Grad mladih, koji su kao Pionirski grad oblikovali najvažniji arhitekti epohe predvođeni Ivanom Vitićem i Josipom Seisselom, nije, barem ne njegov jedan dio, još jedan u nizu zapuštenih memorijala golemih građevinskih pothvata razdoblja socijalizma koji su uslijedili neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Površinom od trideset i pet hektara dominiraju suprotnosti: zapušteni paviljoni s grafitima živopisnih poruka koji često osvanu preko noći te obnovljene zgrade u koje djeca iz većinom zagrebačkih vrtića, neposredno prije škole, odlaze na petodnevni program koji se zove “Djeca u prirodi”, pa iz parka i iz obližnjih zgrada odjekuje dječji smijeh. Broji se da je ovuda službeno prošlo oko milijun i pol djece. U parku se igraju i lokalna djeca, mahom iz dubrovačkog kvarta Granešina. Prema istraživanju uz izložbu “Zagrebačka Dubrava, od pregrađa do grada”, Dubrava broji gotovo sto tisuća stanovnika, trećina je njih mlađa od 29 godina, djece je mnogo. I inicijalno je ovaj dio grada zamišljen da pripada djeci, no slika grada danas je posve drugačija. Naime, kada se počelo razmišljati o ideji Pionirskoga grada, predlagalo se nekoliko lokacija u Zagrebu, među ostalim i tadašnji zaselak Dubrava južno od Vidovca, no kada je konačno odabrana lokacija u Granešini, bilo je to izvan grada, uz napuštena polja. Priljevom stanovništva šezdesetih godina prošlog stoljeća Pionirski grad postaje integralni dio Zagreba.

Golema šuma

Paviljoni su niski i nasumce razbacani po golemoj šumi, povezani stazama. Razloge zašto je tako objašnjava arhitekt Mladen Perušić iz Gradskog ureda za zaštitu spomenika koji se niz godina bavi ovim područjem: “Gradnja Pionirskoga grada bila je, kao jedan od ključnih projekata, uključena i u republički program, sudjelovale su brojne institucije. Među njima i Narodna obrana koja je sugerirala da se radi sigurnosti zgrade izgrade disperzivno i da ne budu višekatni objekti već prizemni”. Arhitekti su se tog naputka držali, što je razumljivo, rat je tada još svima bio svježe sjećanje. Devedesetih su u prostoru bile smještene izbjeglice, policija i vojska. Obnova kompleksa počela je početkom dvijetisućitih, od četrdesetak građevina obnovljene su dvije trećine. Na radionicama vezanima uz obnovu ovim je prostorom, uz arhitekte, prošlo i nekoliko generacija studenata arhitekture. Kada se među strukom razgovara o trenutačnoj situaciji u ovom dijelu grada, prevladava mišljenje da bi se osim na konzervaciji, koja je korektna, trebalo poraditi i na aktivnijim mjerama za korištenje čitavog prostora.

Voditelj Grada mladih je Miroslav Čulk iz Zagrebačkog holdinga. Holdingu je Grad mladih pripao jer je prije toga bio pod tvrtkom Vladimir Nazor. Planovi su, kaže, da se prostor obnovi u potpunosti kroz sljedećih pet godina. Kako je Grad mladih zaštićeni spomenik kulture, unutar samog spomeničkog dijela dopuštena je isključivo obnova, ne i nova gradnja. No, izvan zaštićene zone, pak, primjerice, uz jezero, predviđena je gradnja niza javnih sadržaja poput sportske dvorane i bazena. Koliki su predviđeni troškovi? “Otprilike između pet i deset milijuna eura”, kaže Miroslav Čulk. Aplicirat će i na fondove Europske unije. Mladen Perušić dodaje da je “i u inicijalnom planu Pionirskoga grada bio i sportski park, no nije sagrađen. Godine 1986. dobivena je građevinska dozvola za sportsku dvoranu u neposrednoj blizini jezera. Željezničku stanicu uz jezero, pak, djelo Ivana Vitića, koriste branitelji”, tumači. Iako otvorena uz veliku pompu, željeznica je u ovom dijelu trajala jedno desetljeće, od pedesetih do šezdesetih godina prošlog stoljeća, kasnije se ukinula, nije bila financijski isplativa. Jedan je dio, s užom širinom kolosijeka, a kronike i to bilježe, da je bio širok 0,60 metara, vodio prema Maksimiru, drugi prema sjeveru.

