Šestero djece, mama, tata i pas u kući koja nosi ime Ruža u selu unutar sela u nizinskom predjelu Turopolja – savršeniju i sretniju obitelj ne možete ni zamisliti. Za svakim doručkom i ručkom obavezno su svi zajedno oko stola. Tada se iz njihove šarene blagovaonice prepune obiteljskih fotografija čuje vesela cika, dječji smijeh, lupanje bešteka o tanjur, ponekad usklik kada se prolije sok, a odmah potom stroga, ali brižna opomena praćena lavežom psa.

Tako je bilo i sada za Uskrs – okupljeni oko stola, svi su bili sretni. Čak i zlatni retriver Amigo koji je pokušavao doći do torte, nestrpljivo čekajući da nekome komadić padne sa stola. Najstarija djevojčica ispekla je uskrsnu tortu, a mlađe su rado priskočile u pomoć kada ju je trebalo ukrasiti.

- Bila je zelena i na vrhu je bio čokoladni zec – rekla nam je 11-godišnja djevojčica dok je zajedno po mobitelu sa svojom osmogodišnjom polusestrom tražila fotografiju torte.

- Proslavili smo Uskrs onako kako su mene kod kuće naučili uz tradicije koje svatko od djece ima. Farbali smo jaja i lupali ih, puno smo kuhali i pekli jer ljubav ide kroz želudac i kod djece i kod muškaraca i kod kućnih ljubimaca. Skuhajte im ono što vole i najdraža ste im osoba na svijetu – tvrdi mama Mirjana dok na stol iznosi kolače.

Velike traume

Iako su sve sretne obitelji nalik jedna na drugu, kako kaže Tolstoj, uvijek postoji nešto sporno – svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.

Ova idilična crtica iz obiteljskog života opisuje SOS obitelj koja živi u jednoj od 15 kuća u SOS Dječjem selu Lekenik u kojem je trenutačno smješteno 72 djece.

Iako nisu prava, biološki povezana obitelj, u svakom drugom pogledu ova osmeročlana SOS obitelj je i više nego prava.

U SOS Dječjem selu Lekenik žive djeca bez roditelja ili odgovarajuće roditeljske skrbi. Često su to djeca čije je djetinjstvo obilježeno velikim traumama zbog kojih im je potreban individualan pristup i stručna pomoć kako bi prevladali nastale šokove te njihove fizičke i psihičke posljedice. U obiteljskom okruženju djeci se pružaju ljubav i sigurnost, trajan dom i obrazovanje za sretno i mirno djetinjstvo koje mnogi do dolaska u Lekenik nisu imali.

SOS obitelj djeci pruža alternativnu skrb, a obiteljske veze razvijaju se na prirodan način, što znači da djevojčice i dječaci različite dobi žive zajedno kao braća i sestre, a biološka braća i sestre uvijek se smještaju u istu SOS obitelj, koju najčešće čine djeca zajedno sa SOS mamom koja se o njima brine 24 sata na dan.

No, SOS mama Mirjana Perić Agačević, koja se trenutačno brine o pet djevojčica i jednom dječaku, posebna je jer ima svog SOS partnera, supruga Rusmira Agačevića.

Počelo s predstavom

- Mene je zapravo suprug uvukao u Dječje selo. On je pisac i pozvali su ga da u selu pomogne oko jedne dječje predstave, tako je sve započelo. Nastavio je raditi kao vanjski suradnik, vodeći dramsku radionicu, a ja sam ga tri godine pratila pomažući mu oko kostima, šminke i fotografirajući predstave, a počela sam i ljeti voditi likovnu i plesnu radionicu za djecu. Zatim sam pet godina bila SOS teta, a sada sam već tri godine SOS mama, a od početka živi s nama kao moj SOS partner na temelju volonterskog ugovora i vodi dramsku, literarnu i novinarsku radionicu te parlaonicu – ispričala nam je 46-godišnja mama Mirjana.

- Posebno ovi najmlađi, znaju me zazvati mama ili mamica, a Rusa tatica iako znaju da im mi nismo biološki roditelji, ali toliko se lako vezati za njih. Svjesna sam da je meni ovo zapravo posao, no teško je odvojiti osjećaje jer vi sve prolazite s njima i stalno ste zajedno. Djeci puno znači što u obitelji imaju tu očinsku figuru, pa se ponekad radije njemu obrate kada ih nešto muči nego meni – objašnjava Mirjana.

