Nova zgrada Zračne luke Zagreb, u koju je uloženo oko 330 milijuna eura, počela je s radom prije nešto više od 100 dana. To je uvijek idealno vrijeme za rezimiranje dojmova i raščlanjivanje svega što je dobro i loše, za utvrđivanje pogrešnih detalja koji su lako popravljivi i onih koji su beznadno promašeni, za svojevrsnu korisničku recenziju.

Osim toga, Međunarodna zračna luka “Franjo Tuđman” (MZLZ) u posljednjim je tjednima dospjela u medijsku žižu zbog nekoliko vrlo bizarnih situacija: prvo je zrakoplov Croatia Airlinesa koji je poletio iz Zagreba za Dubrovnik - pa nije mogao sletjeti na Čilipe zbog nevremena - morao biti preusmjeren u Rim jer u Zagrebu više nije bilo uvjeta da sleti. Konkretno, vatrogasna ekipa koja mora biti prisutna na slijetanju naprosto je bila poslana kući preko noći, premda aerodrom mora biti otvoren 24 sata.

Prije nekoliko dana Facebook se užario nakon što je pilot još jednog Croatijina aviona, opet za Dubrovnik, putnicima rekao da kasne 39 minuta u polasku jer - kako su poslije prenijeli ogorčeni putnici - “zbog manjka zemaljskog osoblja vaša prtljaga nije ukrcana pa zbog toga ne možemo još poletjeti”. Uprava aerodroma pojasnila je da je u to vrijeme bio neplanirano sletio još jedan zrakoplov i da nisu imali dovoljno ljudi kako bi opslužili dva aviona istodobno. Vjerni pratitelji zračnog prometa po domaćim forumima ustanovili su da skoro svaki let na ili sa Zračne luke “Franjo Tuđman” kasni, i to prosječno više od 15 minuta.

Nacionalni zračni prijevoznik je, uzgred, navodno vrlo nezadovoljan francuskim koncesionarom MZLZ-a, jer više nema tako povlašten status kakav je imao u staroj zgradi (premda i dalje čini oko 55 posto prometa). Ilustracije radi, priča se da piloti Croatia Airlinesa moraju sami ribati vanjska stakla svojih kokpita protežući se kroz prozor, jer MZLZ tu uslugu naplaćuje 100 eura. No, koliko god gore navedene situacije s kašnjenjima i preusmjeravanjem u drugu državu imali velikog utjecaja na putnike, ljudi i strukture koje se s tim situacijama moraju boriti prije svega su zrakoplovne kompanije. Ono što nas u ovoj recenziji više zanima su stvari koje se neprosredno tiču ama baš svakog putnika koji prolazi kroz “Tuđmana”, bilo u dolasku, bilo u odlasku: prometna situacija, način na koji je organiziran prolazak putnika kroz sve formalnosti koje moraju obaviti, učinkovitost osoblja i sigurnosnih službi, udobnost, dodatni i popratni sadržaji, higijena...

Problemi s prijevozom

Prometna povezanost novog terminala je malo bolja nego što je to bio slučaj sa starim. Iz Zagreba se dolazi brže i jednostavnije, a za razliku od prije, postoji i ZET-ov autobus. Putnike u odlasku može se dovesti ravno pred ulaz na terminal, za što vozači imaju ravno 10 minuta prije nego što im se to počne naplaćivati. Na isto mjesto - dakle na cestovnu rampu koja se penje skroz pred ulaz odlaznog dijela terminala - dolazi i autobus Pleso prijevoza, koji za 30 kuna vozi putnike s autobusnog kolodvora.

Međutim, ZET-ov autobus - premda neviđeno jeftin, jer vjerojatno nigdje na svijetu ne postoji opcija da se za 10 kuna dođe do aerodroma - taj autobus, dakle, stanicu ima kojih 150 metara od ulaza. To i nije toliki prob­lem kada se putuje iz Zagreba, ali jest kada se doputuje u Zagreb. Osim što se prtljaga mora tegliti tamo, na stanici nema nikakve nadstrešnice, nema ni previše sjedalica, tako da se tih 35 minuta između vožnji toga ZET-ova busa na plus 40 ili na cičoj zimi može turistima pretvoriti u zbilja originalan prvi susret s Hrvatskom. Usput, taj autobus povezuje zračnu luku s Kvaternikovim trgom, što je još jedna vrlo neobična odluka (zašto ne autobusni kolodvor, zašto ne glavni?).

