U jednome času, šećući inspirativnim ulicama Pamplone, te skrećući prema kultnom El Sadaru i susretu s poviješću Osasune, društvo mi je pravio veliki George Bernard Shaw. Odnosno, kako ne biste pomislili da sam potpuno poludio, njegova mitska misao: "Bit života nije pronaći sebe. Bit života je stvoriti vlastitoga sebe...".

U gradu u kojem čim kažeš Hrvatska, svi odgovore Budimir, rijetko se kada mozaik tako savršeno slaže. Komadić po komadić mozaika, puzzlei, koje tražiš, a onda na kraju nađeš onu jednu, onu koja da smisao. To je Ante Budimir u Osasuni. Nakon silnih putešestvija, momak koji na život i nogomet gleda na drugačiji način, nogometaš koji kao da je ispao iz neke ljepše vremenske kapsule crno-bijelog filma, u Osasuni je, eto, već petu sezonu.

A da mu regija Navarra odgovara, potvrđuju brojke. Kao i status. Ne samo u gradu ili na stadionu, koji ga s terena ispraća ovacijama, uz poklike "Budi, Budi", niti posteri u nekoliko kafića, gdje se kočoperi u karakterističnom skoku uz natpis "Cisne rojo", odnosno Crveni labud, već i kroz doživljaj kluba; na sjeveru Španjolske, naime, proveli smo tri dana kao gosti kluba, ali praktički uz ideju Budimira, koji je napravio popis hrvatskih novinara s kojima nije u posljednje vrijeme razgovarao, a onda je Osasuna to osmislila akcijom "International Press Weeka", o svojem trošku, što nitko od male hrvatske žurnalističke ekspedicije nije doživio nikad u karijeri. U povodu toga, ali i ne samo toga, nastao je i ovaj intervju za Jutarnji list...

Ante Budimir

Mikel Saiz/osasuna/Ca Osasuna

Dakle, Ante, ti i Osasuna kliknuli ste savršeno?

- Istina je da sam u karijeri bio diljem Europe u mnogim klubovima, pa i u nekim specifičnim, poput St. Paulija, zatim Sampdorije, ali evo, u Osasuni igram najduže, i ona je savršeni miks strasnih navijača, obitelji i djece, amblem Navarre i prožima neki specijalni identitet. Doista se ovdje osjećam fenomenalno.

PROČITAJTE VIŠE Životna priča heroja ‘Vatrenih‘: Tata mu je poginuo u nesreći, a sa suprugom ga je spojila tužna sudbina

Prošli smo dosta gradova, klubova i stadiona, ali Pamplona, Osasuna i El Sadar čine se doista specifičnima...

- Predivno mjesto, grad gdje imaš sve, a nije ipak tako ogromno. Sve je blizu, osjećaš obiteljsku atmosferu, sigurno je, ljudi su dragi, osjećam respekt, oni obožavaju klub... A klub je odlično organiziran, nije mastodont s 200 zaposlenika, ali je posvećen igračima, navijačima, i klub koji ti nudi biti na velikoj nogometnoj pozornici.

I klub koji je, čuli smo, prošao nedaće, i sada se okrenuo prema i nekim većim dostignućima?

- Klub sredine ljestvice, prije svega, ali prije dvije godine ušli smo u finale Copa del Rey, osigurali Konferencijsku ligu, nismo prošli Club Brugge, i to je prepreka na kojoj se radi, ali nakon ere Jagobe Arrasatea, koja je trajala šest godina, došao je novi trener Vicente Moreno i razdoblje adaptacije nije lako, a kompetitivnost La lige je ogromna. No, trudimo se raditi najviše što možemo, i eto, sada se opet borimo za visoke pozicije i dostignuća, i dat ćemo sve da ostvarimo svoje ambicije.

Što te drži ovdje, klub, ti, neka međusobna povezanost koja iz tebe izvlači ono najbolje?

- Kada vidim brojke, ovo je sigurno najbolje razdoblje moje karijere. Razlog nije mističan, dapače - kontinuitet zdravlja, ali i minutaže. I to mi daje samopouzdanje koje gradi cijelu priču. U Osasuni je ujedno i moj stil igre kompatibilan sa suigračima, i to mi sigurno pomaže biti produktivnim.

To je jedina tajna? Naime, prošle sezone 17, a ove već 12 pogodaka, čime si u vrhu redoslijeda najboljih strijelaca...

- Prošle su me godine malo i zezali da je moje vrijeme proljeće, jer je tako ispalo, tada sam počeo zabijati, ali istina je ipak malo kompleksnija. Naime, prve sezone trajao je covid, mercato se produžio do desetog mjeseca, ja sam stigao posljednjeg dana prijelaznog roka, prošlo je osam kola, a imao sam i teško ljeto u Mallorci, i čini mi se da je takav splet okolnosti utjecao na mene.

