkom.

Vojnim kamionom prevozio sam civile u Pokupsko

Uslijedio je napad sa svih strana, dečki koji su bili u izvidnici, upali su u zamku i svi su poginuli. Bio je svjestan da neće uspjeti obraniti selo.

– Uzeo sam ostavljeni vojni kamion te pokupio preostale civile i prevezao ih u Pokupsko te se vratio u Bučicu i još svojim autom prevezao neke civile među njima i prijatelja Tugomira Hlopeca iz Velike Gorice s kojim sam se čamcem vratio natrag u selo. Još smo jednu noć prespavali u mojoj rodnoj kući i to je bilo to. Stoka je lutala, sve oko nas je gorjelo.

– Kad su zapalili moju kuću bio sam na obali Kupe. Gušilo me. Osjećao sam poraz. Ničega više nije bilo, sve je uništeno, spaljeno selo, 78 duša je ubijeno među njima neki koje sam večer prije odvezao na sigurno, a vratili su se. Sve mi je nestajalo pred očima. Poraz. Ne mogu to opisati. Najteže mi je bilo roditeljima reći što se dogodilo, da nešto što su stvarali cijeli život više ne postoji.

Prilikom povlačenja, jedino što je prevezao bile su četiri protuavionske strijele i dva lansera kako ih ne bi ostavio neprijatelju.

Dugo nakon toga nije mogao ni spavati, ali kako kaže, znao bi sresti nekoga za koga je mislio da je poginuo pa bi ga to podiglo. Imao je i mogućnost otići iz države, preseliti i raditi u Njemačkoj, ali to nije bila opcija ni trenutka.

– Otišao sam, da. Na dva dana jer sam odvezao maloljetnog brata. Teta mi je sredila posao i rekla da mogu početi raditi sutra. Za mene je sutra značilo vratiti se u Hrvatsku.

Po povratku se povezao s pokojnim Franjom Bačurinom te su počeli stvarati protuzračnu obranu u Velikoj Gorici. U vrijeme ustrojavanja 153. brigade ustrojena je i Protuzračna obrana.

– Nalazili smo se na više lokacija, najviše uz kanal Sava-Odra. Posebno je bila osjetljiva trafostanica u Mraclinu koja je već bila raketirana, a tamo smo imali odjeljenja topova. U studenom 1991. imao sam odjeljenje strijela u Okuju. Prilikom napada MIG-ova na vojarnu Velika Buna ispalio sam dvije strijele (iste one koje je ponio iz rodnog sela) prilikom čega je jedan MIG pogođen i oštećen.

Godine 1992. prešao je u 202. brigadu Protuzračne obrane te je i dalje nastavio djelovati na goričkom području te Vukomeričkim goricama.

U srpnju te 1992. sve mu je postalo frustrirajuće. Unutar vojske krenula je borba za pozicije i činove i bilo je to sve samo ne ono zbog čega je otišao u vojsku te se odlučio vratiti u školu otkud je godinu dana ranije otišao.

– Počinjem raditi, opet s djecom, nakon cijelog tog kaosa. Trebam li istaknuti da nije bilo nikakve psihološke pripreme, nikakvog razgovora? Što si radio? Gdje si bio? Obzirom da se nisam najavio moram reći da sam tri mjeseca hodao po školi bez ikakvih zaduženja. Ni danas ne znam jesu li me promatrali je li sa mnom sve u redu. Tek sam iza toga dobio nastavu.

“Nisam mogao spavati, noću sam gledao kako se gase svjetla…”

Od jeseni 1992. do 1995. godine bio je period koji je izdržao samo zahvaljujući svojoj snazi i jer se nije prepustio životarenju.

– Znate kako je izgledalo moje spavanje? Tad su još bile satelitske antene te bih gledao kroz prozor kako na susjednoj zgradi ima još pet svjetala, pa četiri, tri, dva i sve dok se i posljednje ne bi ugasilo, to bi već bilo dva-tri sata u noći i onda me znala uhvatiti tjeskoba jer svi spavaju, a ja ne. A onda sam vizualizirao situacije kako ću kao hrvatski vojnik opet doći na Banovinu. I tako bih zaspao.

Ističe da je imao ponude da uzme mirovinu, ali sve je to odbio, i kako kaže siguran je da je dobro odlučio jer tko zna kako bi završio da se nije vratio na posao, što stalan što honorarni u Klubu 100.

Sudjelovao je u akcijama “Bljesak” i “Oluja”

A onda je došao 1. svibnja 1995. i poziv da se javi u Kerestinec jer kreće vojno-redarstvena operacija „Bljesak“.

– Bila je to velika radost jer je oslobođena Zapadna Slavonija, ali i tuga jer to još nije bila Banovina. Ali doista ta vojska tada i 1991. to je nešto neusporedivo. Bio sam u Okučanima, a zanimljivo je da čim je operacija završila da sam se vratio na nastavu. Nema odmora, prilagodbe, ideš dalje kao da si promijenio firmu.

Početak kolovoza 1995. bio je na ljetovanju s obitelji u Poreču i čuo proglas od predsjednika Franje Tuđmana, te je odmah nazvao oca da ga pita je li mu stigao poziv. Otac je naravno negirao, ali to je bilo uzalud. Istog trena prekinuo je odmor i krenuo kući.

