Redovni profesor na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije splitski arhitekt Ante Kuzmanić autor je niza projekata od kojih su pojedini mijenjali vizuru Splita, a kroz protekla gotovo četiri desetljeća svojim je radovima prisutan i u drugim hrvatskim gradovima. Baš kao što je i s onima koji su ovoga trenutka u različitim fazama realizacije, piše Slobodna Dalmacija.

U Splitu se tako završava gradnja Orina nebodera na uglu prema Splitu 3, na Braču je riječ o turističkom naselju Luke, u Velikoj Gorici o Strabagovoj poslovnoj zgradi. U fazi izrade studije je pak sveučilišni kamp u Klisu.

A na sami spomen izraza autorski projekti, posebno u arhitekturi i građevinarstvu, neizostavno se nametne pitanje koliko autorskog uopće ostane nakon svih intervencija investitora.

- Ovisi o investiciji i kako je vođena - spremno odgovara Kuzmanić.

- Moram priznati da je to puno lakše kod velikih investicija, nego kod malih. Sad smo završavali Zračnu luku Dubrovnik. To je projekt koji sam radio dvadeset godina i mogu reći da je, uza sve faze i komplikacije, većina toga napravljena onako kako sam želio. Kad radiš za privatne firme, koje imaju nekakva svoja znanja i iskustva, to ne ide baš tako, pa sam onda zadovoljan kad ostane osamdeset posto od onog što želim. Taj manji postotak koji izostane, vrlo često ti uskrati možda ono što ti je najslađe.

- To ovisi i o samom arhitektu. Ako se postavljaš s onim "ja sam umjetnik", onda te možda više slušaju. Ja, međutim, ne mislim da sam baš veliki umjetnik, tako da praktične savjete moram i poštovati i slušati. Koji put ispane pametnije poslušati, tako da tu ima dvojbi kako se postaviti - konstatira naš sugovornik.

A kad se govori o autorstvu, u slučaju Ante Kuzmanića ne mogu se ne spomenut Bačvice, jedan od simbola Splita, koje je radio zajedno sa Eugenom Širolom.

Zbog onoga što se dogodilo i događa na Bačvicama, naljutili ste se i rastužili.

- I sad sam tužan. Bio sam ljut, jer svaki gostioničar koji dođe na Bačvice jedino što zna napraviti je proširiti svoj prostor. Šta oni misle, da ja nisam mogao zagraditi terace. Danas više Bačvice ne sliče na sebe, sada će ih ponovno trebati srušiti i iznova graditi. To je taj mentalni sklop, rekao bih. Promislite maštu splitskog biznisa kad na Bačvicama nitko nije otvorio ništa drugo nego kafić. Zar nije mogla bit jedna igraonica. To je odraz kulture Splita, ne mogu ja tu pomoći.

Ponašaju se onako kako im netko dopušta.

- U projektu na Bačvicama namjerno sam ostavio teracu. Jedan od vlasnika kafića je tražio suglasnost da je zatvori. Ne mogu dati suglasnost da proširiš i zatvoriš - rekao sam, a on zatvorio u staklo, ja prijavio inspekciji, inspekcija rekla da je montažno. Bačvicama se više ne volim ni prošetati, ne idem više tamo.

S druge strane, kako ste rekli, autorski rad nije bio ugrožen na nedavno završenoj Zračnoj luci Dubrovnik, inače vrlo zahtjevnom projektu.

- To mi je najdulji, pa skoro i najdraži projekt. Radio sam ga dvadeset i dvije godine. Potrajao je dugo jer sam došao dok je direktor Zračne luke Tonči Peović bio još u odori. Zajedno smo učili o aerodromskim zgradama, putovali okolo. Primali su nas u Beču, Grazu, Kopenhagenu, tako da smo i izučili taj zanat i uspjeli projekt realizirati do kraja.

Specifičnost dubrovačkog projekta je da zgrada nije srušena pa građena nova, niti je odabrana druga lokacija, nego je aerodrom kroz dvadeset i dvije godine praktički restruktuiran komad po komad. U drugoj fazi rada, skupa sa mnom je bio autor Samuel Martin, Švicarac porijeklom. Dobar dio posla u projektiranju je on izvukao, ali smo imali i četiri stalno zaposlena. U konačnici je ispao dobar i mislim da su danas svi zadovoljni.

Rekli ste da vam je dubrovački aerodrom među najdražim projektima, koji su ostali?

- Sigurno Samostan sestara milosrdnica u gradu. Na neki način mi je bio prvo krštenje, a bio sam ušao u vrlo kompliciranu strategiju i priču. Ne mogu reći ni da mi Bačvice nisu bile jedan od dražih projekata...

Dok su bile u fazi gradnje i prije preinaka...

- Točno tako. Alkarski dvori i muzej isto su jedan od onih projekata koje volim, a od stambene arhitekture na prvome mjestu je kuća na Dražancu. Ima proporcije i kvalitetu, a imala je vrlo zahtjevnu lokaciju.

Među projektima nemate obiteljske kuće privatnih investitora?

- Ne sjećam se da mi je ikada stigla neka narudžba.

Možda zato što se zna da ih ne radite.

