Rat je obilježio 90-e. To se ponajviše zrcalilo u dnevnim novinama, ali ni zabavne ili “žute”, poput Studija, nisu bile pošteđene.

U takvim okolnostima novine su mijenjale uređivačku politiku, ali, to se nije dogodilo u času, već u slijedu, s kolebanjima. Primjerice, 19. I. 1990. na naslovnoj Studija bio je Tonko Lonza, “Glembay za sva vremena”, a dolje u kutu, u sitnom kvadratu nalazila se fotka narodnjačke zvijezde Vesne Zmijanac, uz citat: “Ne bojim se Lepe Brene”. Već 16. II. isti tjednik u kvadratu, unutar naslovnice s Tomom Cruiseom, postavlja pitanje: “Tko je kvario Bajagin koncert u Zagrebu”.

U broju nakon Dana žena (1353, 9. III. ‘90.), u kvadratu podno Tatjane Matejaš - “Iz Zadra u evropski Zagreb” - objavljena je vijest veća od vijesti, što podrazumijeva političko raščitavanje: “Ante Marković - SIV osniva svoju TV-mrežu”. Matejaš će 5. svibnja, dva mjeseca kasnije, na Euroviziji, u Zagrebu predstavljati Jugoslaviju. Zadar se spominje stoga što je njegova “Riva”, s pobjedom prethodne godine, donijela to veliko natjecanje u zemlju koja je pucala po šavovima, ne samo republičkim.

Medijski rat

Urednici TV vijesti, i uopće vijesti, pretvarali su se u medijske ratnike. O tome je malo kasnije posvjedočio jedan od njih - urednik i voditelj zagrebačkog TV dnevnika Mladen Lacković: “Medijski rat još traje”. Bilo je to na naslovnoj 24. V. 91., ali odnosilo se i na godinu ranije, na 90-u. No kada je taj rat počeo, nije rekao; konstatacija se pojavila pod portretom Borisa Dvornika.

Prvi krug slobodnih izbora u Hrvatskoj održan je 22. i 23. travnja, a drugi 6. i 7. svibnja; HDZ je osvojio 42% glasova i pobijedio. Jedva tjedan kasnije, 13. V. ‘90., izbili su neredi na utakmici Dinama i Crvene zvezde, u Zagrebu.

No, reporteri su otišli na Dinamov stadion tri mjeseca kasnije, koncem kolovoza, kako bi provjerili stanje u kome se nalazio. Još uvijek je to bila tema za donji, desni kut naslovne, “pod” slikom Davida Bowieja: “Na stadionu plavih” (1375, 31. VIII. ‘90.). Da li se željelo isticati posljedice sukoba navijača i milicije, poticati strasti ili ih smirivati, tko zna. U svakom slučaju, nogomet je bio i postao vrijedan predmet zanimanja, kako navijača, tako i političara.

Kada je Zlatko Kranjčar obukao novi dres sa srazmjerno malim kockicama, to je zaslužilo naslovnu stranu (broj od 26. X): “Prvi put u novom dresu”.

U srpnju je “obični” TV tjednik oslikao trenutak Hrvatske samo s jednom naslovnicom. Na njoj je pozirao Boris Buzančić u ambijentu uzor-kancelarije i s umjetničkom slikom iza sebe. Ovoga puta nisu ga snimali zbog neke nove TV serije: “Gradonačelnik o glumcu” (1372, 20. VII. ‘90.). U iznenadnoj podvojenosti profesija, ukazivao je na mogući put drugim, novim političarima.

U desnom donjem kutu bio je natpis “Kino Grič”, s pozivnicom čitateljima: “Promijenite nazive zagrebačkih kina!”. Tada su se, doista, mijenjala “sva” imena: ulica, trgova, kina, tvornica itd. Kao da su demokratski izbori promijenili sve stvari u vidokrugu, pa ih je trebalo drugačije imenovati. Stvarnost se uoči rata sastojala od vlastitih naziva a ne od samih stvari.

‘Po novom kalendaru’

Umjesto TV programa specijalizirani tjednik Studio pratio je odjednom dnevno-politička događanja. Kada je najavio državno-politički događaj, “po novom kalendaru”, to više nije smjelo biti u desnom donjem, već u gornjem kutu, nasuprot “glave” lista. A najavio je ovako: “Reportaža: Proslava Dana hrvatske državnosti”, preko portreta Jasne Zlokić (1366, 8. VI. ‘90.).

