Stanko Vrtovec preminuo je prošlog ljeto. Javnost se nije dostojno oprostila s fotografom njegova ranga, no naprosto je zbog svoje samozatajne prirode rijetko izlagao. Nekoliko je Vrtovčevih prijatelja koji žele da se njegov rad ispravno valorizira, a među njima su fotograf Ivan Posavec, koji će ga nerijetko spomenuti kao jedan od svojih uzora, bivši ministar kulture Božo Biškupić te fotograf Vladimir Vučinović Čarli. Svi su navedeni pomogli da se, zajedno s kustosicom Moderne galerije Lanom Šetkom, organizira izložba “Snaga tišine” koja se u subotu otvorila u Studiju Galerije Josip Račić i ostaje otvorena do 18. ožujka. Iz Biškupićeve je zbirke grafička mapa “Campus Zagrabiensis: Turopolje” pokazana na izložbi.

Izloženo je šesnaest fotografija, brojčano je više grafičkih listova, mada mi je bliži njegov fotografski opus. Žao mi je da još neke njegove fotografije nisu našle svoje mjesto na izložbi, pojedini iznimni portreti djevojaka, snimke djece, obitelji i sl. Sve fotografije pokazane u Studiju Račić nastale su sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i sve su bez naziva, dar su Saše Vrtovca, nasljednika, Modernoj galeriji. Promatrajući Vrtovčeve klasične fotografije lako je prepoznati Posavčevu bliskost s ovim autorom: najbolje od tradicije zagrebačke škole u fotografiji, koja seže još od tridesetih godina prošlog stoljeća, opažanje, jednostavni motivi, nimalo nametljivi, a opet toliko pronicljivi da vam postaje jasno zašto je ovaj inženjer kemije po struci naprosto osjećao da je fotografija njegov poziv.

Prizori su to močvare u prvom planu, dok se u pozadini naziru neboderi jednog zagrebačkog naselja, žene u drvenoj stolici ispred napuštene kućice i sl. Nikada ne snima očite prizore pa se tako na izložbi može vidjeti fotografija koju je snimio u Parizu: mali dio Eiffelovog tornja tek se nazire na rubu fotografije, u prvom su planu napuštene stolice na golemu travnjaku. Upravo je zbog tih fotografija i naziv izložbe “Snaga tišine”. Iako se može čitati i doslovno: Vrtovec je zbog problema s glasnicama morao šaptati. Treća je njegova spomenuta samozatajnost. Naime, ovaj je autor snimao mnoga djela kolega umjetnika, često se zna reći da praktički ne postoji monografija umjetnika s ovih prostora, a da u njoj nema snimki Stanka Vrtovca.

Ostalim fotografijama pokazanim na izložbi Vrtovec eksperimentira s nadrealnim izrazom u skladu s tadašnjim trendovima, no to se možda najbolje može vidjeti u njegovim grafičkim mapama, a koje pak datiraju u osamdesete godine prošlog stoljeća. Ponovno je riječ o crno-bijelim radovima, ponekima dominira plavičasta izmaglica.

Dobrodošao uvod u Vrtovčevo stvaralaštvo, nadajmo se da ćemo imati prilike vidjeti retrospektivu, da se na ovome neće stati.