- Može biti, ali znam da Goran Rako, moj prijatelj, kaže 'nikada nisam radio obiteljsku kuću, a rado bi'. S obzirom na te zahtjeve često bih Darinki ostavljao da ona to radi.

Darinka je vaša supruga, također uspješna arhitektica. Jeste li gradili kuću barem za sebe?

- Mene je dopalo da rekonstruiram obiteljsku kuću na Firulama, nakon što su umrli roditelji. Izveli smo zahvate i dobili stan koji je interesantan, u biti smo podrumski prostor s terasom prema moru, pretvorili u predivan stambeni prostor. Nisam sebi nešto gradio. Naslijedili smo vikendicu u Murteru, pa smo je uređivali, i to je Darinka radila. Vikendica je mala, dva puta dvadeset i pet kvadrata, na vrh sela smo, guštam u Murteru.

Rođeni ste u Splitu, zapravo su Kuzmanići fetivi Splićani.

- Jesmo, fetivi smo Splićani, nadimak nam je Kjuke, ali nas je ostalo malo, nema nas puno iz te loze, ali smo direktno iz Lučca.

U Splitu se u stoljećima mjeri koliko je tko 'fetivi'.

- Pa dobro, nekih petsto godina smo u Splitu. Prvi Kuzmanići su registrirani u Lokvi Rogoznici, to je poljičko prezime, koje je došlo u Split. Inače, u telefonskom imeniku Splita imaju dvadeset i dvoje Kuzmanića Ante. S druge strane mama mi je Sinjanka, iz stare sinjske alkarske obitelji Lovrić. Postoji i ta veza. A otac Veljko, koji je bio građevinski inženjer, gradio je Peruću, pa je uvijek bio vezan uz tu krajinu.

Otac inženjer građevine, vi arhitekt.

- U mojoj obitelji su svi građevinari: dida, otac, brat, stric, par rođaka, svi su inženjeri građevine. U principu, što je čudno, ja sam otišao na arhitekturu jer sam se bojao da ne bih bio loš građevinar. Najčuveniji među nama je Josip Dvornik, profesor na Građevini u Zagrebu, koji je stvarno svjetska marka. On je sin moje tete, očeve sestre, isto porijeklom Splićanin.

Sin Jere nastavlja stopama roditelja, odabrao je arhitekturu, a kćerka Ana?

- Kćerka je akademska slikarica. Ja sam probio tu liniju, a možda se nastavi. Arhitektura je radoholičarski posal, ako nisi spreman ovdje sjedit deset, dvanaest sati, nećeš puno napravit. S te strane je važno da imam suprugu arhitekticu koja je uvijek imala razumijevanja.

Kad se zbroje vaši uspjesi, izradili ste više od 55 arhitektonskih natječaja, od toga ih je preko deset dobilo prvu nagradu.

- Većina onoga što sam realizirao ili danas realiziram, Ora, Špinut, Dražanac, Alkarski dvori u Sinju, sve je to stiglo preko natječaja, a iza toga stoji rad. Bez razumijevanja u kući - nema arhitekture. Dok se radila Zračna luka Dubrovnik, u istim godinama smo radili projekte interijera u Zračnoj luci Zagreb, godišnje sam u autu provodio 55 iljada kilometara. To vam je glava u torbi, trčiš na sastanke i više ne znaš di je početak, a di kraj. Lijep posal, ali moraš veliki dio života žrtvovati.

Prvo radno iskustvo stekli ste u Konstruktoru, u zlatno doba Konstruktora, reklo bi se.

- Kad ste me već pitali za obitelj, svi moji su radili u Konstruktora, dida, otac, stric, brat je bio direktor Konstruktora u to zlatno doba. Radio sam četiri godine na gradilištu. Otac je govorio kako ćeš bit arhitekt, ako nisi okusio gradilište, i to te stvarno usmjeri i dati okvire koji su drugačiji od umjetničkih, jer na kraju shvatiš šta se može izvesti, a šta ne može, i kako to izvesti, pa te onda to opterećuje cijeli život, al' u biti te formira.

Nakon četiri godine gradilišta, Kuzmanić je prešao u Projektni biro Konstruktor gdje je tada radio Frano Gotovac, za koga će podsjetiti da je veliki meštar i splitska legenda. Gotovčevu knjigu, izdanu nakon njegove smrti, članke iz Slobodne Dalmacije, još uvijek, kaže, često pročita.

- Čitam i razmišljam o problemima Splita i tada shvatim da neki naslijeđeni problemi u biti kontinuirano izazivaju nove probleme. Postoji poveznica između tih njegovih šezdesetih godina i ovoga danas.

Kad smo kod ovoga danas, u Splitu nigdje urbanizma?

- Nigdje ničega. Sve kreće od politike. Urbanistički zavod Dalmacije je ugašen. Svi želimo da se obnovi, međutim, njegova uloga je bila puno šira i veća od onoga što danas pokriva grad. To je bila stvarno institucija, koja je isto tako u zadnjim godinama socijalizma išla rapidno nizbrdo pa su se preko nje provlačile stvari koje se nisu smjele provlačiti. Zato je njegovo gašenje logično.