– Javio sam se u Kerestinec, zadužio opremu i tu večer smo već bili u Sisku. I opet razočarenje, hrvatska zastava vijori se na kninskoj tvrđavi, a mi još nismo ušli ni u Petrinju. U Petrinji smo imali strašne gubitke, naši tenkovi su gorjeli, poginulo je puno ljudi, među njima i moj jako dobar prijatelj Darko Lisac Fox s kojim sam se često nalazio u Velikoj Gorici te smo obojica vjerovali kako ćemo jednog dana zajedno opet doći na Banovinu. Situacija je bila teška i frustrirajuća sve dok zapovjedništvo nije preuzeo general Petar Stipetić.

– Cilj mi je bio doći do rodnog sela iako je to bilo jako riskantno. Prošao sam vlastitu kuću te sam po konfiguraciji terena shvatio da bi tu negdje trebala biti. Prizor je bio zastrašujući, sve je zaraslo, stajali su samo zidovi. Knedla u grlu. Strašan osjećaj.

I onda već poznat scenarij. S ratišta na posao.

– Nikada mi nije palo na pamet išta tražiti od države Hrvatske, jer mi smo u tom ratu puno izgubili, ali smo puno dobili, a to je upravo država. Ne znam što je za koga beneficija, ja sam svoju dobio. I svjestan sam da se Srbi nikada neće pomiriti s gubitkom tih područja i mislim da bi to za mlade ljude trebala biti opomena da se to više nikada ne dogodi.

Vrijedilo je…

– Na ovom području može biti mira samo toliko dok je netko od dvije strane , a to su Hrvatska i Srbija superiorne u odnosu na drugu. U ovo trenutku je to Hrvatska i vojno i politički. Trideset godina nakon mogu samo reći da je sve što sam prošao vrijedilo jer imamo državu koja je na čvrstim temeljima i koja je spremna i sposobna obraniti se ukoliko to opet bude potrebno.

– Godine ’91. nismo bili svjesni što nas čeka i koji će to razmjer rata na kraju biti. Izgledalo je to kao kad igraš poker i svi stave karte na stol i onda više nitko ne blefira i onda onaj koji ima jače karte taj krene u čišćenje. Ovdje je to bilo etničko čišćenje. S druge strane neprijatelj nije vidio naše skrivene karte, a to je bilo naše srce. To je nešto gdje život stavljaš u drugi plan. Nitko od nas nije razmišljao hoće li preživjeti. Mnogi od nas gledali su to na način ako izgubimo državu da nema smisla ni živjeti.

Za ’95. kaže da je to godina koju je teško opisati.

-Mogu reći da sam očekivao neki veliki trijumfalizam koji je izostao kad sam vidio svu bijedu srpskih civila i vojske kod Topuskog.  I povratak u moje selo kad sam postao svjestan da više nikad neće biti isto. Odlazak u „Oluju“ bio mi je puno teži u odnosu na odlazak u rat ’91. jer je moj sin tad imao niti godinu dana, a postojala je želja vratiti se i opet ga zagrliti. To recimo dok nisam bio otac nisam razumio i nisu mi bili jasni suborci koji su se tresli i grčevito htjeli ostati živi, sad sam svjestan koliko sam tad bio sebičan.

– „Oluja“ je bila veličanstvena i bila bi savršena da smo ušli u Glinu isti dan kad se ušlo u Knin. Bila je veličanstvena jer nakon nje svi koji su željeli živjeti u Hrvatskoj mogli su tu ostati, neki su otišli pa su se vratili i danas žive zajedno s Hrvatima. Da je bilo obrnuto, da hrvatska vojska nije ušla u tzv. Krajinu bi li itko osim Srba mogao tamo živjeti?

Danas je i Dan hrvatskih branitelja

– Često su branitelji, dio njih bili u službi politike koja ih je koristila koliko ih je trebala. Mislim da prema onim braniteljima koji su ostavili dio svojeg tijela u obrani ove države kao i prema obiteljima kojima su poginuli najbliži članovi obitelji, država ne može dovoljno učiniti, a tu prije svega mislim na dostojanstvo i poštovanje, a onda i ono materijalno.

S druge strane mislim da je prema branitelja napravljeno puno pogrešaka, u vrijeme kad nije bilo posla i kad je bila velika ekonomska kriza, da bi ih se smirilo poslani su u mirovinu, to je bila najveća pogreška. Gledam po svom osobnom primjeru, nije mi žao što nisam otišao u mirovinu, radim 39 godina u školi, s mladima.

– Ono što me žalosti je što se Domovinski rat nalazi na zadnje dvije, tri stranice udžbenika iz povijesti, a obrađuje se u vrijeme kad djeca već ispravljaju ocjene, kad se samo preleti preko tog gradiva ako ga se uopće i obradi. To je nešto što se mora promijeniti – poručuje Mario.

Mario Božurić: Ovo su dani ponosa, ali i tuge

Za njega su ovi dani puni ponosa i tuge jer podsjećaju na ono što se tih godina događalo.

– Pitam se često je li sve trebalo tako biti. Kad vidite sve te spomenike i sva ta uklesana imena i činjenicu da nitko od glinskih Srba nikad za te zločine nije odgovarao. Mnogi od njih i danas žive tamo ali nitko ne progovara, barem o tome gdje su pokopali sve te ljude jer se za mnoge ni danas ne zna gdje su.

Na kraju svima koji Hrvatsku osjećaju kao svoju domovinu čestitam Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!

Objava Velikogoričan Mario Božurić: Priča ratnika koji je prošao sve i danas kaže da je vrijedilo… pojavila se prvi puta na Gorica Info.