Vol u Dubravi

Jedna fotka iz reportaže bilježila je okupljanje dvije tisuće Janjevaca u Dubravi, gdje je bilo “ića i pića za sve”; od zore se peklo vola i sto (!) kozlića, zapisao je reporter Zvonko Kovačić. Da li slučajno, druga fotka “uhvatila” je golf u Novom Zagrebu, iz kojega se vijorila hrvatska zastava. Prvo polje na njenom “nesretnom” grbu bilo je bijele boje...

U kontekstu ratnih bukača, huškača i “ratnika” izuzetna je naslovna s početka istog tog ljeta. Na njoj je zastala “Parada veterana: Roko (Boris Dvornik), Burduš (Jovan Janićijević), Dudek (Martin Sagner) i Bulidža (Bata Živojinović)”, četiri glumca čija je slava zaživjela u vremenima kada je Jugoslavija stajala na kakvim-takvim nogama. Tada se urušavala, no oni su se, svejedno, pojavili niotkuda.

Roko je pripadao “Našem malom mistu”, potom i “Velom”, Burduš “Muzikantima” (1969) i “Građanima sela Luga” (1972), Dudek “Mejašima” i susljednim “Gruntovčanima”, a Bulidža već spomenutim “Građanima”. Gledajući ih čitalac se pitao što, zapravo, hoće, koji je cilj njihova skupa (1369, 29. VI. ‘90.).

Jubilarni, 1400. broj Studija, 1. II. ‘91., “ukrašavao” je glumac David Jason s jednom bebom; u kvadratu se pojavio: “Ljubo Pavić - svećenik u sedlu”. Krvoproliće se približavalo. I ono vrijeme kada su junaci “crvenog tepiha” iz glumačkog, pjevačkog, voditeljskog, zabavljačkog ili sportskog svijeta nestajali, prepuštajući svoje mjesto - ratnicima. Rat je, jednostavno, progutao sve TV programe. U Studiju, na naslovnici, 18. listopada 1991. pojavio se branitelj u maskirnoj odori, s automatskom puškom: “Krtica: Miljenik djece, strah i trepet neprijatelja” (1437).

U kvadratiću ispod njega izvještava se: “Banski dvori prije i poslije napada”. Bio je to raketni napad s kojim je JNA ciljala na predsjednika Tuđmana, i njegove goste: Markovića i Stjepana Mesića.

Dolazi doba Jutarnjeg

“Svijet je slijep”, izjavio je kantautor Tomislav Ivčić nekoliko brojeva kasnije, sažimajući razmatranja mnogih “podrumaša”. Njegov spot i pjesma “Stop the War in Croatia” bila je važna. Spot se, inače, emitirao na BBC-ju, CNN-u i drugdje, dajući strancima više od obavijesti o stanju u Hrvatskoj. Isti broj Studija (1444, 6. XII. ‘91.) čitateljima je darovao veliki poster-kalendar E. T-a.

Premda je kod Pokupskog jednako tutnjao rat, i raširio se na druge dijelove domovine, Studio je želio ostati na kioscima. U ožujku 1992., u 1458. broju, prihvatio je, još jednom drugačiju koncepciju, s nekoliko nosećih tema na naslovnoj strani. Lice s naslovnice bila je Sanja Doležal: “Zašto pjevamo za Hrvatsku”. U nizu slijede ove teme: Sport: Novi divovi košarke; Dosje: Tri lica Antuna Vrdoljaka; Ephraim Kishon: Komunistički mrak.

Sada je bio dvotjednik, kako je naglašavalo ondašnje uredništvo sa žutim slovima: “TV program za 14 dana”. Ubrzo je prestao izlaziti. Pa ipak, nakon “kratke pauze” opet se pojavio na kioscima 24. V. 1996., i to ponovno s - prvim brojem. Na naslovnici je glumica Ena Begović. A TV program je “najbogatiji i najtočniji”, kako za satelitske, tako i za zemaljske TV postaje. Slijedile su naslovne s novim naraštajem zvijezda: s Alenom Vitasovićem, Vannom, Dinom Dvornikom, Ivanom Plechinger, Severinom i drugima.

Od “starih” održao se Mišo Kovač (21, 11. X. ‘96.). Tjednik je uređivao književnik i novinar Robert Naprta, koji se poslije “osamostalio” kao pisac krimića i scenarist. 1997. na naslovnim stranama bili su, među ostalima, Bojana Gregorić, Goran Višnjić, Nina Badrić i mnogi drugi. Već iduće godine, u travnju 1998., izašao je Jutarnji list i bacio oko na ovaj dragocjeni tjednik koji je preživio socijalizam, no “pao” je tijekom rata. I ustao iz papirnatog pepela k’o feniks novinstva.