Radim kao skiper i lani sam vozio grupu Španjolaca. Inače, obožavam putovanja i 80 posto Europe prošao sam s autom, s time da uvijek idem po starim cestama, jer to je potpuno drugačiji doživljaj od autoputova. Kada smo plovili do Visa, dečki su mi pričali o Mongol Rallyju.

Jednostavno, to je bilo to. Rekao sam sam sebi: ‘Moram i ja na to ići!’. Skupili smo se nas trojica, Marino Rempešić, Aleksandar Puača i ja. Uvjet koji mi je postavila majka bio je da diplomiram do odlaska. Ubrzano sam radio na diplomskom i završio točno pred odlazak - priča nam Filip Jakovac, 27-godišnji diplomirani pravnik iz Rijeke, kako se rodila ideja o dvomjesečnoj avanturi koju je ovoga ljeta prošao s prijateljima u starom Yugu Coral 55.

Perfektan auto

Riječki tim koji je sam sebe nazvao “Alan Ford”, 13. srpnja s “jugićem” se uputio u nevjerojatnu putešestviju - iz Rijeke su vozili skroz do Mongolije i nazad, prešavši oko 18 tisuća kilometara europskog i azijskog kontinenta i vrativši se 13. rujna u svoj rodni grad, s automobilom koji je, kako kaže Jakovac, u perfektnom voznom stanju. Prošli su Hrvatsku, Srbiju, Mađarsku, Ukrajinu, Rusiju, Mongoliju, Bjelorusiju, Transnistriju, Moldaviju i Rumunjsku, i to gotovo isključivo mimo autocesta kojih, osim u Hrvatskoj, Srbiji i dijelu Mađarske, po Filipovim riječima na njihovom putu uopće nije bilo.

Mongol Rally je jedno od najneobičnijih oktanskih natjecanja na svijetu, u principu, neka vrsta utrke “starih krntija” maksimalno do 1200 kubika, kojima oko 250 timova iz svih dijelova svijeta starim cestama vozi od Londona ili Praga (godišnje se izmjenjuju) do Mongolije, s time da ruta završava u gradu Ulan Ude u Sibiru, 100-tinjak kilometara jugoistočno od Bajkalskog jezera, odnosno 5640 kilometara istočno od Moskve. Međutim, Riječani iz “Alan Forda” u zadnji su se čas ipak odlučili da neće biti dio tog relija već da će dalek put proći u vlastitom aranžmanu.

Riječani na putu do Mongolije i nazad  

- Procijenili smo da neće biti vremena za traženje sponzorstva, jer učešće u Mongol Rallyju se plaća 650 funti, plus toga sudionici su dužni uplatiti određenu svotu u humanitarne svrhe po njihovom izboru. Nama je, doduše, uletio sponzorski ugovor, ali smo već imali svoj humanitarni cilj, prikupljanje sredstava za azil za ptice u Zaprešiću u kojeg sam smjestio Živka, galeba slomljenog krila kojeg sam pronašao ispred riječkog Kazališta. Također, sudionici Mongol Rallyja automobile ili ostavljaju u deponiju na odredištu ili ih vraćaju transsibirskom željeznicom. Nama je glavna ideja bila da vozimo i nazad, ali nismo bili sigurni da bi Yugo izdržao skroz do Ulan Batora. Na kraju je pala odluka da idemo sami, neovisno o utrci - priča nam Filip Jakovac.

Yugo Coral 55, kojeg su nazvali Arti (po robotu iz “Ratova zvijezda” R2D2), “alanfordovci” su kupili u Velikoj Gorici pored Zagreba za 320 eura.

- Automobil je bio u odličnom stanju. Iz 1989. godine je, a do našeg puta prešao je svega 59.200 kilometara. Cijelo vrijeme bio je u vlasništvu jednog dede koji ga je rijetko vozio, posljednjih godina uopće ne, i puno je pazio na njega. Mi cijelim putem nismo imali niti jedan jedini kvar, samo nam je dva puta pukla guma, jednom pred ulazak u Mongoliju i jednom u Mongoliji, i to je bilo to - govori Filip.

Promjena rute

Artija su ofarbali u riječke boje, a na haubu nacrtali riječki grb te se otisnuli na put, prenoćivši prvi dan u Zagrebu, a drugi u Beogradu, gdje su potražili mehaničara kako bi mu zamijenili amortizere i podigli ga koji centimetar više od tla.

