Prema demografskim projekcijama Eurostata (europskog statističkog ureda), radna snaga u Europi (populacija između 20 i 64 godine starosti) smanjivat će se za oko 0,4 posto svake godine do 2040. godine. Takav osjetan pad imat će znatan utjecaj na dugoročan potencijal gospodarskog rasta EU, koji je već sada pod pritiskom smanjene produktivnosti i smanjenja radne snage.

Proces smanjenja broja radne snage događa se istovremeno sa starenjem stanovništva. Naime, u 2010. godini polovica stanovnika EU bila je starija od 41,0 godine, dok je već pet godina kasnije, odnosno u 2015. godini, polovica stanovnika EU bila starija od 42,4 godine. Hrvatska se nalazi među pet istočnoeuropskih zemalja u kojima je ta brojka još i veća: u Hrvatskoj je u 2015. godini polovica stanovnika bila starija od 42,8 godina, dok je u 2010. godini polovica stanovnika bila starija od 41,9 godina. Međutim, nije samo u Hrvatskoj zabilježen porast u promatranom vremenu, već i u svih 28 članica EU.

Kratak radni vijek

Najveći porast zabilježile su Irska, Grčka, Španjolska i Portugal, dok Njemačka ima najnepovoljniji omjer u EU - polovica stanovnika starija je od 45,9 godina. Posljedica takvih kretanja je činjenica da je, prema podacima UN-a, među deset zemalja svijeta s najvećim udjelom populacije od 60 i više godina u ukupnom stanovništvu, čak devet država članica EU, a među njima i Hrvatska. Naime, u Hrvatskoj je u 2015. godini 25,9 posto populacije bilo starije od 60 godina. Dugoročne projekcije do 2030. i 2050. Hrvatsku i ostalih desetak država članica EU, i dalje zadržavaju među prvih 20 zemalja na svijetu s najvećim udjelom osoba od 60 i više godina u ukupnoj populaciji.

Dodatno opterećenje na tržište rada i rast gospodarstva u nekim državama EU stvara i relativno kratko trajanje duljine prosječnog radnog vijeka. Duljina trajanja prosječnog radnog vijeka u EU prije desetak godina bila je iznad 33 godine te je, prema posljednjim podacima Eurostata, u 2014. godini porasla na 35,3 godine. Ni jedna država EU nije u tom vremenu zabilježila pad trajanja duljine radnog vijeka, ali bilježe se velika odstupanja među državama. Primjerice, u Švedskoj je prosječno trajanje duljine radnog vijeka 41,1 godina, što je najviše u EU, dok je najniži u Italiji, 30,7 godina. Prosječno trajanje duljine radnog vijeka u Hrvatskoj je 32,3 godine, što je među najnižim razinama u nama usporedivim državama.

Za Hrvatsku je potrebno istaknuti da i prema nekim drugim demografskim pokazateljima bilježi vrlo upozoravajuće demografske trendove, koji s vremenom stvaraju i sve veći negativan pritisak na naše gospodarstvo.

U Hrvatskoj se posljednjih 15-ak godina bilježi pad ukupnog broja stanovnika, neprekidna prirodna depopulacija, odnosno veći broj umrlih nego živorođenih, pojačano starenje stanovništva, disbalansi u dobnoj strukturi stanovništva te kontinuirano povećanje očekivanog trajanja života. Brzinu i tempo starenja kao i produljenje životnog vijeka u Hrvatskoj oslikava i podatak da se od 2001. do 2014. gotovo udvostručio broj “najstarijih starih” (80 i više godina).

Prema većini demografskih pokazatelja starenja, stanovništvo Hrvatske spada među 10-15 demografski najstarijih nacija na svijetu. Stoga je, prema procjenama Katedre za demografiju Ekonomskog fakulteta, vrlo izgledno smanjenje broja stanovnika na brojku manju od 4,000.000 stanovnika početkom 2030. godine.

Ublažavanje depopulacije

Vjerojatnost ostvarenja projekcije je vrlo velika, a u najoptimističnoj varijanti moguć je ostanak na istom broju stanovnika kao i u 2013. To bi bilo ostvarivo jedino u slučaju značajnije imigracije - preko 350.000 viška doseljenih nad iseljenima u tom razdoblju, ili manja pozitivna neto migracija uz značajno povećanje fertiliteta. No obje te varijante su malo vjerojatne, dok je smanjenje broja stanovnika najizglednije.

