"Da mi je netko pokazao scenarij za film sa svime onim što mi se dogodilo ovaj tjedan, naprosto ne bih vjerovala da je to moguće. U ponedjeljak sam kao programska ravnateljica otišla otvoriti svjetski summit umjetnosti i kulture na Malti, u srijedu je skup počeo, a ja sam sjedila u Saboru i dala prisegu. U petak sam kao hrvatska ministrica kulture summit zatvorila.”

Bio je ovo izuzetno buran tjedan za Ninu Obuljen Koržinek. Između otvaranja i zatvaranja tog najznačajnijeg i najvećeg susreta ljudi iz cijeloga svijeta koji rade u kulturi događali su se brojni dramatični događaji u izboru nove ekipe premijera Andreja Plenkovića. Nina Obuljen je odmah nakon imenovanja za hrvatsku ministricu kulture odjurila na avion za Maltu, tamo održala govor i odlazeći s pozornice nespretno zakoračila i uganula nogu. “Ono što je najnevjerojatnije je to da sam prije dvije godine izabrala temu o kulturnom vodstvu u 21. stoljeću ne sluteći, naravno, da će me to čekati sada i na mojem novom poslu u Ministarstvu kulture. Potpuno nevjerojatni splet okolnosti.”

Ova svjetski priznata stručnjakinja objašnjavala je na skupu, na kojem su bili i mnogi ministri kulture, koji su sve izazovi za one koji danas donose odluke kada je riječ o kulturnim politikama. “Svi su nekako izluđeni u toj neprestanoj borbi za novac, publiku, programe. Na Malti su se zaista čula zanimljiva promišljanja.”

Sigurno je već na Malti, nakon polaganja prisege u Zagrebu, bila svjesna što je čeka u vrućoj fotelji u Runjaninovoj. “Dolazim u jednoj ne previše sretnoj situaciji. Moram priznati da se Ministarstvo kulture u posljednjih pet godina dosta izgubilo u organizacijskom smislu. Treba prvo puno stvari posložiti i organizirati. Trebat će mi sigurno par tjedana da se napravi bazični red koji mora u administraciji postojati”, kaže i usput prepričava jednu anegdotu kada je počela raditi kao šefica kabineta bivšeg ministra kulture Bože Biškupića, najboljeg kojeg smo u samostalnoj Hrvatskoj imali.

“Ministar je imao običaj primiti svakog umjetnika koji bi došao na vrata ministarstva, bez obzira je li se najavio ili ne. Ja onako mlada, pedantna, željela sam uvesti neki red, ali ministar Biškupić je bio kategoričan. “Svaki umjetnik koji dođe, bio najavljen ili ne, mora biti primljen.”

Znala se i naljutiti što sve ne ide “po špagi” pa je često bila i u čudu što Biškupić direktno sve zove, a ne preko tajnice. U najvećem broju slučajeva bio je krajnje nekonvencionalan, barem za jednog ministra. “Zapamti, Nina, hodat ćeš po cesti i kada više ne budeš ministar.” Te riječi Nina Obuljen Koržinek dobro je upamtila, a prisjetila se i da je sličan stav čula i u svojoj obitelji. “I otac mi je znao govoriti da je najveće postignuće da se ljudi vesele vidjeti te i nakon neke funkcije ili dužnosti koju si obavljao. Mogu samo sanjati ili nadati se da ću tako i ja završiti.”

“Hoće li i vaša vrata uvijek biti otvorena za umjetnike?” pitam novu ministricu čije je postavljanje izazvalo toliko bure kod onih koji o kulturi i kulturnoj politici ne znaju ništa. Za razliku od Dubrovkinje koja je diplomirala violinu na Muzičkoj akademiji, završila studij francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu i doktorirala na Fakultetu političkih znanosti, radila u UNESCO-u, napisala brojne knjige i znanstvene radove, organizirala konferencije.

“Uvijek će vrata ministarstva biti otvorena za umjetnika dok sam ja u Runjaninovoj. Možeš biti najbolji, najorganiziraniji ministar s najvećim budžetom, ali ako ne postoji pažnja prema umjetnicima koji taj prostor ispunjavaju, ti si ništa. Birokrat.”

