Nije ugodno biti u koži Andreja Plenkovića. Otkako je postao premijer, prisiljen je vraćati dugove nezasitnim ratnim veteranima, spašavati Agrokor od potopa, a time i velik dio nacionalne privrede, sklapati dealove i desno i lijevo, od Crkve do sindikata, a sve uz stigmu najnepopularnijeg političara u zemlji, prema istraživanju Cro Demoskopa.

Sve nabrojano nije ništa prema problemima koje izaziva najava ratifikacije Istanbulske konvencije, dokumenta usmjerenog na zaštitu žena od nasilja. Otpori s kojima bi se mogao suočiti Plenković, ali i njegov odgovor, uvelike će definirati budući izgled političke scene u Hrvatskoj. Sljedeći tjedni pokazat će od kakvog je materijala napravljen. Jer, koliko god se dosad nije morao boriti protiv radikalnih desničara, uspije li pacificirati opoziciju u HDZ-u i dobiti uvjerljivu podršku za Istanbulsku konvenciju, Plenković će stvoriti temelje za stvarnu preobrazbu HDZ-a u modernu konzervativnu stranku.

Današnji HDZ je stranka za koju u većini glasaju nacionalisti, ekstremni desničari i vjerski radikali, i svjetonazorski je puno bliži fundamentalistima iz poljske vladajuće stranke Pravo i pravda, nego CDU i Angeli Merkel. Kao što smo napisali, Plenkoviću nije lako, međutim, u igri su veliki ulozi, a time i veliki dobitak, ako pobijedi.

Vrijeme će pokazati hoće li Plenkoviću glave doći, ako bismo citirali druga Lenjina, “mangupi iz vlastitih redova” poput izvjesnog Mirka Matića iz velikogoričkog HDZ-a koji se otvoreno usprotivio šefu HDZ-a pozivanjem na 10 Božjih zapovijedi, optužio u govoru Konvenciju kao protuprirodnu i ne bez vraga, dometnuo da je HDZ demokršćanska stranka. Argumenti kakvi su se u nedavnoj prošlosti čuli u američkom političkom životu od radikala iz kršćanske desnice iz Tea Partyja, evo, stigli su i u hrvatski mainstream. Svi su tu, Mojsije, 10 zapovijedi, Bog kojeg podanici ne slušaju, a još samo nedostaje zahtjev da roditelji odlučuju smiju li djeca u školama slušati Darwinovu teoriju evolucije i od sekularizma neće ostati ni prvo slovo. Napokon, hrvatski biskupi su nedvosmisleno uz protivnike Konvencije, a kako diše Katolička crkva precizirao je prije dva dana sisački biskup Vlado Košić optužbom da će se “time dovesti Hrvatsku u strašnu poziciju i u sustav samouništenja, i sada se još kvari mladež da se uništi moral”. Mora se pomalo žaliti hrvatske desničare i konzervativce, koji odnedavno kao uzor navode Bugarsku, koja je pod pritiskom tamošnje Pravoslavne crkve, krajem siječnja, nakon Slovačke i Litve odgodila ratifikaciju Konvencije zbog velikog protivljenja javnosti i podjela u parlamentu, vladajućoj koaliciji i samoj vladi.

Sve u svemu, konzervativna rekonkvista opet jaše, ali ovaj put nisu neprijatelji “jugosloveni”, “udbaši” i “anacionalni liberali”, nego - Andrej Plenković, jer se u ovom slučaju ponaša u skladu s umjereno konzervativnom agendom kakvu zastupaju europski pučani u Njemačkoj, Austriji, Italiji i skandinavskim državama.

Dakle, može li Plenković politički preživjeti zajednički udar tvrde desnice i katoličkih fundmentalista, koji ga optužuju za izdaju HDZ-a i njihovih birača?

Ovo ne pitamo jer sumnjamo da će Sabor ratificirati Konvenciju, i to uz uvjerljivu većinu zastupnika HDZ-a, nego zato što bi, u strateškom smislu, stvaranje širokog desnog fronta izuzetno otežalo poziciju Plenkoviću kao premijeru i njegovoj Vladi. Uz konstantnu opoziciju lijevog centra (preslabog da bi srušio Vladu, ali ipak raspolaže sa 60-ak mandata), odnedavno se i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svrstala među Plenkovićeve kritičare, dakako, zbog vlastitog rejtinga, a ne jer je dosljedna političarka. Od premijera se ograđuju i u stranci i u koaliciji, pa mu Ivana Maletić poručuje neka krene dolinom političke smrti, a Ivan Vrdoljak zamjera jer nema povjerenja u suradnike. Budimo realni, a tko na ovom svijetu vjeruje Vrdoljaku?

Protiv Vlade se udružuju desno-fundamentalističke grupacije, koje, što nije nevažno, zastupaju stavove koje dijeli velik dio HDZ-ova elektorata, ali i dužnosnika stranke. Više nema izmotavanja, vrijeme je izjašnjavanja u kojem će se vidjeti tko je na čijoj strani.

Plenkoviću više ne može pomoći uobičajeno balansiranje između umjerenih konzervativaca i tvrde nacionalističke struje, koju je primirio golemim povlasticama preko Zakona o braniteljima. Svejedno, on nikada nije bio njihov, a u međuvremenu je - više uslijed razvoja događaja, nego strateškim odlukama Plenkovićeva okruženja - “Za dom spremni” proglašen zločinačkim, a petokraka, ipak, nije, iz Vlade je poslana jasna poruka da se ne razmišlja o bilo kakvoj zabrani pobačaja, i još je nastavljena, kakva-takva, provedba kurikularne reforme, što je fundamentalističkoj desnici crvena krpa.

Situacija u kojoj se nalazi je nezgodna, ali državnike od političara razlikuje spremnost donošenja teških odluka. Voditi današnji HDZ i ustrajati na ratificiranju Konvencije sigurno je teško, ali Plenković će završiti u puno težem položaju ako popusti desnici. Odnese li pobjedu, ima šansu postati onaj koji je HDZ počeo pretvarati u ozbiljnu konzervativnu stranku.