Stevan Muidža je pulski političar, član Predsjedništva gradskog SDP-a, istodobno vlasnik tvrtke Istracement Nekretnine d.o.o. koja je na čudesan način stekla državno, koncesijsko zemljište u pulskoj luci. Ujedno je dopredsjednik NK Istra 1961 koji je kupio neki američki advokat. Doista neobičan miks funkcija i veza pulskog biznismena izgleda još kompliciranije ako se zna da je njegov mlađi brat Branimir Muidža generalni direktor velike tvornice cementa Kakanj u BiH. Taj kakanjski kombinat je regionalna centrala njemačke divovske korporacije HeidelbergCement Group (63.000 zaposlenih, 13,5 milijardi eura ukupnog prihoda) koja i u Hrvatskoj ima značajan portfelj, a otkupio je Istracement u pulskoj luci, s tim što je zatim, u nepoznatom aranžmanu, ta firma svoje nekretnine prepustila direktorovu starijem bratu Stevanu.

Cijela ova storija i počinje s pulskom gradskom cementarom – to je onaj strašno ružni industrijski objekt uz Uljanikov navoz. Odakle sirovina za pulsku cementaru? Sasvim jednostavno – iza cementare, na poluotoku Stoja kopa se u kamenolomu koji je u međuvremenu gotovo iscrpljen (iako koncesija vrijedi još deset godina). Poluotok Stoja, nagrđen tim kraterom, inače je najljepši pulski zeleni park i lokacija najskupljih vila, koje su raspoređene na vanjskoj, morskoj strani, gdje je uređeno šetalište. Na zaljevskoj otočnoj strani smještena je pak napuštena kasarna JNA, odnosno obučni novački centar HV-a. Cijeli vrh poluotoka koji se iza toga pruža prema Brijunima zaprema austrijska fortifikacija Muzil. Tu se u šikari kriju duboki betonski kaponiri za obalsku artiljeriju. Još 2003. taj golemi teren, kao i još tri u pulskom reviru, prenamijenjeni su za civilnu upotrebu, pa je osnovana javna tvrtka Brijuni rivijera u kojoj dvije trećine vlasništva ima RH, a trećinu Istarska županija. Muzil zaprema – 180 hektara! Tu se trebao graditi elitni turistički kompleks, golf-igralište i dvije marine, ali se pulsko stanovništvo protiv toga pobunilo.

Prvotnu privatizaciju Istarske cementare u pulskoj luci provela je londonska investicijska kuća Mid Europa Partners. To je ozbiljan fond koji je konkurirao Todoriću u kupnji Mercatora. Riječ je o poslovnjacima o kojima ništa ne znamo i ne možemo znati jer su LLC, dakle čista ofšorka, registrirani u Charles Houseu u Regent Streetu br. 11, u finoj najamnoj kućerini namijenjenoj sličnim anonimnim uredima anonimnog kapitala.

Tko je prodao pulsku cementaru te uz nju još puno pripadajućeg zemljišta, čak oko 30 hektara, i gdje je primljeni novac otišao? Teško ćemo to ustanoviti, jer je Mid Europe Partners cementaru već 2006. frknuo dalje, u Kakanj, odnosno Heidelbergu, Branimiru Muidži, dok je zemljište završilo u privatnom portfelju Stevana Muidže. Pulski esdepeovac tako je stekao vrijedne terene većinom u rezidencijalnim četvrtima Stoja i Veruda. Čak je trećina – 10 hektara! – građevinsko zemljište, dok je oko polovice ukupne površine, 15 ha, u javnoj upotrebi, jer je riječ o parkovnoj šumi, okućnicama stambenih zgrada, te famoznom kamenolomu… Promjene generalnog urbanističkog plana mogu mu omogućiti da ponešto od toga prenamijeni u građevinsko zemljište, ali, primjerice, kamenolom je po zakonu neotuđivo državno dobro – može se jedino dati u koncesiju, ali kao nacionalni resurs nikad ne može prijeći u privatno vlasništvo. No, čudo transsupstancijacije ipak se, izgleda, tu na Stoji dogodilo i Stevan Muidža, naizgled skromna pulska komunjara, postao je tajkun pa nije čudo što se, skupa s Dragutinom Drkom, našao na vrhu top-liste donatora SDP-a na parlamentarnim izborima prije tri godine.

No, to je bio tek početak njegove uzbudljive karijere nekretninca i poduzetnika, javnog i sportskog radnika… Ubrzo se pojavio u upravi pulskog nogometnog kluba Istra 1961. Taj nekadašnji nesretni drugoligaš Uljanik imao je također uzbudljivu pretvorbenu prošlost.

Klub je prvo kupio – Mihail Ščeglov, ranije direktor moskovskog Spartaka. Poslije karijere u tom čuvenom klubu on se prebacio u periferijski Himki. Druga liga, ali moskovska. Himki je njihova Velika Gorica, predgrađe s više stanovnika od cijele Istre. U Himkiju je bog i batina gradonačelnik, Vladimir Stelčenko, bivši oficir, koji je imao bezbroj afera, uključujući neke oko pretučenih novinara koji su pisali o ostalima njegovim aferama (Rusija nema tako efikasan zakon o kleveti kao Hrvatska).