Godinu nakon igrao se onaj "pan Euro", tad sam imao problema s pubičnom kosti, uglavnom opet neke okolnosti zbog kojih nisam mogao uhvatiti ritam. Pretprošle godine supruga je bila u visokom stupnju trudnoće, cijelo ljeto proveli smo u Pamploni, počeo sam pripreme od prvog dana, i to mi je trebalo.

Stigli su golovi pa je ispalo da ipak nisam samo proljetni tip (smijeh), završio sam sezonu zdrav, ušao zdrav, i opet je dobro. Sada slijedi onaj težak dio, a to je nastaviti taj ritam. Trener kaže da sam ja za sve zaslužan? Svjestan sam da nogomet nije tenis, bez suigrača ne mogu ništa, bez trenera mi je puno teže, tako da smatram kako je sve kolektivno, a opet ako ja nisam pravi i spreman... opet nije dobro. Dakle, potreban je koloplet svega da stvari budu što uspješnije.

Hrvatski novinari u Pamploni

J.p. Urdiroz/ca Osasuna/Ca Osasuna

Kada smo razgovarali bio je tri gola do izjednačavanja rekorda najboljeg strijelca Osasune u povijesti La lige, i to brzo nakon što je postao najbolji strani strijelac u povijesti kluba... Dojam je da su "Los Rojillos" i on stvoreni za rekorde?

- Kada sam prije nekoliko sezona zabio u šest utakmica zaredom, ušao sam u povijest kao prvi kojem je to uspjelo. I tada sam rekao da me to čini ponosnim i sretnim. Ponosan sam, sretan, i nastavit ću se truditi i raditi. No to nije ono što me pokreće - neki ego, osobni rekord - to mi nije cilj, jer nisam doista znao koliko tko ima golova i kada ga mogu "skinuti". Zanima me samo sljedeća utakmica, a možda ću tako ostvariti i te druge snove.

Ciljevi? Sretan sam kad kao napadač ostvarujem zadatke, ali to mora imati značenje. Dakle, klupski - doista želim s Osasunom napraviti nešto povijesno i veliko. Sada lovimo priključak za Europu, u četvrtak igramo sa Sociedadom za polufinale Kupa. Prvi trofej u povijesti? Mislim da treba razmišljati visoko i težiti nečemu velikom. Svjesni smo konkurencije i svega što nas okružuje, ali volio bih da svi težimo tom cilju i pokušamo ga ostvariti.

Jesi li uopće kao klinac mogao zamisliti sve ovo što ti se događa danas?

- Razmišljao sam i sanjao o zabijanju golova na velikoj sceni, kao što vjerujem da mogu s Osasunom sada ostvariti nešto veliko. Želio sam igrati u "ligama Petice", ali iskreno, Španjolska mi je bila zadnja. Mislio sam da nije za mene. Ali uvijek je kod mene prisutna neka kontra.. (smijeh).

Istina, kroz HNL putovao je, recimo, i preko Lokomotive do - Njemačke, a ne, recimo, Dinama...

- Ne znam, ali ja sam ponosan na svoj put jer me on i gradio. Sve me to učinio boljim igračem i osobom. Sretan sam tu gdje jesam.

S obzirom na status u klubu, osobno zadovoljstvo, ali i činjenicu da ugovor traje (zasad) do 2027., je li Osasuna možda i ona posljednja stanica u karijeri?

- Postoje stvari koje razumijem, postoje ugovori, neke dobne granice, svašta nešto, ali ono iskreno što me okupira to je ono sada, ta sadašnjost, ne bih razmišljao o budućnosti. Baš uživam, i onda to pokušavam prebaciti na teren. Gdje će me to dovesti, prepuštam sudbini.

Uživam u trenutku. Poziv velikog kluba? Bilo bi neiskreno reći da ne bih želio osjetiti kako je igrati za klubove ogromnog renomea. Ali to nije nešto što me okupira. Važne su mi sadašnje, konkretne stvari - one koje zaista određuju put. No, ponavljam, ne želim o tome razmišljati. Moj je cilj sada biti dobar, pravi i dati Osasuni najbolje od sebe.

Koliko obiteljski mir uvjetuje život, pa i izvedbe, s obzirom na to da ne kriješ kako ti je upravo sklad pokretač?

- Nakon Njemačke i Italije, kada me netko pita, uvijek volim uzeti Španjolsku kao primjer sredine između Talijana i Nijemaca. Imaju dobru ravnotežu između discipline i opuštenosti, a pritom ne pretjeruju ni u jednom ni u drugom. Mislim da je Španjolska, uz Hrvatsku, najbolje mjesto za život - zbog klime, hrane, ljudi, sigurnosti i, naravno, nogometa.

Imam i mentalnog trenera s kojim nastojim raditi. Također, često ističem koliko mi je studiranje pomoglo kao distrakcija od nogometa. Ravnoteža i sigurnost su mi ključni. Vjera, svakako, također igra važnu ulogu. Imao sam i sjajnih i teških trenutaka, ali sve te stvari pomažu mi da ostanem prizemljen i da na sve gledam iz šire perspektive.