- Dakle, ako sam dobro zbrojila, ukupno sam 11 godina u Dječjem selu Lekenik i ispratila sam već dvoje djece u srednju školu. Ponosna sam i sretna zbog njih, ali svaki odlazak za mene, ali i za cijelu obitelj uvijek je i tužan trenutak – dodaje pričajući nam o djeci koji se kada završe osmi razred u obližnjoj osnovnoj školi sele u SOS Zajednice mladih u Zagrebu ili Velikoj Gorici, gdje ostaju dok ne završe srednju školu, a neki, koji upišu fakultete, i koju godinu duže. Osigurana im je briga dok ne završe školovanje i osamostale se.

Snažna veza

Ipak, kod mnogih postoji jaka emocionalna povezanost sa SOS mamom pa mnogi srednjoškolci dođu u SOS Dječje selo Lekenik preko praznika i za vikende, a mnogi u selu imaju braću i sestre koji ih vežu za Lekenik. Nadolazeći rujan bit će posebno težak za SOS mamu Marijanu jer se rastaje s najstarijom djecom, 14-godišnjim blizancima, dječakom i djevojčicom koji odlaze u Zagreb u srednju školu.

- Oni su sa mnom od početka i jako smo bliski, jako povezani. Kažu da će nas stalno posjećivati. Najstarija djevojčica mi je za rođendan napisala tako dirljivo pismo, kaže mi da želi da budem na njezinu vjenčanju i da će me posjećivati kad bude imala svoju djecu, pa ću biti i SOS baka – razdragano će Mirjana kojoj su u Dječjem selu stalno na raspolaganju SOS tete, direktor sela, pedagoški pomoćnik, psiholog i dva seoska majstora.

SOS Dječje selo integrirano je u malo slikovito turopoljsko selo Lekenik, niz kuća s nazivima cvijeća, jedna za drugom sagrađene uz šetnicu koja vodi i do popratnih zgrada u kojima se odvijaju razne aktivnosti za djecu poput igraonice, vrtića, društvenog centra s različitim sadržajima za djecu, knjižnice, računalne i internetske radionice... Iako se na prvi pogled tako ne čini, SOS Dječje selo u Lekeniku registrirano je kao dječji dom. U 25 godina postojanja kroz SOS Dječje selo Lekenik prošlo je 391 dijete i do sada 38 SOS mama.

Djeca iz cijele Hrvatske u Lekenik dolaze rješenjem centara za socijalnu skrb. Riječ je o djeci o kojoj se njihovi roditelji nisu u stanju kvalitetno brinuti, a neki su izgubili pravo roditeljstva pa djeca iz sela idu na usvajanje. Neki mališani se nakon nekog vremena vrate u biološku obitelj, no najviše je onih koji ovdje provedu cijelo djetinjstvo. Kada dijete dođe, stručni tim procjenjuje kojoj će ga obitelji odnosno SOS mami pridružiti. Obično se jedna mama brine o petero djece, no dogodi se da ih bude i više jer je pravilo da se biološka braća i sestre ne rastavljaju.

Kako se obučavaju?

Mirjana objašnjava kako SOS mame prolaze obavezna 24 mjeseca edukacije, od toga četiri teorijske nastave i 20 mjeseci praktičnog rada. Kao SOS mame primaju mjesečnu plaću i imaju sva prava iz radnog odnosa, pa tako i godišnji odmor i slobodne dane. Ona slobodne dane uzima jednom mjesečno pa ih nakupi nekoliko i tada najčešće odlazi posjetiti svoje roditelje i rodbinu u Vinkovce ili suprugove u Travnik. Dok nje nema, o djeci se brine SOS teta koja inače po potrebi pomaže svakoj SOS mami, njih ima oko 95.

- Ah, sve bi one ljubimca, i zeca i ptičice i hrčka... Ipak, mislim da je retriver Amigo dovoljan – zaključuje mama Mirjana, koja kaže da je najvažniji kućni red. - Zna se da su na prvom mjestu škola i zdravlje, a zatim zaduženja koja svatko ima po rasporedu. Uvijek se zna tko usisava, kada tko briše prašinu, slaže krevete, meni pomaže u kuhinji ili najmlađoj djevojčici pospremiti igračke - nabraja Mirjana.

Najmlađa djevojčica uskoro će proslaviti četvrti rođendan, a Mirjana ju je u ruke prvi put primila kada je imala samo deset mjeseci. Pitali smo malenu koja joj je želja za rođendan. - Elza torta – odgovorila je kao iz topa.

- Imam četiri brata i još dvije sestre, a teta sam postala već s tri godine, tako da sam cijeli svoj život čuvala svu djecu oko sebe, a bilo ih je mnogo, vjerujte mi. Zato sam sad presretna  - zaključuje SOS mama.

Mario čović, direktor: Nitko od naše djece nije napustio svoju