Statistički gledano, tek nekoliko posto populacije raspolaže visokim natprosječnim intelektualno-radnim kapacitetima, zbog čega su sposobni istovremeno raditi više poslova. Statistički gledano, takvima se smatra približno trećina zastupnika u Saboru, i kada bi psihološka testiranja potvrdila ovaj podatak, značilo bi kako hrvatski političari spadaju među najrazvijenije oblike života na planetu Zemlji.

Podatak kako gotovo četrdeset aktualnih zastupnika i zastupnica žele na skorim lokalnim izborima postati gradonačelnici ili općinski načelnici, sam po sebi nameće spomenuti zaključak. Ukratko, svi oni uvjereni su da u isto vrijeme, najmanje sljedeće tri godine dok im traju zastupnički mandati, paralelno mogu kreirati državne zakone, donositi proračune, pa i, nedajbože, proglašavati ratove, a usto, iz dana u dan osiguravati dobar život stanovnicima ovdašnjih gradova, mjesta i općina. Ali takav je zakon koji omogućava paralelno obnašanje visokih političkih dužnosti, i bilo bi naivno očekivati da politika neće iskoristiti priliku koju je, ionako, kreirala. U Dubrovniku Andru Vlahušića žele naslijediti saborski zastupnici Mato Franković iz HDZ-a i Maro Kristić s liste Mosta. Andro Krstulović-Opara spreman je raditi u parlamentu i voditi Split, grad koji ima više stanovnika nego Istarska županija, a dvostruko u usporedbi s Međimurjem.

Sabina Glasovac iz SDP-a drži da je sposobna u isto vrijeme voditi Zadar i obavljati poslove zastupnice, baš kao što su i kandidati u Velikoj Gorici, HDZ-ov saborski zastupnik Dražen Barišić, kojem se suprotstavio HNS-ov, Goran Beus Richembergh. Krešo Beljak nema takvih problema jer vodi Samobor i HSS, a posebno svestran je Boris Miletić, šef IDS-a, gradonačelnik Pule i zastupnik u Hrvatskom saboru.

Vođenje grada je ozbiljan posao, ali radi se i o upravljanju s puno novca: oko 820 milijuna kuna u Splitu, 420 milijuna u Puli ili 598 milijuna u Dubrovniku, a tu je još i briga o prometnicama, odvozu smeća, školama, socijalnim problemima i nizu svakodnevnih, životnih situacija s kojima se suočavaju građani.

Ipak, kandidata je napretek. Prvi put pokušavaju postati gradonačelnici još Vedran Babić iz SDP-a, HRAST-ov Hrvoje Zekanović, kao i Ivan Vilibor Sinčić koji želi preuzeti Karlovac. Tek sila zakona sprečava ostanak u Saboru Anki Mrak-Taritaš (HNS), Dragi Prgometu (HDZ), Marku Sladoljevu (Most) i Bruni Esih, u slučaju da netko od spomenutih pobijedi u utrci za gradonačelnika Zagreba. Zagreb ima status županije i gradonačelnik ne smije biti i zastupnik. Osim ako izgubi na izborima - u tom slučaju Milan Bandić se vraća u saborske klupe jer je dobio mandat na posljednjim parlamentarnim izborima, premda bi takav rasplet za njega bio kazna, a ne počast.

Hrvatska nije Francuska, gdje je Jacques Chirac, pune dvije godine, između 1986. i 1988., istovremeno bio premijer i gradonačelnik Pariza. Ili svježiji primjer Alaina Juppea, koji je 2010. postao ministar obrane u vladi Francoisa Fillona i usput zadržao stolicu gradonačelnika Bordeauxa. Chirac je punih osamnaest godina ostao na čelu Pariza, što mu je omogućavalo financijsku potporu, i baš te škude uvelike su pridonijele da postane predsjednik Pete Republike. Juppe je nakon samo godinu dana postao ministar vanjskih poslova, ali nije se odrekao vođenja Bordeauxa, kada, ionako, to nije ni morao. Hrvatska nije Francuska, ali politička kasta posvuda uzima koliko god može. I onda se svi čude zašto ljudi glasaju za Trumpa, Beppea Grilla ili Pernara.