Ima još problema kada je riječ o dolaznim putnicima. Spomenuti autobusi Pleso prijevoza također se nalaze nekih 50-ak metara od ulaza, gdje su i taksiji. Oni beskrajno skupi, velikogorički, nego kako. Ako se odvažite na Uber, pripremite se na igru lovice: pošto se uberovci (opravdano) boje velikogoričkih taksista, uputit će vas da se liftom ili stepenicama popnete gore, na odlaznu rampu, i pokupit će vas tamo. Najčešće će isto od vas tražiti i druge taksi kompanije.

Prazan prostor

Naravno, ovo nije krivnja MZLZ-a nego onoga tko je velikogoričkim taksistima dao monopol na zračne turiste, ali svejedno je nejasno zašto je aerodrom izgrađen tako da vozila - taksiji, privatni automobili, autobusi - ne mogu doći sasvim do izlaza iz zgrade, kao svagdje u civiliziranom svijetu (uključujući stari terminal). Povrh svega, nema jasno vidljivih putokaza koji bi vas uputili prema ZET-ovom busu, Pleso prijevozu, taksijima.

O samoj zgradi terminala već su ispisane kartice i kartice hvalospjeva i recimo da nema previše dvojbe oko toga da je riječ o lijepo dizajniranoj i suvremenoj zgradi, prozračnoj i s puno prirodnog svjetla. Međutim, od forme je ipak važnija funkcionalnost. U ovih prvih 100 i nešto dana evidentno je da ono najosnovije - primi putnike u zgradu, identificiraj putnike, daj putnicima kartu i uzmi im prtljagu, uvjeri se da putnici nemaju eksploziv, ukrcaj putnike u avion - funkcionira solidno. Međutim, sva ona nadgradnja kakva postoji u svim modernim zračnim lukama - eno-gastro ponuda, šoping, zabava i slično - je krajnje rudimentarna ili potpuno nepostojeća.

Čim dođete, dočekat će vas vanjska terasa bistroa Cakes & Bakes, koji ima i stolove u unutrašnjosti zgrade. Tu je još i Cafe Nero, slastičarnica Antonia te Pom, malčice veći štand koji nudi svježe cijeđene sokove i smoothieje. Na jednom kraju zgrade nalazi se Tisak Media, na drugom obični kiosk Tiska, tu je negdje i minijaturna suvenirnica “From Designers With Love”, koja nudi “brižno odabrane radove 50 hrvatskih dizajnera i umjetnika” - dak­le suvenirnica. U sredini prostora su otoci s pultovima za check-in i predaju prtljage.

I to je, prije sigurnosne provjere, sve.

Ostatak tog zbilja ogromnog prostora je potpuno prazan. Goli kamen na podovima, prazni zidovi s pokojim reklamnim plakatom i isprepletena čelična konstrukcija stropa iznad vas. Nigdje stola i stolice za otpočinuti. Nigdje, doslovno, ničega. Taj dojam dodatno je pojačan navečer, već nakon 21 sat, kada i ono što inače radi - više ne radi. Po noći je u “Tuđmanu” moguće popiti samo vodu iz pipe.

Dobro je da postoji više pultova za check-in nego na starom aerodromu (ali ne i više kioska za self check-in). Sve u svemu, taj proces ide dosta brzo. Nakon check-ina (i pošto ovdje više nemate što pod milim bogom raditi) vrijeme je da produžite prema sigurnosnoj provjeri i naposljetku svom gateu. Pa kad dođete na pult gdje vam službenik provjerava ukrcajnu kartu kako bi se uvjerio da stvarno letite i pustio vas dalje, uočavate kardinalnu pogrešku u prijevodu na engleski, s kojom se već mjesecima ismijava ne samo cijela Hrvatska nego i regija (a koja je, nadamo se, dosad promijenjena). Naime, rečenica Kontrola ukrcajne karte prevedena je “Boarding card control”, što je doslovan prijevod na engleski. Točan izraz bio bi “Boarding pass control”. U tom trenutku obratit ćete pozornost i na druge prijevode. Pa ćete vidjeti da je toalet za hendikepirane osobe preveden kao “Toilet disabled” - što doslovno znači toalet onesposobljen. Ženski WC je napisan “Toilet women”, što strogo gledano ne mora biti pogrešno, ali se nigdje u svijetu ne koristi, ni približno. Pa ćete pročitati pano s upozorenjima prije sigurnosne kontrole i tamo vidjeti pregršt “pidžn ingliša”. A tek kad otvorite službenu stranicu MZLZ-a…

Premalo stolaca

Nakon tog pulta putnici se penju pokretnim stepenicama na svojevrsnu galeriju na kojoj se nalazi sigurnosna kontrola. Detektora metala ima sasvim dovoljno da uglavnom nema katastrofalnih gužvi i čekanja. Red za kontrolu je, uobičajeno,  uspostavljen uz pomoć onih traka kako bi se stvorio meandar. Ali, nitko ne manipulira tim trakama, tako da i kad u redu čeka dvoje ljudi, moraju kružiti po tome meandru kao profesor Baltazar umjesto da netko reorganizira trake i stvori direktan put do početka reda. Ali, to je lako popravljivo. Nakon sigurnosne kontrole putnici se spuštaju na dio zgrade s gateovima, onaj koji iz zraka izgleda kao ogroman crv.

