Kad u Zapruđu pred kišu polude vrane, pomislim na slovenskog slikara Jožu Tisnikara i prvu njegovu vranu koju sam vidio na nekoj skupnoj jugoslavenskoj izložbi, u Sarajevu sredinom osamdesetih. Ničega se drugog od te izložbe ne sjećam, osim da je bila zima, da je vrana sa slike imala tužan pogled i da je slika bila veoma tamna, sivo-zeleno-crna. Tisnikarove vrane potom sam našao u jednoj beogradskoj monografiji, čini mi se u izdanju odavno zamrlog Izdavačkog preduzeća Vuk Karadžić, u kojoj je o slikaru pisao Nebojša Bato Tomašević, onodobni likovni entuzijast, nakladnik i stručnjak za naivno slikarstvo. Imao sam tu knjigu na Sepetarevcu, ne znam gdje je u međuvremenu nestala. Devedesetih Tisnikarove vrane viđao sam po Ljubljani, čini mi se na dvije izložbe, jednoj skupnoj i drugoj monografskoj, a potom i u dnevnim novinama što sam ih jednog listopada pri povratku iz Beča kupio na jednoj slovenskoj benzinskoj pumpi.

U novinama je bila vijest, kao prepisana iz crne kronike, o prometnoj nesreći u kojoj je smrtno nastradao sedamdesetogodišnji pješak. Nesreća se zbila na lokalnoj cesti Slovenj Gradec - Dravograd, a pješak je bio Jože Tisnikar. Ne znam je li vijest o njegovoj smrti dan pred Svisvete 1998. objavljena i u jednim novinama južno od Sutle i je li o ovom slikaru nakon raspada Jugoslavije na ovom i na nekoliko istih jezika itko išta rekao ili napisao. Šteta ako nije, jer osim što je Tisnikar značajan i upečatljiv slovenski slikar, on je u mnogočemu važan i nama koji smo svoje identitete crpili iz istih ili sličnih slavenskih i balkanskih provincijskih zabiti i vukojebina. Tama i pustoš koje je on artikulirao i uobličio na svojim slikama gotovo da i nemaju drugog izraza i uobličenja.

Ali najprije, Jože Tisnikar nije bio naivni slikar, premda je u socijalnom smislu potekao iz gotovo tipične naivističke situacije. Rodom iz Mislinje, na jugoistoku Koruške, iz siromašne, disfunkcionalne obitelji, uspio je završiti četverogodišnju osnovnu školu prije nego što se, zbog očeve smrti, morao zaposliti u tvornici kartona. Tu ga je zatekao rat, s nizom mračnih i krvavih epizoda, a nakon rata poziv za vojsku, na drugi kraj Jugoslavije, u Pirot. Tamo kao vojni bolničar provodi dvije sljedeće godine i viđa prve svoje mrtvace. Iz Pirota se vraća kući na selo, ali nema tamo od čega da živi, pa odlazi u obližnji Slovenj Gradec, gdje se zapošljava kao fizički radnik u mjesnoj bolnici. Dvije godine kasnije pri bolnici je sagrađena mrtvačnica, pa Tisnikar dobiva premještaj u prosekturu. Tu ostaje sve do 1983, kad s navršenih pedeset i pet odlazi u mirovinu.

Slikarstvom se od muke počeo baviti. Amaterizam je početkom pedesetih bio u modi, a iz insistiranja na kulturnom uzdizanju radnika i seljaka ponekad su se znale roditi velike stvari. Ali teško je reći je li Tisnikar započeo kao amater ili kao pacijent, je li mu slikanje bilo oblik kulturnog uzdizanja i zabave ili mu je slikanje predstavljalo terapiju. Što god bilo, otpočetka pa do kraja slikao je ono što ga je istovremeno traumatiziralo i fasciniralo. Zbližavao se s duhovima koji su ga progonili. Slikanju se učio uz Karela Pečka, akademskog slikara, koji je tih godina u Slovenj Gradecu radio kao nastavnik likovnog. I to je važno znati, jer iako je bio gotovo bez ikakvog formalnog obrazovanja, Tisnikar nije bio neškolovan slikar, pa ni barbarogenij, iako su životna sudbina i socijalne okolnosti imale skoro presudni utjecaj na njegovo umjetničko formiranje.