A Nina Obuljen jedna je i od “njih”, umjetnika, tih senzibiliziranih duša koje su osjetljivije i od sujetnih političara. Ako je to, doduše, moguće. Božo Biškupić, uz kojeg je radila više od osam godina, prisjeća se jednog zajedničkog puta u Pariz, kada su hodali širokim bulevarima i ugledali mladića kako svira violinu i u šeširu drži novčiće koje je dobio. “Rekao mi je ministar tada - Nina, Nina, jednog dana možda i tebe to čeka.” A ona mu je odgovorila: “Ja nikada ne mogu ostati bez posla, uvijek mogu na ćošku svirati violinu”.

Ljubav prema violini

Nina Obuljen iz ugledne je dubrovačke obitelji koja joj je na neki način dala i okvir u kojem su se ona i njezin brat formirali. “Djetinjstvo je inače razdoblje kojeg se čovjek sjeća s najviše emocija. Mogu reći da je moje bilo sretno, okruženo obitelji jer smo svi bili bliski. A Dubrovnik je posebno mjesto za odrastanje i to obilježi čovjeka. Nije zato slučajno da tako puno ljudi koji su u Dubrovniku odrasli ima taj senzibilitet za kulturu i umjetnost.”

Sve se u obitelji Obuljen vrtilo oko obrazovanja djece, pohađanja škole i muzičke škole, a baka je bila profesor jezika i usadila ljubav prema jezicima.

“Je li to vaša ‘čuvena’ baka koja sada ima 108 godina?” pitam je, a nova ministrica odgovara da je to baka po očevoj liniji, koja je umrla. Druga baka, po majčinoj liniji, teta Nina, najstarija je Dubrovkinja Nina Valjalo, čiji je intervju ovo ljeto za dubrovačke novine izazvao pravu malu senzaciju. “Taj obiteljski milje je mjesto gdje smo moj brat i ja stekli radne navike, odnos prema vrijednostima i to je nešto što te obilježi za cijeli život.”

Nikola Ćiće Obuljen, Ninin otac, bio je prvi dubrovački gradonačelnik izabran po hrvatskim zakonima. “Dolazim iz obitelji koja je uvijek bila ‘na drugoj strani’ do devedesetih godina. Moj otac i ujak bili su politički zatvorenici i nikada se nitko nije želio baviti politikom. Ali kada su došle devedesete, moj se otac uključio i za vrijeme rata bio je pregovarač i kasnije izabran kao HDZ-ov gradonačelnik i saborski zastupnik.” Jedini razlog političkog angažmana u obitelji Obuljen bilo je afirmirati sve ono što je bilo važno u trenutku kada je Hrvatska postala samostalna država. “To je bio i glavni motiv očeva ulaska u politiku. A to se na neki način reflektiralo i na nas djecu.”

Kada je riječ o ljubavi prema glazbi, Nina Obuljen kaže da je to jedna klasična priča odrastanja u građanskoj obitelji. “Uopće se ne mogu sjetiti je li to bio moj izbor ili izbor mojih roditelja. Relativno sam se kasno odlučila za studij violine i vjerojatno, da nije bilo rata i svih tih događaja koji su me okrenuli prema nekim drugim temama, možda bih danas bila profesor violine.”

Kaže da je očito računala i na drugi put uz glazbu, jer je paralelno upisala dva fakulteta. “Glazba je inače bila važna u mojem životu. Imala sam u Dubrovniku sreću svirati u jednom prekrasnom orkestru i vrlo rano doživjeti iskustvo profesionalnog glazbenika. Brat i ja godinama smo svirali i u župnoj crkvi.”

“Svirate li i danas?” pitam je, a odgovara da više uopće ne uzima violinu u ruke. “To je takav instrument koji se ne može uzeti povremeno, ali je violina obilježila moj odnos prema kulturi i umjetnosti i umjetnicima. Glazba je život za puno mojih kolega koji su danas profesionalni glazbenici, a s mnogima sam ostala u kontaktu i pratim njihove uspjehe. Mogla sam i ja biti dio tog svijeta, a splet okolnosti me okrenuo drugim stvarima.”