- Od rata je, međutim, prošlo dvadeset i pet godina, a u tih dvadeset i pet godina praktički rade uvijek isti ljudi, oni koji su radili u Urbanističkom zavodu Dalmacije rade urbanizam i danas: URBOS, Ivana Bojić, Geo projekt, Berlengi.

Operativni urbanizam je, međutim, danas drugačiji, a niti je naš zakon prilagođen tržišnom poslovanju, niti imamo urede koji bi radili na tome. Dakle, nama ne treba netko tko će raditi administrativne planove, nego netko tko će kreirat prostor. Urbanizam je kreativna disciplina, a mi je danas imamo isključivo kao administrativnu.

- Recimo, u prilogu planova uopće nema pogleda s mora, niti ga smiješ stavit po zakonu kakav postoji. Pa onda imamo slučaj kao što je zgrada neke klinike koja niče ispod Firula, koja je otišla u nebesa izvan svih mjerila. Zato jer u GUP-u piše katnost, al nije napisano je li kat šest ili tri metra.

Bez politike, odnosno političara, posebice onih na čelu grada, ništa se ne može pomaknuti s mrtve točke.

- Split od te svoje važnosti, ne želi komunicirat sa Zagrebom i biti ovisan o Zagrebu i to mu je najveća mana. Svi naši političari kada odu gori, kupe stan i više se ne vraćaju od velike ljubavi prema Splitu. A onda ti ostane zadnji gradonačelnik, koji se svadi sa svojom strankom u Zagrebu. I šta smo dobili u te četiri godine... kioske na rivi. Svak zna krčmit prostor koji postoji. Onaj gradonačelnik od prije nije mogao ni otić u Zagreb jer ga nitko ne bi ni primio.

- A usporedite prometnice Rijeke izgrađene u zadnjih dvadeset godina i splitske. U Zagrebu imate stotine kilometara tunela i mostova. Odakle ti novci, pa od države! Koji su to novci... pa od ceste Split - Omiš - Trogir. Mi se nismo makli od rive i svi su nam krivi. Split nema strategiju i smatra da nam ni ne treba jer samo smeta kad nešto hoćeš napraviti.

Jedan od političara, Andro Krstulović Opara, aktualizirao je vašu ideju gradnje mosta preko Kaštelanskog zaljeva koja egzistira više od desetljeća. Ima li izgleda da most bude napravljen?

- Uz pametnu politiku uvijek ima izgleda da se napravi. Danas su tehnike građevinarstva isuviše brze da se to ne bi moglo napraviti. Prvi problem je što most ide preko dva grada, trebalo bi, znači, usuglasiti urbanističke planove Splita i Kaštela. Takvim mostom ne samo što bi riješili problem drugog ulaza u Split, nego bi postao i kičma razvoja splitske sjeverne strane poluotoka i kaštelanskih padina prema Kozjaku. Uz to bi se težište grada prebacilo prema Solinu, a Solinu otvorile mogućnosti za novi razvoj.

Posljedice te urbanističke ideje su dalekosežne, kaže Kuzmanić i podsjeća da i danas sve što radimo u Splitu, radimo po planu iz 1951. godine koji se zove direktivna osnova. Praktično ga se desetljećima samo prilagođava.

Problem je, upozorava, što taj plan u sebi ima ugrađene totalno krive političke postavke, vezane za ono doba. Industrija iz tog doba u solinsko-kaštelanskom bazenu više ne postoji, a buduća više nikada neće bit crna industrija. I taj prostor koji Split, Solin i Kaštela još uvijek imaju, sugerira, treba kanalizirat u suvisle prostorne ideje.

Vi ste, ostat će zabilježeno u povijesti arhitekture na ovim prostorima, i suosnivač arhitektonskog odjela na splitskome Građevinskom fakultetu.

- To mi je jedna od dražih životnih dionica. Došao sam na fakultet s pedeset godina, dosta realiziran i već star, s grupom ljudi među kojima su Darovan Tušek, pokojna Ivana Šverko. Trudili smo se i osnovali studij koji već petnaest godina djeluje. Mislim da je već blizu toga da stvori generacije studenata koji će nas moći naslijediti, a to mi se u tom poslu čini najvažnijim. Spomenut ću neke mlade arhitekte Ivana Jurića, Bešlića, koji su dobili na natječaju i realizirali Zapadnu obalu, Anu Krstulović.

- Čini mi se da smo ostavili neku bazu koja će se nastavit i kvalitetom i trajanjem. Te generacije studenata se rasprostu po obali, uspiju se zaposliti i to nas čini zadovoljnim. Prodekan sam na tom studiju još godinu dana i vjerojatno ću nakon toga ostaviti mlađima, Neni Keziću i ostalima da grade kuću. To nije dovršen posao jer je svaka generacija drugačija.

Kroz protekle dvije godine radite na knjizi koja bi trebala biti objavljena krajem ove godine.

- Knjiga traži vremena, a na ideju sam došao kada smo sređivali arhivu. Bio mi je to pokretački impuls. Na kraju sam neki profesor, pa mi se činilo da je red da ostavim na papiru projekte koje sam radio.