Ovdje ima nekoliko pohvalnih stvari i nekoliko problema. Prije svega je dobro što postoji besplatan bežični interet, i to relativno brz. Znao sam uhvatiti i po 8 Mbps. Svagdje po gateovima su postolja s informacijama o letovima, na kojima se nalaze brojni USB strujni punjači. WC-a ima dovoljno i uvijek su uzorno čisti i uredni. Ono što je vrlo, vrlo loše jest što je po gateovima postavljen skandalozno malen broj stolaca. Dovoljno ih je  kad je promet vrlo rijedak, ali čim nekoliko zrakoplova čeka ukrcaj, nema mjesta za sve, ni blizu. Iako to najavljuju još od prvog dana, još nema prostorije za pušače, što je ovisnicima o nikotinu u zračnim lukama doslovce važnije od hrane, vode i WC-a. Vrlo je neobično što nakon securityja nema baš previše dodatnog sadržaja, krajnje zbunjujuća strategija s obzirom na to da ljudi najviše na aerodromima troše upravo dok čekaju na let, nakon što obave sve formalnosti. Najgore je što se čini da više nema ni prostora da se trgovine otvore naknadno.

Prvi na što putnici nalete je Aelia Duty Free Shop. Ima sve što djutić imati treba, ali je dojam da je čak i manji od onoga u staroj zgradi. Tu je još i trgovina The Fashion Place.

Što se tiče gastro ponude na međunarodnim odlascima se nalazi još jedan Cafe Nero, koji dijeli svoj prostor s pivnicom Brewmark Pub, nedaleko od njih je Spread, street-food restoran s hamburgerima, pizzama i sličnom hranom, kao i lounge za putnike business klase. Na domaćim odlascima je bistro Needstop. Sve skupa, ponuda hrane i pića je tek nešto bolja nego na starom aerodromu, cijene nisu pretjerano visoke ako se uspoređuju s drugim zračnim lukama na svijetu, ali jesu u usporedbi s onima izvan aerodroma - od 50 do 100 posto skuplje nego u centru Zagreba.

Ponajveća prednost novog aerodroma su zračni mostovi preko kojih putnici ulaze direktno u zrakoplov, bez one vožnje autobusima poznate sa starog terminala. Osim u trenucima kada bez obzira na zračne tunele putnici moraju izaći iz zgrade i do aviona doći autobusima. Naime, propelerci Croatia Airlinesa Dash - a to su praktički svi domaći i regionalni letovi, ali i brojni dulji europski - ne mogu se spojiti na zračni most, tako da putnici moraju sići u prizem­lje, ući u buseve i odvesti se do aviona. I to je logično. Međutim, potpisanom se novinaru dogodilo da je letio u München sasvim normalnim Airbusom 319, koji se može spojiti na zračni most. Unatoč tome, svi smo se morali spustiti u prizemlje na zapadnom rubu zgrade, ući u buseve koji su nas odvezli na istočni rub zgrade, morali smo ući u zgradu, stubištem se popeti na drugi kat i kroz zračni tunel ući u avion. Čemu takva procedura? Nikad nismo doznali.

Prilikom dolaska na MZLZ stvari uglavnom teku solidno. Pultova za pasošku kontrolu bi moglo biti više, ali ne stvaraju se čepovi. Kada se spuštate u centralni dio zgrade, zapanjit će vas količina praznog neiskorištenog prostora, ali to će se valjda riješiti. Dojam je, međutim, da se prtljaga čeka nešto dulje nego u staroj zgradi. To vrijedi kod putnika kojima je Zagreb krajnja destinacija.

Transferni putnici, dakle oni koji nastavljaju putovanje, žale se da za njih postoji samo jedan detektor metala, dakle samo jedan sigurnosni checkpoint, tako da se tu stvara usko grlo - što doista ne želite vidjeti kad jurite na let. Osim toga, ako transferni putnici nisu čekirani za svoj sljedeći let, nema načina da iz područja za dolaske dođu na pultove za check-in kroz zgradu, nego moraju izaći iz zgrade, popeti se liftom ili stubištem na kat i onda se vratiti natrag u zgradu.