Otpočetka do kraja opsesivno je varirao jednu temu: smrt. Od scena iz prosekture do prizora ljudi koji rade u polju, sve je jednako mrtvo, dovršeno i pomireno s užasom. Sve je jednako tužno, i lica ljudi, i pogledi vrana. Ljudska je koža sivo-zelena, jednako mrtva i kod onih koji stoje, pomiču se, gledaju, i kod onog koji pred njima leži. Život je privid, živi su kod Tisnikara živi samo time što su u stanju izraziti tugu. Druge razlike između njih i mrtvih nema.

U njegovoj gesti i ideji nema groteske, nema pretjerivanja, nema ekshibicionizma, nema ničega od onog što se, zapravo, očekuje od umjetnika koji se bavi prosekturom i smrću. Nema čak ni velike znatiželje. Tek stalno bivanje na granici između dva svijeta, svijeta živih i svijeta mrtvih, svijeta ljudi i svijeta ptica, i neki čudan, lijep i tužan mir koji se iz takve graničnosti rađa. Običnost smrti čudo je svijeta što ga je stvarao ovaj slikar. Dok je kod drugih smrt izuzetak od života, kod njega smrt je pravilo, a život je incident i izuzetak.

Njegova lica pretvaraju se u likove i u ambleme, u ikonografske pojave neke jedinstvene i vrlo osobne mitologije. Kao da su mu sve slike međusobno povezane, i čine neku veliku, nikad sakupljenu i sastavljenu cjelinu. Na mnogim od tih slika je i on, njegovo lice i pojava, ali ne nužno u prvom planu, kao autoportret. I kao što je vranu pretvorio u ikonografski znak, koji će u glavi i u vizualnoj memoriji, u ličnom albumu gledatelja biti uvjerljiviji i upečatljiviji od same vrane, pa će onda u živim poludjelim vranama iz Zapruđa vidjeti tek odraze i sjene Tisnikarevih vrana, tako je i svoj autoportret pretvorio u ikonografski znak, u lice svih pojedinih lica.

Mnogo je crtao i slikao. Njegovih djela je posvuda u Sloveniji, a nađe ih se čak i po onim vazda sumnjivim internetskim malim oglasima u Srbiji i Hrvatskoj. Bog zna tko su ti ljudi koji Tisnikara pokušavaju prodati u Beogradu ili Zagrebu, kako su i kada došli do njegovih slika i što ih je natjeralo da ih danas, uglavnom za male novce, pokušavaju prodati. Ali to je, na neki način, tipična sudbina postjugoslavenskih umjetnika, koji, gotovo bez iznimaka, nešto vrijede samo u svojim takozvanim matičnim republikama, dok su već u prvom susjedstvu ili savršeno bezvrijedni i nezanimljivi ili su relikti nekog prezrenog sjećanja.

Meni je, pak, Jože Tisnikar neprocjenjiv. I to ne samo pojedinačne njegove slike, koje, eto, viđam po izložbama i u prodajnim galerijama obično tako da prethodno nisam planirao ni znao da ću ih vidjeti, nego mi je neprocjenjiv upravo cjelinom svoga djela. Te mrtvačnice u kojima nema baš ničega uznemirujućeg, to beznadno nebo nad beznadnim našim provincijama, što isto su beznadne u Koruškoj i u Turopolju, te vrane tužnih pogleda u golim krošnjama podno naših nebodera, sav taj mir koji izbija iz Tisnikarovih slika nešto je što se ne da nadomjestiti nečim drugim, sličnim i srodnim. Jer njemu ništa nije slično ni srodno. Onoga dana kada je po nevoljnoj sudbini mladi Jože Tisnikar prvi put kročio u bolničku mrtvačnicu, ili još prije toga, kada je u garnizonu u Pirotu vidio svoje prve mrtve, dogodilo se nešto dobro po umjetnost. Općenito, malo što tako dobro čini umjetnosti kao manjak sreće u životu.

Krajem veljače 2018. navršilo se devedeset godina od slikareva rođenja, pretposljednjeg dana listopada će i dvadeset godina od njegove smrti. Trebalo bi poći u Mislinju i u Slovenj Gradec, vidjeti i tu bolnicu i tu mrtvačnicu, ako još uvijek postoje, a onda, u miru, ponovo vidjeti i njegove slike, koje je slikao u različitim tehnikama, pokušavajući da se što više približi svome mraku, da se srodi s njim i da mu bude lakše. Možda stvar i nije u sreći ili u izbjegavanju nesreće. Ako je po Joži Tisnikaru i njegovim slikama, stvar je u tome da se čovjek srodi sa svojom neprilikom, onako kako je već srođen s vlastitom prilikom.