A Božo Biškupić priča kako je dugo vremena nagovarao Ninu Obuljen da barem jednom čuje kako svira violinu. “Ona je diplomirala na Beethovenovu koncertu za violinu koji ja obožavam. Uspio sam je samo jedanput nagovoriti da svira.”

Ministre, imate prav’

Kada sam bivšeg ministra pitao sjeća li se kako ju je zaposlio u kabinetu i je li radila neka “veza”, kaže da to Nini Obuljen nije trebalo. “Birao sam mlade ljude za koje sam čuo i znao da su dobri. Kada se zaposlila u Ministarstvu, jednog mi je dana došla i rekla: ‘Malo radim, možete mi dati više posla’. Bože, zagledao sam se u čudu, tko se buni što malo radi. ‘A je li, možeš više raditi?’ pitao sam i gotovo me uvrijeđeno pogledala. ‘Naravno da mogu, radila sam u Parizu kao volonter u UNESCO-u po cijeli dan, želim to i ovdje.’ ‘Dobro, dođi u kabinet ministra.’ Počela je kao savjetnica, a nakon nekoliko mjeseci postala šefica kabineta.”

Tako je i počelo.

Zagreb za rođenu Dubrovkinju nije bio nepoznato mjesto, uostalom cijela obitelj je tu studirala. “Bilo je tu i mnogo prijatelja mojih roditelja koji su bili uz mene i brata i bilo je posve prirodno da se nakon osamnaest godina odlazi na studij u Zagreb. Moji su me uvijek u svemu podržavali i poštivali su moje odluke, a kada sam došla s idejom da bih studirala negdje drugdje, odgovor je glasio: “E, to ne, u Zagreb ćeš, završi studij, pa idi dalje”.

Kada je počeo rat, Nina Obuljen se kao studentica uključila u razne aktivnosti, vezane i uz europsku promatračku misiju, i to ju je odmaknulo od glazbe. Ubrzo je dobila i prvi posao na Rektoratu i nakon toga odlučila otići na praksu u Pariz. Od svoje ušteđevine platila je kartu i dobila posao pri uredu glavnog ravnatelja UNESCO-a. Nakon tri mjeseca volontiranja ponudili su joj stalni ugovor i radila je tamo više od godine dana. “Potom je uslijedio trenutak odluke hoću li ostati UN-ov službenik, u čemu se baš nisam vidjela, ili se vratiti u Hrvatsku. Bio je raspisan natječaj u Ministarstvu kulture i javila sam se na posao vezan uz međunarodnu suradnju.”

Božo Biškupić kaže da Ninu Obuljen, jednu od svojih najbližih suradnica, posebno pamti zbog pet karakteristika i osobina. “Ona je veliki domoljub, osjeća odgovornost ne samo za dio Hrvatske odakle dolazi, već cijelu zemlju. Istovremeno je zaljubljenica u Dubrovnik, krasi je neobično poštenje, vrhunski je stručnjak i krajnje odana osoba.” Bivši ministar prepričao je jednu zgodu kada su već surađivali - da je bila posebno nesretna jer je ministra znao ogovarati jedan djelatnik ministarstva. A Biškupić, mudri Turopoljac, joj je odgovorio: “Nina, bolje da to dela tu nego da ide okolo.” Nina se nasmijala i rekla: “Imate prav’”.

Nakon Ministarstva kulture Nina Obuljen otišla je raditi u Ministarstvo vanjskih poslova gdje ju je nova vlast percipirala “kao hadezeov kadar”, iako nije bila članica stranke. “Kod tih političkih promjena su me na vrlo ružan način smijenili, bez obzira na to što sam bila na Diplomatskoj akademiji i vodila Odjel za UNESCO. Tada sam odlučila dati otkaz jer nisam željela da netko drugi o meni odlučuje.”

Dođite u UNESCO...

