Zbog jednog događaja u srijedu se zaustavila cijela Hrvatska. U kancelarijama, uredima, dućanima i ordinacijama zaposleni se jednostavno nisu mogli odlijepiti od ekrana, a zemljoradnici su ugasili traktore i s tranzistorom na uhu zamišljeno gledali u daljinu preko beskrajnih njiva. Tisuće su čekale da se okonča napeti politički sukob u koji je nesebično i odvažno, ne mareći hoće li poginuti ili se teško ozlijediti, ušla nekolicina glumaca i pjevačica zabrinutih za sudbinu činčila.

Organizirana u društvu Prijatelji životinja i marketinškoj agenciji Ane Karamarko, omiljena lica s malih ekrana pokazala su rijetko viđenu sućut, otkrila kako, unatoč slavi i novcu, imaju srca. Kako nisu ohole i hladne zvijezde ravnodušne na stradanja običnih, malih, pa ni najmanjih i najbjednijih životinja. “Činčile su zakon”, rekli su uglas nježno mazeći sive dugodlake glodavce, a bjesneći na uzgajivače, vlasnice krznenih bundi i samu državnu administraciju koja zatvara oči pred stravičnim okrutnostima.

Goran Višnjić, holivudska zvijezda naših korijena, u otvorenom pismu gotovo preklinje ministra poljoprivrede da zabrani sramotni običaj da se životinje drže u zatočeništvu u tijesnim i polumračnim kavezima tek da bi se od njihove kože načinila ljudska odjeća.

Dva dana kasnije, u petak, hrvatska Vlada je pala. Ugledni politički analitičari tvrde kako se to desilo najviše zbog Višnjićevog pisma.

Građanima je naprosto prekipjelo. Moglo se i očekivati da će netko napokon ustati i viknuti dosta. Predugo smo gledali kako nedužne, male činčile masovno stradavaju u Hrvatskoj. Uđete li zorom u blatnjave autobuse koji iz turopoljskih sela voze na posao tisuće zagrebačkih prodavačica, konobarica i frizerki, kao i u prigradske vlakove u kojima drijemaju kumice iz Zagorja što na Dolac nose žute piceke i mladi bažulj, opazit ćete kako gotovo sve one nose dugačke krznene kapute od sedamdeset, osamdeset, stotinu tisuća kuna. Hrvatske žene većinom su neosjetljive. Zbog jeftine bunde od činčile, dostupne za sitniš, već za cijenu automobila srednje klase, one ravnodušno okreću glavu od zla. Svaka koza ovdje nosi činčilu.

Naše se glupače gizdaju kao ruske kneginje, ne razmišljajući koliko je sitnih dlakavih sisavaca izdahnulo, posljednji put sklopilo oči i trznulo šapicom u agoniji, a da bi one bile elegantne, jebozovne i otmjene.

I do stotinu pedeset činčila treba za jednu bundu, a zamislite horor da se sve one odjednom oglase. Takvo bi se što moralo dogoditi da se narod napokon osvijesti kakav se zločin dogodio, da po kazališnim i hotelskim lobijima i u galerijama na otvorenjima izložbi u isti trenutak iz svih hrvatskih krznenih bundi krene zaglušujući cijuk i cvilež nebrojenih žrtava od kojih su sašivene. Žene bi izgubile razum da im odjeća neobjašnjivo oživi i stane plakati, da se put gipsanih kerubina na stropu Hrvatskog narodnog kazališta podigne nemoćni vapaj smaknutih činčila, redom poštenih glodarskih matera i očeva što su bez pozdrava i sakramenta napustili ovaj svijet, ostavljajući iza sebe i po dvjesto nejakih, goluždravih i slijepih mladunaca, koji će i sami uskoro jednako skončati.

Zar vam se ne slama srce zbog jadnih životinja iz uzgoja, koje provedu život u mraku tamnice, prežderavajući se sijenom i briketima, a da nikad nisu oćutile sjajni život svojih rođaka u divljini, dostojanstvenih, slobodnih i sretnih činčila koje obično, samo što su njuškicom izvirili iz rupe, rastrga planinski orao? I zar ne vidite naposljetku kako je to nepravedno i nisko, upravo kukavno, da se bunde šiju od malih, prestrašenih biljojeda koji nikakvo zlo drugome ne čine? Jeste li se kojiput upitali zašto se ne prave kaputi od kakvog mesojeda, opakog grabežljivca oštrih očnjaka? Ne treba to posebno objašnjavati, da čovjek poželi kaput od grizlijeve dlake i pođe s karabinom u Aljasku po materijal, ishod bi vjerojatno bio upravo obrnut. Na kraju bi se grizli ogrnuo kaputom od ljudske kože.

Zbog neustrašivog zalaganja za prava slabijih valja se duboko pokloniti Prijateljima životinja, agenciji Ane Karamarko i holivudskoj zvijezdi Goranu Višnjiću, koji se nedavno vratio u domovinu da bi glumio glavnu ulogu u raskošno produciranoj televizijskoj seriji o generalu Anti Gotovini. Ono što je Višnjić učinio za činčile zapravo je neusporedivo hrabrije od onoga što je Ante Gotovina učinio za Hrvate. U nekome boljem i pravednijem svijetu ne bi Višnjić glumio Gotovinu, već bi Anti Gotovini bila čast glumiti Gorana Višnjića.

No ovdje valja upozoriti na još jednu zgodu od srijede, a koja je prošla manje ili više nezapaženo, na rubu našeg vidnog polja. Dok je nacija strepila za sudbinu činčila, slična se drama događala i na Markovom trgu, a i tu je, neobičnom koincidencijom, bila umiješana marketinška agencija poduzetne Ane Karamarko. Zbog jednoga sumnjivog ugovora njezine agencije i jednoga konzultanta mađarske naftne kompanije njezinim se suprugom Tomislavom Karamarkom opširno i seriozno bavio saborski Odbor za odlučivanje o sukobu interesa. Nije to za Hrvatsku, razumije se, bilo ni približno važno kao ovo sa činčilama, Hrvatice i Hrvate uznemirit će manje od stradanja glodavaca, ali teško je ne primijetiti koliko je zajedničkoga u dva slučaja.

Na jednoj strani trajala je akcija “Činčile su zakon”, a na drugoj se Karamarko trsio dokazati kako nije napravio ništa nezakonito. Činčile se uzgaja i ubija zbog krzna, a i Karamarko je na isti način bio životno ugrožen. “Zar vi mislite da ne smijem komentirati odluku Povjerenstva, a radi se o mojoj koži?” otresao se on kasnije toga dana na jednog novinara. Napokon, tu je Ana Karamarko, koja se jednako zauzela da ni njezini dlakavi klijenti ni njezin suprug ne završe oderani. I čini se da ni u jednome ni u drugome nije bila naročito uspješna.