- Iznenadilo nas je koliko je teško pronaći mehaničara koji radi ‘jugiće’ u Beogradu, s obzirom da tih automobila tamo ima puno više. Na kraju smo našli jednog koji je kućni prijatelj našeg poznanika. Nevjerojatno koliko je teško zamijeniti stražnje amortizere na tom autu. To je potrajalo šest sati, a na kraju smo se zarakijali - priča Jakovac.

Prvotna ruta koju su zamislili bila je preko Bugarske u Tursku pa na Kavkaz, ali odustali su u zadnji čas.

- Već smo bili 30 kilometara od Beograda kada sam rekao da isključimo našu muziku i stavimo malo radio, da čujem što ima na lokalnim stanicama. Tada smo čuli vijesti da se u Turskoj odvija vojni puč. Katastrofa, u tom trenutku nije se znalo kakav će biti ishod, do sada su svi vojni pučevi u Turskoj uspijevali. Okrenuli smo se i vratili u Beograd, proveli tamo noć i krenuli prema Ukrajini. Bila je to odlična odluka, jer upoznali smo sjajne ljude i na putu prema tamo i nazad - govori riječki avanturist.

Posjetili su i boravili u čitavom nizu nama egzotičnih gradova - redom, to su Lavov i Kijev u Ukrajini, potom Kursk, Voronjež, Saratov, Ufa, Čeljabinsk, Omsk, Novosibirsk i Gornjoaltajsk u Rusiji pa Ulgij i Tszaganuur u Mongoliji, nakon čega, kako kaže Jakovac, ide pustoš. U povratku su, nakon Ufe, prošli Kazan, Moskvu, Minsk, Gomelj, pa opet Kijev, zatim Odesu pa Tiraspol u Transnistriji, Kišinjev… U prosjeku, prolazili su 300-tinjak kilometara na dan, a čitav ih je put sa svim troškovima i džeparcima stajao 7-8 tisuća eura.

Upoznavanje ljudi

- Spavali smo 15 noći u Yugu, to nikome ne bih preporučio. Šator nismo mogli podići jer sam zaboravio uzeti šipku pa smo se njime pokrivali. Kada bi bilo toplo, dvojica bi spavali u vreći pored auta, jedan u autu, jer Aleks je izgubio vreću, kada je bilo hladno sva trojica u autu. Ostalo smo bili u hostelima i couchsurfingu, ali to smo koristili najviše za upoznavanje ljudi. Kada ste cijeli dan u Yugu navečer ste strašno umorni i ne da vam se razgovarati s ljudima, tako da su hosteli bili najbolje rješenje, a onda bi se drugi dan našli s couchsurfing ljudima da nam pokažu grad. Gdje god smo bili ljudi su bili nevjerojatno ljubazni. Prošli smo sve, od marendanja mesnog doručka na haubi ‘jugića’ kao zadnja sirotinja, do pušenja nargile u VIP loži u Ufi. U Čeljabinsku smo upoznali mafijaša koji drži cijeli grad. Izašli smo van s jednim bivšim vojnikom, mrgom od 180 kila mišića, kojeg je taj čovjek u bijelom lanenom odijelu i sa zlatnim lancem pozvao za stol. Nakon toga, naš je prijatelj otišao, rekavši nam: ‘Dečki, sada ste u boljem društvu’, i ostali smo se družiti s čovjekom u bijelom odijelu. Pričao nam je da zna Putina, pa kako u Hrvatsku dolazi jedriti, kako je to najljepša zemlja u kojoj je ikada bio. Govorio je da bismo mogli zajedno s njim otvoriti taksi firmu. Jednostavno, sjedio je sam, bilo mu je dosadno, a mi smo mu se učinili zanimljivima - prisjeća se Filip Jakovac.

Priča da ih nije bilo strah, jer i cilj im je bio upoznati što više različitih ljudi, proniknuti u mentalitet krajeva kroz koje su prolazili.