“Uvijek je nastojala da što savjesnije obavimo posao. Inzistirala je da u aktivnostima Ministarstva ne izbjegnemo nijedan dio Hrvatske, pogotovo ne one koji su u ratu najviše stradali. Inzistirala je da se u te krajeve ide s programima”, kaže Biškupić. “Njezina je ideja bila da onom tko je uspješan treba dati sredstva jer će tako još više postići. Kada se govorilo ‘ovi su si sami nabavili novac, ne treba im pomoći’, Nina je zastupala ideju da to nije razlog za uskraćivanje sredstava. Obratno, treba dati i očekivati još bolje rezultate.” Biškupić priča kako je Nina Obuljen uvijek bila maksimalno korektna prema svima s kojima je radila. “Najvažnije je što je poštivala umjetnike, jer je i sama to bila. Imala je izvrstan senzibilitet za njih, lako je bilo raditi s njom jer je razumjela tu umjetničku dušu. Bila je njihova, iz te branše.”

Bivšeg ministra uvijek je oduševljavala stručnost Nine Obuljen. “Ona je danas jedna od onih koji su najbolji znalci kulturnih politika u Europi. Sjećam se jedne zgode kada sam sjedio s austrijskom ministricom kulture i zamjenicom tadašnjeg šefa UNESCO-a. Rekla je Nini Obuljen: ‘Dođite u UNESCO, birajte radno mjesto, imamo vrhunska rukovodeća mjesta za vas’. Bio sam iznenađen što joj se nudi transfer tako javno. Nina se nasmijala, zahvalila i rekla da mi je obećala odraditi mandat do kraja. I ostala.”

Puna hvale za svojeg bivšeg šefa je i Nina Obuljen. “Uvijek je inzistirao na tome da ne zaboravimo sadržaj čime se mi bavimo. Kada si u ministarstvu zaokupljen svim mogućim problemima, vrlo se lako zaboravi zašto si uopće tu.”

Apsolutni prioritet

U Ministarstvu kulture osjetila je veselje upravo zbog toga što može surađivati s umjetnicima, ali i izraziti poštovanje prema njihovu radu. “U ovom sam poslu odrasla uz gospodina Biškupića i mnogo sam od njega naučila. Često smo se znali i sukobljavati, imali smo različita mišljenja, ali sam od njega naučila i to da svakoga treba saslušati. Na kraju odluku donosi ministar, ali se nikada ne smije zanemariti tuđe mišljenje. S Biškupićem sam imala odnos povjerenja i uvažavanja, a kasnije je to preraslo u pravo, iskreno prijateljstvo.”

Kaže mi da je sve iskustvo i znanje koje je stekla u Ministarstvu kulture poslije primijenila u radu sa svojim suradnicima na novim projektima. “Nikada nisam rekla da želim nešto napraviti ‘tako i tako’. Kasnije, kao državna tajnica, nastojala sam kod svakog osjetljivog pitanja prikupiti nekoliko mišljenja i na kraju donijeti odluku.”

Sada ministricu kulture čekaju veliki izazovi, u vremenima kada nema novca ni za što, pogotovo ne za kulturu. “Je li sve u tom nesretnom novcu?” pitam, a Nina Obuljen Koržinek kaže da se prije svega nada da će ova vlada biti stabilna. “Mislim da za to postoje svi preduvjeti i zato gledam sljedeće četverogodišnje razdoblje. A i sa sredstvima koje imamo sada podjele se mogu napraviti nekako drukčije. Sigurno je da u kulturu treba uložiti više jer mi smo sada na najtužnijem udjelu državnog proračuna ikada. Kada sam se vratila na Maltu, njihov je ministar najavio znatno povećanje izdvajanja za kulturu u ovoj godini.”

Ministrica tvrdi da je važno veće izdvajanje novca za kulturu, pogotovo za male države poput Hrvatske. “Za naše društvo, za našu budućnost, kultura je neizmjerno važna, ne samo na simboličnoj razini. Ona je važna jer ljudi od kulture žive, zapošljavaju se. Uvijek se ulagalo i mora se ulagati, pogotovo kada je riječ o mladim ljudima. Ako tu ne uspijemo napraviti neki preokret i ako neće mladi ljudi više participirati u kulturi i umjetnosti, onda sve ovo što radimo nema nikakvog smisla. To mi se čini najveći izazov, apsolutni prioritet.”