Andrija Mikulić očito smatra da mu je Josip Broz Tito ostao jedina nada. Ne mislimo tu na tvrdnje kako je šef zagrebačke organizacije HDZ-a nekada pripadao onome što dio njegovih stranačkih drugova s gnušanjem naziva “djecom komunizma”. Mislimo na njegovu inicijativu da se Tita deložira s trga u centru Zagreba. Nekima je, izgleda, jako teško živjeti s vlastitom biografijom.

Mikuliću ideja o Titovoj lustraciji iz zagrebačkih toponima služi kao sredstvo izborne kampanje. Želi postati HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba. No, njegov se izbor oružja čini krajnje čudnim. Dok glavne izazivačice Milana Bandića kuju planove o razvoju grada, pa tako Anka Mrak-Taritaš najavljuje smanjenje prireza, nove mostove na Savi i pametne ZET-ove karte, a Sandra Švaljek javnosti predstavlja programe o revitalizaciji napuštenih gradskih prostora, Gredelja, Badela ili Zagrebačkog velesajma, Mikulić ratuje s davno mrtvim Titom i preimenovanje jednog trga nudi kao svoj udarni izborni mamac. Vjerojatno zato što drugih aduta ni nema. Šef HDZ-ove organizacije u glavnom gradu ličnost je vrlo skromne političke snage. Iza njega ne stoje nikakva djela koja bi mogao staviti u svoj izlog, njegova je politička privlačnost nikakva, komunikacijske su mu sposobnosti jadne, ni jedna se suvisla politička izjava od njega nije mogla čuti, nespretno se izražava. Zbog reputacijskih manjkova teško da će za pola godine biti HDZ-ov kandidat na lokalnim izborima, pa je izgon Tita s najljepšega zagrebačkog trga pretvorio u svoj izborni program. Davno sahranjenog lidera bivše države prepoznao je i zgrabio kao jedinu šansu da svoju nevidljivu karijeru HDZ-ova aparatčika nekako unaprijedi.

Ideja o referendumu

O Mikulićevim sposobnostima najbolje govori brzina kojom je ideja o Titovoj simboličkoj egzekuciji havarirana. Njegova tvrdnja da je s gradonačelnikom Bandićem sve dogovorio ekspresno se pokazala netočnom. Samo njih dvojica znaju što su se domunđavali, ali lukavi se Banderas izmaknuo. Kao Poncije Pilat oprao je ruke referendumom: neka građani sami odluče o imenu Titova trga, najbolje 21. svibnja iduće godine, na dan lokalnih izbora. Usput će spomenuti da se Franjo Tuđman uvijek odlučno suprotstavljao takvim idejama. Teško je bilo očekivati da će se prefrigani Bandić uoči izbora okrenuti protiv Tita, svjestan da dobar dio glasova u Zagrebu pobire upravo od njegovih poklonika. Kao ideološki multipraktik, koji je svoje biračko tijelo zapasao od HDZ-ove desnice do SDP-ove ljevice, zagrebački će gradonačelnik starim partizanima organizirati fešte s harmonikom i grahom i istodobno na proštenjima nositi gigantske svijeće, financijski ližući ruke popovima. Svojom eskivažom spasio je Tita od izbacivanja iz Zagreba, jer bez njega HDZ to ne može realizirati, premda bi mu odgovaralo da se izborna kampanja zametne oko mrtvog Maršala. Bolje nego oko živih problema grada, poput prometa, kanalizacije, smeća, sumnjive prenamjene zemljišta i raspolaganja zagrebačkim resursima, tema kojim ga njegove ljute konkurentice namjeravaju tući.