- Kada sam na putu, imam tri pravila: budi nevjerojatno ljubazan, budi nevjerojatno pozitivan i budi nevjerojatno glup. Kada te netko od vlasti nešto pita, ne znaš ruski, ne znaš engleski, samo se smiješiš i širiš ruke. Kada se snalaziš s ljudima, smiješ se, širiš ruke, pozitivan si. Nema straha, jer čim se pojavi, dogodit će se nešto. To tako valjda vuče jedno drugo. Recimo, u Transnistriji nas je bilo strah, čitali smo da je to policijska država, nitko ih ne priznaje osim Rusije. Kažu da je to jedino preostalo utočište SSSR-a, gdje sve doista izgleda kao iz tih vremena, samo što nema veze s komunizmom. U Tiraspolu smo jednog mladića pitali gdje je hostel, a on nam je ponudio da prespavamo kod njega, što smo i učinili i popili pivo zajedno. Drugi dan smo se opustili i krenuli dalje, kada nas je zaustavila policija. Tamo je, inače, po zakonu dozvoljeno nula promila, a ako imaš i promil alkohola, gubiš vozačku na dvije godine. Ja sam popio konjak, jer je zemlja poznata po tome, a Aleks, koji nije pio ništa, je vozio. Oni pričaju ruski, mi hrvatski, samo sam ponavljao ‘kako ste’, a oni meni ‘što si tako ležeran?’. Pitali su Aleksa da li je pio, rekao je da nije, a potom su pitali da li je pio sinoć i da li je spreman puhati. Otišli su s njim, kao, da puše, a meni jedan policajac govori da preparkiram auto. Odgovorio sam mu da neću jer sam pio. On govori: ‘Aaa, pametan!’ i smije se. Doveli su nas ispred bolnice i tražili 200 eura, inače će Aleks puhati. Nisam im htio dati, rekao sam neka puše, jer sam računao da jednu pivu od sinoć ne može pokazati. Oni govore: ‘Pa vaš će prijatelj završiti tjedan dana u zatvoru ako je pio’. Ali nismo odustajali, samo smo ponavljali da smo studenti, da nemamo para. Onda su nam nudili da damo 100 eura, ali ni na to nismo pristali. Nakon nekog vremena, Aleks se vraća, sjeda u auto i govori: ‘Idemo!’. Dao im je 70 centi u lokalnoj valuti, tri dolara i četiri eura, toliko je imao u džepu. Rekli su mu: ‘Ovo nemoj nikome reći’. Ne zato što su primili mito, nego jer ih je bilo sram da drugi ne čuju - prepričava riječki putnik.

Osim ovoga i jedne situacije na mongolskoj granici, negativnih iskustava nisu imali.

- Jedan iz granične službe, izvanredan manipulator, obrlatio nas je za 160 dolara. Savjetovali su nam da ne idemo u Ulan Bator jer ako nam auto tamo ostane, treba platiti 5000 dolara za zbrinjavanje. To su uveli zbog Mongol Rallyja, jer prije bi natjecatelji tamo došli, ostavili auto, a ponekad ga i zapalili te se vratili vlakom - govori Jakovac.

Pad predrasuda

S druge strane, pozitivnih iskustava imali su na pretek.

- Susretali smo izuzetno ljubazne ljude. Kada nam je pukla guma, automobili su stajali, nudili nam pomoć. U Rusiji turizma uopće nema u onom smislu kao kod nas, 99 posto gostiju hostela su Rusi, nema reklama, ali svi su jako susretljivi, druželjubivi. Provodili smo se, stalno smo izlazili, upoznavali ljude. Mnogo je predrasuda o Rusiji koje nisu točne. Gradovi im sjajno izgledaju, noćni život je vrh, vozni park im je odličan, gotovo svi su fakultetski obrazovani, fakulteti su im vrhunski, ali to nama iz drugih dijelova Europe nije poznato jer su zatvoreni sami u sebe. Rusija je na neki način samodostatna, kada smo pričali o sankcijama EU oni su se samo smijali. Novosibirsk je centar znanosti, imaju vrhunsku svjetsku fiziku, nuklearnu fiziku, kemiju, Ufa je biznis centar, moderan, prekrasan grad. Plaće uopće nisu loše, a ako završiš fakultet, što većina mladih i radi, bez problema možeš naći posao. Vjerojatno iz vremena komunizma, zadržali su to da se svi striktno drže pravila, što je nama jako neobično - govori Filip Jakovac. Po povratku u Rijeku, Filip već planira nova putovanja. Za kraj iduće godine želio bi iz Rijeke “jugićem” preko Azije doći do Indonezije, a potom trajektom u Australiju, a u planu je i sjever Afrike.

- Cilj nam je do naše 35. godine proći sve kontinente Yugom. Nakon toga se možemo skrasiti, oženiti, što god. Ovo mi je putovanje promijenilo život. Postao sam tolerantniji, loše stvari koje se događaju oko nas kao da me se ne tiču. Doduše, još se nisam ufurao u realnost ovdje - smije se riječki putnik.