Stoga se Hrvatskoj, ali i sve većem broju zemalja EU, nameće potreba ublažavanja dosadašnjeg tempa depopulacije, usporavanja procesa demografskog starenja, poticanja prirodnog obnavljanje stanovništva u onim područjima gdje postoje mogućnosti te poticanja naseljavanja mlađe populacije u ona područja u kojima je pozitivni prirodni prirast neostvariv bez imigracije mladih.

Stanovništvo Hrvatske se smanjuje i proces depopulacije je zahvatio mnoge regionalne i lokalne prostorne jedinice. Takvi procesi utječu i na gospodarsku snagu države, ali i nižih jedinica, odnosno županija. U odnosu na broj stanovnika iz 2011. godine, procjenjuje se da bi u 2031. samo Zadarska županija i Zagrebačka županija mogle zabilježiti veći broj stanovnika. Preostalih 19 županija zabilježile bi pad broja stanovnika, neke i preko 25 posto (Sisačko-moslavačka i Ličko-senjska). Detaljan komparativni prikaz gospodarske snage županija, na kojega utječu i demografska kretanja, analiziran je u nedavnoj publikaciji HGK: Županije - velike gospodarske razlike na malom prostoru.

Starenje društva

S obzirom na sve teže stanje na tržištu rada u Hrvatskoj, nameće se potreba razmatranja mjera koje bi potaknule pozitivne demografske trendove, ali u kombinaciji s mjerama za poticanje gospodarskog oporavka te mjerama za oporavak tržišta rada. Koliko je gospodarski oporavak nužan, govori i podatak da je hrvatsko gospodarstvo zabilježilo oštar pad u vremenu recesije, odnosno hrvatski je BDP u 2015. bio realno za 11 posto niži u odnosu na pretkriznu 2008. Ako se takav gospodarski pad usporedi sa svim državama svijeta za koje je moguća usporedba (prema statistikama MMF-a podaci postoje za 189 država svijeta), postaje jasno kroz koliku gospodarsku krizu je prošla Hrvatska. Naime, u 2015. u odnosu na pretkriznu 2008., samo sedam država na svijetu imalo je oštriji pad BDP-a od Hrvatske.

Usporedi li se stanje hrvatskog tržišta rada sa stanjima tržišta rada ostalih članica EU, činjenica je da se Hrvatska nalazi među tri najlošije rangirane države EU prema nekoliko pokazatelja tržišta rada - stopa nezaposlenosti: sa stopom od 15,4 posto u Hrvatskoj u prvom kvartalu ove godine, jedino Španjolska i Grčka imaju višu stopu nezaposlenosti. Stopa zaposlenosti (udio zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu): s 54,9 posto u prvom kvartalu ove godine, jedino je Grčka imala nižu stopu zaposlenosti u EU.

Udio nezaposlenih

Udio dugotrajno (preko godinu dana) nezaposlenih u aktivnom stanovništvu: s prosjekom od 10,3 posto u 2015. godini, lošiji pokazatelj imaju još samo Grčka i Španjolska. Udio vrlo dugotrajno (preko dvije godine) nezaposlenih u aktivnom stanovništvu: s prosjekom od 6,9 posto u Hrvatskoj u 2015. godini, samo Grčka i Španjolska imaju lošiji pokazatelj. Stopa aktivnosti stanovništva (udio zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu 15-64 godine): s prosjekom od 66,8 posto u Hrvatskoj u 2015. godini, samo Rumunjska i Italija imaju lošiji pokazatelj.