Govorilo se da je upravo Stelčenko dao novac za preuzimanje pulskog kluba. Jer, kakav si ti oligarh ako nemaš jahtu na Mediteranu, restoran-kurveraj u Londonu ili Istanbulu i jedan nogometni klub? Ščeglov je u Pulu donio oko 200 tisuća eura, a zatim se to trebalo dopuniti na 2,4 milijuna za 52% dionica. Direktor kluba, čuveni Ivan Herak, nekadašnji ministar turizma i hrvatski pritvorski rekorder (505 dana u buksi) pomogao je Rusu do hrvatske domovnice, ali nešto je s investicijom zapelo pa su se 2012. ovi oligarsi sitnoga zuba iskvitali, a pojavio se novi dobročinitelj – američki odvjetnik porijeklom iz postojbine Inka, koji je navodno dao tri milijuna dolara. Osim odvjetništvom, on se kod kuće u Arizoni bavi biznisom i ondje je registrirao tvrtku Round Midnight LLC, naravno ofšorku. Michael Glover - tako se lik zove - nema, naravno, vremena da stalno navraća u Pulu, došao je tek da se pokaže i pritom silno pohvalio gradonačelnika kao ”dinamičnu, poslovno usmjerenu osobu”. Inače ga u Hrvatskoj zastupa prokurist Sead Karaselimović, koji je 2015. u Puli registrirao Round Midnight Ulaganja. Karaselimović je rodom  iz Banja Luke, igrao je za tamošnji Borac, zatim otišao u Rijeku i nastupao za NK Lučki radnik, a 1990. zapalio u Ameriku, gdje je pohađao univerzitet u Arizoni. Ondje je očito upoznao Glovera koji se bavi promocijom nogometa u američkim južnim državama napučenim Latinosima. Sead se okušao u trenerskom pozivu u jednom arizonskom klubu, a zatim – sad je to najzanimljivije – nekom čudnom kemijom 2010. postao ”direktor skautinga zagrebačkog Dinama za područje Sjeverne Amerike”. Ukratko, počeo je raditi za Mamića.

Fast forward, Sead je prokurist u Istri 1961, dobro povezan u HNS-u, te klupski suradnik glavnog junaka pulskog pretvorbenog romana, Stevana ”Stiva” Muidže. A pothvat toga velikog kombinatora 2017. ulazi u svoju turbo-fazu… Prvo je čudo bilo pretvaranje državnog kamenoloma u privatnu nekretninu, drugo, ishodovanje lokacijske (i građevinske?) dozvole za gradnju u kamenolomu, a sad bi - novi mirakul - u rupi trebala izniknuti robna kuća! Kako je to moguće legalno provesti kroz papire? Da gradiš na hipotekarni kredit, moraš se upisati u zemljišno vlasništvo, a ovdje je to nemoguće. Planirani objekti na jednoj strani Stoje zahvaćaju državno, koncesijsko zemljište, a na drugoj – pomorsko dobro, šetalište Lungomare, gdje se, po zakonu, nikad i ništa ne smije graditi… Osim, čini se, u Puli, gdje vlada čudna anomija. Tamo se, izgleda, svi oko svega mogu dogovoriti.

Plan je zaista smion. Robna kuća na šest etaža, sveukupno 71 tisuću četvornih metara, 830 parkirnih mjesta. Osim Istracement Nekretnine (koji ima oko milijun eura godišnjeg prometa), novac će na temelju ugovora uložiti i Europska banka za razvoj (EBRD) preko svoje specijalizirane agencije za Zapadni Balkan (ENEF). Njima je projekt prezentiran u sklopu šireg komunalnog projekta održive, ekološki napredne infrastrukture. Zamišljeno je, naime, da se na Lungomareu također sagradi hotel na pet katova, tri ugostiteljska objekta na po dva kata, veliko parkiralište i okretište te – prečistač otpadnih voda na 1,45 hektara.

Prostor bi se oslobodio krčenjem šume, dok bi novosagrađenom cestom (platit će je Grad) svakodnevno prometovale cisterne-fekaljere, koje će ovamo dovoziti (s oproštenjem) drek ispumpan iz septičnih jama po Puli i okolici. Čini se kao da je netko ozbiljno nasanjkao Europsku banku. Objasnio im je da je to komunalni projekt velikog zahvata, koji je doista u pulskoj Gradskoj skupštini gdje većinu ima IDS doista odobren koncem prošle godine. Ali, u stvari, riječ je o privatnoj robnoj kući Stevana Muidže, koji osim od EBRD-a traži i kredit od HBOR-a, što se čini zaista neumjesnim – zašto bi država i lokalna zajednica investirali u hipomarket koji grade partijski čelnici? Sve skupa – nazire se strašna blamaža.