Samoubojstvo generala Slobodana Praljka u haaškoj sudnici, netom pošto mu je potvrđena kazna od 20 godina zatvora za ratne zločine, glavna je vijest koja je u srijedu izašla iz Haaškog suda. Ne presuda ICTY-ja, ne vijest o potvrđenim kaznama svoj šestorici ratnih lidera Herceg-Bosne, nego vijest o posljednjem očajničkom činu Slobodana Praljka kojim je na najradikalniji mogući način prosvjedovao protiv onoga što je doživljavao najtežom nepravdom.

Obranu u Haagu Praljak je smatrao svojim životnim projektom, unoseći u to svu strast i ogromnu energiju. Neka suđenje traje i 15 godina, rekao je na početku procesa 2006. godine, samo ako na kraju to rezultira istinom.

A istina po njegovu mišljenju nikako nije mogla biti crno-bijela istina haaškog Tužiteljstva, koja u optužnicama Srbima njih crta kao zločince, a svi su ostali žrtve i isključivo žrtve, a u optužnicama Hrvatima (ili Bošnjacima) izvrće tu prvu istinu i formira novu, dijametralno suprotnu, koja podupire ove druge optužbe. U optužnici za Herceg-Bosnu tako postoje samo zli Hrvati koji su sanjali Banovinu i onda krenuli, ničim izazvani, ubijati i rušiti i protjerivati Muslimane još u prosincu 1991., prije nego što je i počeo rat u Bosni i Hercegovini.

Praljak se svom silom borio protiv pojednostavljenog, crno-bijelog shvaćanja hrvatsko-bošnjačkog sukoba i uloge Hrvatske u ratu u BiH. Ako je Hrvatska bila agresor u BiH, zašto je onda HVO gubio gradove i mjesta po srednjoj Bosni, jedno po jedno?

Kakav je to agresor koji samo gubi, umjesto da osvaja? U prvim haaškim optužnicama HVO je bio optužen za progon i u općinama poput Travnika i Zenice, odakle su Hrvati protjerani. Ako je Hrvatska bila agresor, zašto su i dalje bošnjački izbjeglice bježali baš u Hrvatsku, a ne Srbiju, zašto bi se u hrvatskim bolnicama liječili civili i vojnici, čak i obučavale neke specijalne postrojbe Armije BiH? A i Tuđmanovi transkripti otkrivaju svašta, ako je zbilja toliko htio podijeliti Bosnu, zašto se toliko brinuo o Žepču?

Iz Zagreba ili Rijeke ili Varaždina istina o ratu u Bosni i Hercegovini čini se sasvim jednostavna, onako jednostavna kako su naši saborski zastupnici iscrtali istinu o našem ratu i uklesali je u Deklaraciju o Domovinskom ratu.

Za jedne je Hrvatska jasno i glasno bila agresor u BiH, a za druge, jednako tako isključivo, Hrvati su uvijek i samo žrtve, a onaj tko im spočitava zločine, može biti samo neprijatelj i izdajica.

Praljak nije bio ni u jednom taboru. Neumorno je tiskao knjige i knjige s dokumentima koji su postali dostupni na suđenju, a rušili su te crno-bijele pojednostavljene teze o hrvatskoj ulozi u ratu koje padaju čim poviriš u Loru, Gospić, Žepče ili Novi Travnik. No knjige koje je Praljak tiskao nikoga više nisu zanimale. Dok je hrvatsku javnost još zanimalo što se točno događalo u BiH, HVO i HDZ BiH bili su neprijateljski raspoloženi prema novinarima koje nisu kontrolirali, i nije se moglo doći do informacija. Kad su postale dostupne, to više nikoga nije zanimalo.

Praljak nije negirao zločine, niti se bojao zatvora. Znao je da će biti optužen, čitao je knjige, godinama skupljao dokumente.

Koliko civilnih žrtava može tolerirati američka vojska u Iraku, a da se to smatra kolateralnim žrtvama, a koliko se kolateralnih žrtava smije računati u Bosni i Hercegovini? Koliko je pljačke i razaranja normalno očekivati nakon uragana u New Orleansu, a koliko u BiH?

Praljak se nije htio braniti onime što smo svi znali, pričama o tome tko su bili pravi warlordovi i kako mu je Tuta držao pištolj na čelu. Nije se slušalo Petkovića i Praljka nego Tutu, jasno. Ali njega takva obrana nije zanimala.

Sucima se obraćao kao obrazovanim ljudima, spremnima prihvatiti da je ljudska stvarnost slojevita, komplicirana, proturječna. Da ništa nije baš onako kako izgleda, a ako vam se stvar čini jednostavna, budite sigurni da krivo vidite. Jesu, Hrvati su činili zločine, ali u kontekstu, a kontekst nije baš tako jednostavan kako ljudi žele vidjeti.

No za stvarnu priču o ratu i istini nigdje nije bilo sluha. Ni u Zagrebu ni u Sarajevu, ni u Mostaru ni u Haagu. Praljak na to nije htio ni mogao pristati.