Koje tajne krije Osasuna o Anti Budimiru?

- Nemam neku posebnu tajnu, svi me ovdje zovu Budi. Evo jedne zanimljivosti - nekoliko nas suigrača ide u istu mesnicu, mnogi živimo u istom kvartu. Ovih su dana komentirali kako će večerati steak, a jedan je ispričao da mu je mesar rekao kako ja točno znam koliko mesa da odreže - uvijek tražim 250 grama. Steak je, zapravo, jedina stvar koju pripremam u kuhinji za svoju obitelj. Naravno, tih 250 grama je samo moja porcija, ne i obiteljska (smijeh).

Na jednom klupskom videu trenerski podučavaš djecu u vašem klupskom inkubatoru. Je li to možda buduće opredjeljenje?

- Osasuna organizira nekoliko sezona takve stvari, i to je odlično za Školu; prema pozicijama, individualne i grupne treninge, čast i zadovoljstvo mi je biti dio takvih stvari, ali osobno - ne vidim se kao trener. Ni sada, a vjerujem niti u budućnosti.

Ante Budimir

Maciej Rogowski/Imago Sportfotodienst/Profimedia/Maciej Rogowski/Imago Sportfotodienst/Profimedia

Prijeđimo na reprezentaciju: nekakav je moj dojam da si podcijenjen, tihi otpis nakon Katara, pa onda vrlo dobra rola na Euru, a opet počne Liga nacija, a ti si u trećem ili četvrtom planu. No, samim stavom pokazuješ da je reprezentacija svetinja?

- Nekako na reprezentaciju nastojim gledati kroz riječi izbornika koji očekuje zdrave, spremne, koji su pravi, i to pokušavam raditi. To je ono što mogu, želim biti maksimalan, i to je pod mojom kontrolom, tu se trudim biti pravi. Posve je jasno da onaj koji dođe u reprezentaciju, a ne želi igrati, da s njime nešto ne štima. Ali takvih niti nema. Svi žele igrati, uvijek i svugdje, svih nas 23, 24, 25, nebitno. Tako i moramo razmišljati.

Osobno, uvijek sam nastojao biti pozvan, kroz klub, i praktički sam dio "vatrenih" od trenutka kada sam stigao u Osasunu. Nastojati biti dio, pomagati, iskoristiti sve što mogu. A pritom, zaista, ne mogu reći kako nisam dobio minute, da nisam dobio prilike. Ima onih trenutaka kada uđe, i sretan si, kao za odlazak na Euro kontra Armenije, ali nekad se doista dogodi da od vratnice u Osasuni uđe, u reprezentaciji - ne...

Navijački ste također nedovoljno doživljeni?

- Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom okruženju, voljen, da funkcioniram dobro s njima.

PROČITAJTE VIŠE Pogledajte kako je Hrvatska ostala bez prvog mjesta! ‘Ovo je besramno i nimalo slučajno‘

Uskoro će ožujak i četvrtfinale LN-a protiv Francuza.

- Odigrali smo s njima puno velikih utakmica, bilo je tu svega... Velika su reprezentacija, vrhunski igrači, igra se na dvije eliminacijske, mislim da nas čeka težak dvoboj, "prsa o prsa", ali siguran sam da ćemo ih spremno dočekati. "Ponovili" smo se, imamo spoj mladosti i iskustva, novu energiju, imamo i više načina igre... A nisam razmišljao o kvalifikacijama za SP. Što dođe, neka dođe. Bit ćemo spremni.

Kada kažemo Luka, što pomisliš?

- Otkad sam došao u reprezentaciju, stalno je nešto zadnje. Utakmica, kvale, prvenstvo, sezona. A to mi je posebno kod njega, ta njegova predanost, pristup, i onda opet nova sezona. Tekma, Kvale. Prvenstvo. I opet nova. Pljesak. Pa pljesak. Ta konstanta, način, gaženje, trajnost. Svjetski je fenomen.

Je l‘ te možda nazvao Petković zbog pubične kosti?

- Nisam razgovarao s Brunom, vidjeli smo se na posljednjem okupljanju, došao je do hotela, komentirao da ga to muči, a vidim da ne igra, da to traje. Imam iskustva iz prve ruke, nezgodno je, fizički i mentalno, treba se posve posvetiti tome, i s vremenom i radom neće biti problema.

Vidjeli smo ovdje i prezentaciju, ali i doživjeli sjajni El Sadar. Eh, da nam je jedan takav doma...

- Je, svi sanjamo El Sadar u Hrvatskoj, i to ne samo u Zagrebu, a know-how znaju ljudi iz kluba. Ne bih sada imao političke govore, jedino je logično reći da mi je žao što još uvijek nemamo neki svoj El Sadar.