Pojedini pokazatelji tržišta rada u Hrvatskoj ipak pokazuju naznake oporavka. Primjerice, razine zaposlenih i nezaposlenih kreću se blagim pozitivnim trendom, ali ostaje vrlo negativna i zabrinjavajuća pojava stalnog pada radno sposobnog stanovništva još od prve polovice 2009. Tako je trenutno, prema rezultatima ankete o radnoj snazi (koja je temeljena na alternativnoj, međunarodno usporedivoj metodologiji Međunarodne organizacije rada) stanje radno sposobnog stanovništva na razini od 3,595 milijuna, što je za 17 tisuća osoba manje nego prošle godine, 48 tisuća manje nego 2008. te ujedno rekordno nisko otkad postoje relevantni podaci za usporedbu. Stoga značajniji pozitivni pomaci na tržištu rada teško da se mogu očekivati u ovoj godini zbog slabog gospodarskog oporavka, ali i zbog pritiska ekonomske emigracije i negativnih demografskih trendova. U takvim okolnostima Hrvatska ima dugoročan rizik nastavka ekonomskog i demografskog propadanja, odnosno starenja društva, a ti se čimbenici mogu ublažiti i zaustaviti provedbom brojnih mjera. Međutim, za njih je potrebna i snažna potpora Vlade. Neke od mjera su, primjerice: kombinacija politike koja bi obiteljima omogućila lakše usklađivanje podizanja djece s poslovnim obvezama, selektivna imigracijska politika u depopulacijska područja, osiguranje cjelodnevne javne skrbi za djecu roditelja s atipičnim radnim vremenom (koji rade prekovremeno, vikendima i sl.), dati odgovornost i financijski omogućiti regionalnoj i lokalnoj samoupravi provođenje pojedinih mjera obiteljske politike, razvijanje sustava kvalitetnih demografskih pokazatelja i na nižim razinama (regionalnoj i lokalnoj), odnosno uvođenje demografskog nazora posebno za kvalitetnije praćenje migracije te za brže reagiranje i provođenje mjera u slučaju prepoznavanja negativnih demografskih promjena.

Skroman oporavak

U EU otprilike 30 posto stanovništva između 20 i 64 godina starosti ne sudjeluju na tržištu rada, odnosno niti rade niti traže posao. Unatoč smanjenju radne snage i skromnog postrecesijskog oporavka, stopa aktivnosti stanovništva se neznatno poboljšava pod utjecajem rasta aktivnosti žena i starijih radnika te je u 2015. stopa aktivnosti stanovništva, odnosno udio aktivnog stanovništva (zaposleni i nezaposleni) u radnoj snazi, dosegnula 70,1 posto na razini EU. Za usporedbu, Hrvatska uz Italiju ima jednu od najnižih stopa zaposlenosti u EU, koja je 2015. iznosila 60,4 posto. Samo je Grčka (54,9 posto) imala lošiji pokazatelj od Italije i Hrvatske.

Ako ne dođe do jače aktivacije radne snage u EU, limiti na potencijalni rast zaposlenih bit će sve snažniji, i to posebice nakon 2020., kada i Europska komisija procjenjuje da bi utjecaj smanjenja radne snage na gospodarstvo EU bio vrlo vidljiv. Stoga svaka država pojedinačno razvija i provodi mjere za usklađivanje potreba tržišta rada s osobnim potrebama pojedinaca (primjerice, potreba za brigu o starijima, vrijeme za obiteljske potrebe) koji posljedično doprinose socijalnoj sigurnosti te demografskoj stabilnosti i obnovi.

Rad i demografija

Upravo zbog prepoznavanja mogućih posljedica negativnih demografskih promjena, u zakonodavstvu država EU tek u zadnje vrijeme se razvijaju mjere koje se već provode, ali imaju jasnije razrađenu ili dorađenu poveznicu rada i demografije. Taj proces najnaglašeniji je u Njemačkoj i Danskoj. Politike i mjere koje provode države EU uglavnom se odnose na mogućnost kratkoročnog dopusta (prema analizi Cornell Universityja, 21 od 28 zemalja članica EU ima tu mogućnost) ili fleksibilnosti radnog vremena (18 od 28 država EU) u vidu fleksibilnog početka i kraja radnog vremena, privremeno smanjenje broja radnih sati ili čak i “teleworkinga”, tj. rada na daljinu. Estonija je, npr., radi usklađivanja obiteljskog života i posla, u zakone unijela odrednicu da članovi obitelji imaju obvezu brinuti se o drugim članovima obitelji kad im je to potrebno. Mađarska je pak jedno od društava u EU koje najbrže stari te je 2011. čak u ustav unesena odrednica da djeca imaju obvezu brige za roditelje.

(autor je direktor Sektora za financijske institucije, poslovne informacije i ekonomske analize HGK i izneseni stavovi nisu nužno i stavovi institucije u kojoj je zaposlen)