Osim arhitekture, za Grad mladih važne su i javne skulpture, kao i građevine, i one naručene od nekih od važnijih umjetnika epohe. Među prvim skulpturama koje ćete ugledati kada ulazite u ovaj golemi prostor, sasvim umjesno nazvan gradom, prepoznatljiva rukopisa, skulptura je, odnosno, totem kiparice Milene Lah, koja priziva neke od primarnih kiparskih formi u povijesti čovječanstva i u izvrsnom je dijalogu s prirodom. Kronološki se međutim bilježi da je prva skulptura koja je bila postavljena “Bik” Vojina Bakića, ispred restorana. Kako su osamdesetih ovdje održavane i likovne kolonije, radi kojih Grad mladih ima i svoj fundus umjetnina s različitim rasponom autorskih rukopisa: Miroslava Šuteja, Vatroslava Kuliša, Vlade Marteka, Ante Kudza, Koste Angelija Radovanija..., djela 153 umjetnika.

Vitićevi paviljoni

Idejno se o pojmu pionirskoga grada, no ne i njegovoj lokaciji, prvo razgovaralo 1919. godine. Na prijedlog Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) u gradu su takvog tipa trebala boraviti djeca pripadnika isključivo iz njihove partije, a na sastanku je zabilježeno da je “glavni cilj pripremanje radničke mladeži za primjerene, odane članove proleterskog pokreta i nepokolebljive revolucionarne borce za stvaranje krajnjeg cilja: komunističkog društva”. Naposljetku se Pionirski grad, za svu djecu, gradi između 1948. i 1951. godine, nakon rata, kao uostalom i u većini istočnoeuropskih zemalja. Precizirano je kako je to grad za djecu između desete i četrnaeste godine života, koji dolaze, bilježe kronike, “na boravak pun vedrine, veselja, igre i odgoja”. Učitelji su živjeli u paviljonima koje je za njih projektirao Ivan Vitić, neki su otkupili stanarsko pravo pa njihovi nasljednici i danas tamo žive. U Pionirskom gradu predavali su najbolji učitelji. Škola je imala i prvi kinoklub u Hrvatskoj koji je vodila Ljerka Smrček.

Početak gradnje proslavljen je na glavnom gradskom trgu u proljeće 1948. godine, a potom se krenulo na posao, kroz omladinske radne akcije u tri se godine na terenu izmijenilo dvadeset i šest brigada, dok je tisak izvještavao slijedeće: “Na izgradnji Pionirskog grada sudjelovali su omladinci Zagreba, Zlatara, Županje, Našica, Beograda, Petrinje, Gorice, Banije i Dalmacije, koji su manifestirali bratstvo i jedinstvo. Uz pomoć stručnjaka omladinci su sagradili 3646 kubika zida, 4200 kubika betona, u zidove je ugrađeno 2656 kubičnih metara kamena i 900 tisuća komada cigle... Omladinci su dali 764.699 efektivnih radnih sati”. Sagrađeno je dvadeset stambenih paviljona, svaki s dvije sobe s po deset kreveta, restoran, dva hotela, dom tehnike, željeznička stanica, pošta...

U zadanom roku

Velik je dio građevina dovršen u zadanom roku. Međutim, iako su izvorno bili predviđeni, nisu sagrađeni ambulanta, Dom kulture, Dom armije, već spomenuta dvorana za sportske sadržaje te paviljoni federativnih republika za koje je postojalo rješenje Ivana Vitića.

Ivan Vitić i Josip Seissel glavni su autori projekta, za koji su dobili nagradu FNRJ, a predstavili su ga i u članku u Arhitekturi. Hvalio ih je i u Das Werku Alfred Roth, koji je u Europi promovirao rad Franka Lloyda Wrighta, također su objavljeni u utjecajnom L’architecture d’aujourd’hui koji je, podsjetimo, slavio i paviljon Vjenceslava Richtera na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. godine.

Vitić i Seissel svaki su na svoj način obilježili epohu. Svestrani Josip Seissel bio je urbanist, arhitekt, i slikar, a njegovu sliku “Pafama” Vera Horvat Pintarić tumači kao prvu apstraktnu sliku kod nas. Dio Seisselova projekta za Pionirski grad predstavljen i na njegovoj izložbi koja je bila u Muzeju suvremene umjetnosti. Ivan Vitić, čiji je opus u široj javnosti češće kontekstualiziran, autor je nekih od najnaprednijih arhitektonskih ostvarenja razdoblja, među ostalim Kockice u Zagrebu uz Savu (tada zgrade Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske), te Doma JNA u Šibeniku i Komiži.

Međutim, Mladen Perušić, koji je prošle godine priredio izložbu o ovoj temi u trešnjevačkoj galeriji Modulor i koji je pronašao niz novih otkrića vezanih uz Pionirski grad, kaže da je arhitekata bilo mnogo više. Primjerice, postojala su četiri tipa paviljona za stanovanje, tri je radio Vitić, četvrti Marijan Haberle, inače autor Lisinskog, arhitekt Ivan Bartolić autor je restorana, ambulantu su trebali graditi Bruno Milić i Božidar Tušek, za sportski dio sačuvani su nacrti Slavka Delfina...

Trebala je to biti, a djelomice i jest, jedna šarolika slika poslijeratne arhitekture, i naravno, i urbanizma.