Kad prvi put sretnete Karlu Draženović, jasno vam je da imate posla sa znanstvenicom. Odaju je svijetloplava košulja nalik kuti kakvu znaju nositi profesori fizike ili kemije, potom frizura, a najviše držanje i govor.

Ono što ne znate o njoj, jer hrvatski mediji nisu o tome pisali, jest da je Karla jedina Hrvatica koja se može pohvaliti srebrnom medaljom Američke međunarod­ne olimpijade u Oswegu, sveučilišnom gradu savezne države New York. U ladici njezine sobe je američka stipendija koju još nije iskoristila i ne zna hoće li. Uz tablet, stipendija joj je nagrada za srebro osvojeno za senzor korozije, drugi najbolji rad u konkurenciji oko 700 natjecatelja iz svih krajeva svijeta.

Život na selu

Karla u mjesecu pred nama puni 19 godina, maturantica je zagrebačke Prirodoslovne škole Vladimira Preloga. Do nje zna dolaziti i biciklom, no onda mora u oba smjera pedalirati po 32 kilometra. S obitelji - majkom dentalnom tehničarkom, ocem tehničarem za cestovni promet i mlađim bratom - živi u turopoljskom selu Donja Lomnica. To mirno područje u svojoj povijesti nije imalo nijednog znanstvenika. Imaju malu školu, podružnicu OŠ Nikole Hribara gdje je Karla pohađala prva četiri razreda. Bilo ih je 13 đaka, pučki program prva četiri u selu, a druga četiri u grad, Veliku Goricu. Kad Karlu pitate ima li Donja Lomnica sadržaje za mlade, spremno kaže: “O, da. Ima bogat program. Vatrogas­no društvo okuplja mlade, a tu su i nogometni klub i Kulturno-umjetničko društvo Nova zora”. U njemu svira cijela njezina obitelj, a Karla, eto, već 12 godina svira brač (tamburica).

Kako li je uspjela osvojiti Ameriku? Njezina fantastična priča govori o djevojci s iznimnom voljom, spremnom na izniman trud, koja ne posustaje kad ne uspije. Ovo zadnje dogodilo joj se prije Amerike.

Isti projekt kojim je u godini iza sebe potukla brojnu svjetsku konkurenciju, uključujući najbolje - Kinu te Sjevernu i Južnu Koreju, u hrvatskim prilikama nije dobio ni šansu. Prijavljen je na smotru fizičara, no jednostavno se nije uspio plasirati na natjecanje. Možda, nagađamo, jer žiri nije shvatio o čemu je riječ. Možda jer se ta stvarčica mrvicu više priklanja kemiji nego fizici.

U timu s Franom

Jesmo li rekli da se Karla bavi i astronomijom? I da u timu ima još jednog velemajstora, kolegu iz škole Zagrepčanina Karla Gamulina s kojim je osvojila medalju u Americi? Fran 19 puni u rujnu.

“Sve je krenulo kada je mentorica, profesorica fizike Suzana Galović, predložila kolegi Franu i meni da napravimo rad iz fizike. Počeli smo skupljati opremu, radili smo senzor korozije. Kako je problem korozije metalnih konstrukcija poput mostova ili dijelova zgrada izloženih vodi, konkretno moru, poprilično velik zbog pojačane koncentracije iona, treba spriječiti razaranja i nepotrebne troškove. To je moguće senzorom za detekciju iona. On na vrijeme detektira koroziju”, objašnjava Karla Draženović.

Prije Amerike to su željeli testirati na hrvatskom natjecanju, ali to im nije uspjelo.

“S jedne strane, bili smo razočarani zbog toga jer smo uložili puno truda. Ali, trud se isplatio u Americi”, ne zamjera Karla kojoj je to bio prvi odlazak s kontinenta. Istina, s folklorom je vidjela Španjolsku, Grčku, Tursku i Makedoniju.

Prvi iz Hrvatske

Na senzoru detekcije su Fran i ona, uz mentorstvo profesorice Galović, radili oko šest mjeseci. Kako je stizala - dvosatni put, školske obveze, KUD, zabava?

“Radili smo u školi dvije smjene, od osam do osam. Dolazili smo i subotom. Bio je šok kad su nas pozvali u Ameriku. Otputovali smo mentorica Suzana, Fran i ja na tjedan dana, boravili smo u kampusu veličine mog sela, možda i većem. Tamo su bili učenici iz svih krajeva svijeta, a zanimljivo je da nije bilo Nijemaca i Talijana. A mi smo bili prvi predstavnici Hrvatske na tom natjecanju”, priča Karla.