Tvrdolinijaši

S malo političke pameti lako se moglo predvidjeti da će se Mikulićeva ideja nasukati. Ako je uopće riječ o njegovoj ideji! Prije će biti da je on u ovom slučaju nastupio kao glasnogovornik snaga koje zaista upravljaju HDZ-ovom zagrebačkom organizacijom, u njihove planove ugrađujući i vlastite interese. A stvarni je gospodar HDZ-a u Zagrebu Milijan Brkić i njegova družba tvrdolinijaša, uspostavljena za vrijeme Tomislava Karamarka. Stranačkom organizacijom u glavnom gradu i dalje caruje HDZ-ovo desno krilo, prilično ekstremizirano, koje se s dolaskom umjerenog Andreja Plenkovića moralo povući u unutarnji egzil, barem kad je riječ o nacionalnoj razini, ali će na lokalnoj, evo, nastupati goropadno i polarizirajuće, kao da se ništa nije promijenilo. Retoričku su nazubljenost možda malo smanjili, komunikacijske navade počešljali, ali politička im je agenda ostala ista. I dalje nude nastavak Karamarkove propale politike. Njegove ideološke bjesove, povijesni revizionizam, fokusiranost na prošlost. Inicijativa o Titovom posmrtnom ostraciranju iz glavnoga grada dolazi iz te pameti.

– Zagrebački se HDZ pretvorio u čvrsto uporište Plenkovićevih političkih protivnika, čak bih rekao prikrivenih neprijatelja – kaže nam jedan visokopozicionirani HDZ-ov dužnosnik. – Njihova je politika suprotna onoj koja se vodi na razini države. Za razliku od njihove zagledanosti u prošlost, novo je HDZ-ovo rukovodstvo fokusirano na sadašnjost. Nasuprot njihovoj politici podjela, mi vodimo uključivu politiku.  Naša Vlada radi na poreznoj reformi, a oni bi se još igrali velikih lustratora. – Naš sugovornik tvrdi da se Milijan Brkić s desničarskim drugovima ukopao u Zagrebu, koji danas funkcionira kao njegova baza. Tim dragocjenija što je, premda formalno još uvijek zamjenik predsjednika HDZ-a, faktički po utjecaju u stranci ostao jako podrezanih krila. Izgubi li utvrdu i jatačku mrežu u glavnom gradu, njegova će moć u HDZ-u sasvim presahnuti.

Mikulićevu inicijativu o Titovom progonu iz Zagreba javno je nejakim glasom podupro šef riječkog HDZ-a Lucijan Vukelić, koji bi po istoj špranci prekrstio i Titov trg u svom gradu, ali ga je gradonačelnik Vojko Obersnel odmah poklopio poukom da takva ideja u Rijeci nikada neće proći. – Ma, odlično, takvi zahtjevi samo zbijaju redove birača ljevice – kaže nam jedan od SDP-ovih istarsko-riječkih baobaba. – Zahtjev za odricanjem od Tita naši ljudi doživljavaju kao odricanje od Istre i našeg antifašističkog identiteta. Takva HDZ-ova kampanja vjetar je u naša jedra. 

U cijeloj je Hrvatskoj ostalo još samo ni dvadesetak gradova s ulicom ili trgom imenovanim po Josipu Brozu Titu i svi su oni u tradicionalnom pojasu SDP-ove i IDS-ove vlasti (Istra, Kvarner, Primorje, Zagorje, Međimurje). Iz područja HDZ-ove vlasti Tito je u proteklih 26 godina dosljedno brisan. Opstao je u Zagrebu, dobrim dijelom zahvaljujući Tuđmanu koji ga je u olovnim devedesetim zaštitio od rušitelja, te Velikoj Gorici i Karlovcu, gdje – unatoč HDZ-ovim gradonačelnicima – po jedna od ulica još nosi Titovo ime. Šibenik je posljednji veliki grad iz kojega su Josipa Broza odlučili protjerati. Karamarko ga je 2015. dao ukloniti tako što je tamošnjem gradonačelniku drugarski preporučio neka njegov trg preimenuje. Sada u tom gradu otvaraju muzej antifašizma i Narodnooslobodilačke borbe. Valjda zato što je ipak teško zanemariti činjenicu da je trećina Šibenčana u Drugom svjetskom ratu sudjelovala u partizanskom otporu.