Natjecanje se odvijalo u različitim kategorijama, ali s istim zadatkom: pronaći način zaštite okoliša. Karla i Fran tu su našli spoj između fizike i kemije, pri čemu je u istoj godini Karla osvojila visoko mjesto na hrvatskom državnom natjecanju iz astronomije. Prethodno je bila na više natjecanja, prvo joj je bilo s 13 u sedmom osnovne, iz biologije i kemije, pa nastavak u osmom kada je uključila i fiziku.

“U prvom srednje išla sam na natjecanje iz biologije i kemije, nisam se uspjela dalje plasirati, no pred kraj prvoga bili su Dani otvorenih vrata naše škole i imala sam priliku asistirati u laboratoriju fizike. Tada je krenula priča. U drugom sam bila druga na državnom natjecanju iz astronomije, iz kemije sam se plasirala na županijsko, a na nekima nisam uspijevala najbolje”, kaže Karla.

Prvi probuđeni interes za prirodoslovlje dogodio se mnogo ranije, nakon što je prošla komp­liciranu operaciju ruke i nosa zbog urođenih problema. Osobni problem ipak je bio taj koji je odškrinuo vrata, gotovo kao i ono predavanje koje je odslušala o biologiji u četvrtome osnovne.

“Tada sam shvatila da me to zanima. U osnovnoj školi imali smo divnu učiteljicu i sjajne uvjete, s obzirom na to da nas je bilo malo u razredu. Učiteljica je gradivo povezivala s prirodom, pričom, razgovorima i pokusima”, sjeća se.

Igrom slučaja odradila je sjajan izbor srednje škole za koju se odlučila dvije i pol godine prije upisa.

“Moje zanimanje za Prirodoslovnu školu Vladimira Preloga otvorilo se kad sam došla na Dane otvorenih vrata. Bila sam u šestom osnovne i shvatila da mi ta škola nudi ono što me interesira - fiziku, kemiju i biologiju, ali i ono ključno, vježbe. Nije me interesiralo štrebanje, nego praktični dio. Odlučila sam odmah, nastavila se baviti kemijom, fizikom i biologijom i na kraju upisala ovu školu.”

Karla je vizualni tip. Kad joj kažu da nešto mora nabubati, njoj je to glupost. Vjeruje da ni profesoru fizike neka formula nije jasna kad je prvi put vidi. U Prelogu je bila presretna kad je shvatila da neće morati bubati baš sve formule jer profesori traže primjenu. Učenicima, naravno, pomažu i praktične vježbe. Kažu - teorija nam ništa ne znači, ali kad napravimo pokus, to onda ostaje u glavi.

Dan proglašenja

Kad Karli postavite klišejizirano pitanje o uzorima, objašnjava: “Slijedim svoje snove, nemam uzora. Glavni razlog mog uspjeha, osoba koja mi je dala poticaj, mentorica je Suzana”.

I Karla i Fran postavili su si visoke ciljeve: on želi upisati Arhitektonski fakultet, a ona Medicinski, razmišlja o specijalizaciji ortopedije ili neurologije. Osim mature, pred njom je još jedno natjecanje iz astronomije, i to u Hrvatskoj. “Nisam odustala”, ističe. Prirodoslovlje je čini posebno sretnom, veseli je svaki odlazak na predavanje, dodatno znanje, razgovori s društvom s kojim dijeli interes. Voli se i zabaviti, ali primarni interes ipak je znanost.

“Amerika me nije posebno fascinirala. Bilo mi je, naravno, predivno, vidjeli smo slapove Niagare, no nisam tip koji će reći ‘Wow!’ Život u Americi ili Donjoj Lomnici? Definitivno u Donjoj Lomnici”, poručuje Karla Draženović, pamteći dan proglašenja pobjednika na Međunarodnoj olimpijadi.

Bio je zadnji dan njihova boravka u sveučilišnom kampusu veličine njezina mjestašca, mentori su sjedili na tribinama, mladi konkurenti čekali u srednjem prostoru zgrade nalik zagrebačkoj Areni, bilo je svečano...

“Prozvali su nas, nismo to očekivali. Tako mali, a uspjeli smo u Americi!”