Tajni pakt s Bandićem

 Iza Mikulićeve inicijative ne stoji nikakva racionalna računica. Šef zagrebačkog HDZ-a možda i uspije biti HDZ-ov kandidat za gradonačelnika, ali i on zna da s Titom ili bez Tita osobno nikako ne može stati na čelo Zagreba. Njegova se kombinatorika zaustavlja na tajnom paktu s Milanom Bandićem. Njegov je cilj da opet ruku pod ruku sastave novu gradsku vlast, s približno istim rasporedom snaga: Bandić gradonačelnik, a on predsjednik Gradske skupštine. HDZ-ovi birači ionako u velikom broju, oko 40 posto kako pokazuju neka recentna istraživanja, svoj glas daju Bandiću. U nekoliko dosadašnjih izbora HDZ mu je izričito pogodovao, kandidirajući ljude za koje se znalo da mu ne mogu biti konkurencija. Suradnju je inaugurirao Ivo Sanader, koji je sa zagrebačkim gradonačelnikom sjajno kooperirao, i ta veza, svim turbulencijama unatoč, na istim principima funkcionira i danas.

Pa se tako u kadrovskim namještaljkama Milan Bandić pokazuje mnogo suradljivijim i podatnijim nego u kombinacijama s Titovim izgonom iz Zagreba. Premda ni njemu više ne cvjetaju ruže, dapače, i on i njegova vlast doimaju se jako ocvalima, gradonačelnik vjeruje da bi uz HDZ-ovu podršku svoj mandat mogao obraniti u drugom krugu, koji će se vrlo vjerojatno pretvoriti u referendumsko izjašnjavanje – ne oko Tita, nego za ili protiv Bandića. Pakt s Mikulićem i još više Milijanom Brkićem u posljednje se vrijeme armira nakrcavanjem zagrebačkog Holdinga i ostalih gradskih adresa HDZ-ovim kadrovima. Naprimjer, HDZ-ov Dinko Čutura prije nekoliko je dana postao direktor AGM-a. Takvih je aranžmana napadno mnogo. Insajderi tvrde da je Bandić po zagrebačkim strukturama vlasti u kratkom vremenu zbrinuo više od stotinu ljudi iz HDZ-a.

U tom pogledu Andrej Plenković pred velikim je izazovom. HDZ, baš kao ni SDP, nema dobrog kandidata za gradonačelnika Zagreba. U obje stranke u ovom trenutku nigdje na obzoru akvizicije koja bi im mogla donijeti pobjedu. Šef HDZ-a, kako saznajemo, još nije odlučio hoće li u Zagrebu intervenirati prije lokalnih izbora ili će pustiti da se stvari kotrljaju dosadašnjom putanjom. Špekulira se s mogućnošću da stranka za gradonačelnika istakne neku javnosti prihvatljiviju ličnost. Ali nitko od mogućih kandidata, onih čija se imena vrte po središnjici HDZ-a, ni Drago Prgomet ni Željko Reiner, nisu spremni staviti glavu na panj. Ponudu bi možda prihvatili uz određene uvjete. Minimalno, kandidat za gradonačelnika morao bi odmah preuzeti vođenje HDZ-ove zagrebačke organizacije, što nije lako realizirati, pogotovo kad je do izbora samo još pola godine. Također, bilo bi nužno objaviti i pokazati da HDZ prekida s dosadašnjom politikom Bandićeva prirepka. Bez toga, kažu ozbiljni ljudi u HDZ-u, stranka ne može računati na bilo kakav dostojanstven izborni rezultat.

Rizici za šefa HDZ-a

Plenković nije sklon radikalnim rezovima. Skloniji je čekati da stvari sazru. Kao što je čekao dok Karamarko nije HDZ doveo do sloma i sam se ubio, pa je tek onda utrčao na teren i objavio svoju kandidaturu. Usto, kao premijer trenutno je okupiran funkcioniranjem Vlade i njenim programima. Neće se stići baviti Zagrebom, tvrde jedni. Nakon izbora i vjerojatno po HDZ lošeg rezultata promjene će se nametnuti same od sebe. Ne, Plenković ne smije čekati izbore, dokazuju drugi. Pusti li da se u Zagrebu koncentriraju snage njegovih unutarstranačkih oponenata, te će strukture postati prejake i zaglavit će mu se kao kost u grlu.