Vrijeme je nakon gableca u radioni kojom dominiraju moderni, digitalno upravljani alatni strojevi. U zraku se miješa miris metala i kolača koje je netko donio, zvuk tokarskih strojeva i glasne domaće pop glazbe. Iz jednog kuta bliješti zlatna strugotina, iz drugog hrpa vjenčanog prstenja na koje se graviraju posvete i utiskuju žigovi… Radnici su koncentrirani, u čistim sivim kutama; jedni tale, drugi obrađuju, treći lašte zlato, nisu baš obični metalci. Na katu iznad, pod jakim svjetlima, atmosfera je još nabijenija. Tamo se barata sitnim alatom i povećalima jer se ugrađuju sićušni dijamanti, dok najvredniji drži veleprodajnu cijenu od oko 150 tisuća kuna.
Sirovina se uvozi iz provjerenih izvora u Češkoj i Belgiji, a godišnje se iz pogona u Donjoj Lomnici Zlatarske radione Križek isporuči 200 kilograma skupocjenih proizvoda, od čega je 70 kilograma od zlata. Uglavnom su to burme i uglavnom ih izvoze po Europi, ali dobace i do SAD-a i Kostarike. Biznis raste iz godine u godinu, a samo manji dio prihoda dolazi s domaćeg tržišta.
“Mi smo spoj tradicionalne djelatnosti i nove tehnologije. Starim se alatima koristimo tek iznimno, uglavnom radimo s digitalnim mikroskopima, CNC tehnologijom zadnje generacije i laserskim rezačima metala”, kaže direktor Željko Križek (37), “danas smo jedina velika zlatarska radiona u Hrvatskoj bez vlastite maloprodaje.”
On je predstavnik već četvrte generacije te zlatarske obitelji koja je obrt pokrenula 1935. godine na trećem katu zgrade u Mesničkoj ulici u Zagrebu. Doduše, na starom cimeru koji je stajao na samom ulazu u zgradu, a danas ga čuvaju u sefu, piše da je radiona na drugom katu, ali to je bio mali reklamni trik majstora Viktora Križeka, da se Zagrepčani lakše odluče na penjanje stubama, priča nam njegov praunuk. Radili su otad bez prekida, pa i za Drugog svjetskog rata, obrtništvo je u genima te obitelji, a zlato njihova “furka”, ali bilo je uspona i padova. Nekad se činilo da zbog prilika u zemlji taj posao više nema smisla, a Viktorov sin Bruno bio je nekako više umjetnička duša i radije bi svirao čelo u Kavani Dubrovnik na glavnom zagrebačkom trgu nego obrađivao zlato u radioni, ali obrt je opstao i u socijalističko doba. Stari su alati i vage danas u izložbenoj sobi zajedno s raznim certifikatima, diplomama i priznanjima (na istaknutom je mjestu ”Maistorsko sviedočanstvo” kojim je Viktor Križek 12. prosinca 1935. godine u Zagrebu stekao pravo na naziv majstora zlatara), a posao je preseljen na lokaciju u zagrebačkoj okolici i doživio renesansu zahvaljujući poduzetnim nasljednicima i ulasku Hrvatske u Europsku uniju. Dogodila se tada još jedna promjena: treća generacija, braća Viktor i Vladimir, odlučila je podijeliti biznis na dva dijela; prvi je brat preuzeo maloprodaju (Zlatarna Križek), a drugi je ostao posvećen proizvodnji (Zlatarska radiona Križek).
U Mesničkoj je danas samo stan. Energični Vladimir Križek (67), po obrazovanju inženjer elektrotehnike, radionu je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća preselio najprije u Veliku Goricu, a nedavno u obližnju Donju Lomnicu. Još uvijek je 100-postotni vlasnik biznisa i prokurist, ali tranzicija menadžmenta je naveliko u tijeku, što dokazuje i činjenica da se on upravo vratio s duljeg privatnog putovanja po Australiji, a nas je nakon uvodnog razgovora i upoznavanja s poviješću 83 godine starog obrta na koji je silno ponosan prepustio u ruke menadžera, sina Željka, te dugogodišnjeg voditelja proizvodnje, strojarskog tehničara i majstora zlatara Gorana Smoljanovića. Samo nakratko nam se pridružila i kći Koraljka Križek Neorčić (42) koja je na važnoj poziciji u proizvodnji; ona rukovodi odjelom koji barata dragim kamenjem i “faser” je, tumače nam, što je njemački izraz za ugrađivača dragog kamenja. Čini se zadovoljna u tom obiteljskom rasporedu dužnosti; završila je metalski smjer na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Brat je pak studirao ekonomiju na Vernu, položio pri Hrvatskoj obrtničkoj komori ispit za majstora zlatara te na belgijskom International Gemological Institute stekao diplomu procjenjivača dijamanata.
Ove godine očekuju oko 15 milijuna kuna prihoda, kaže nam Željko Križek, a rezultati za prvi kvartal pokazuju 40 posto rasta izvoza. Lani je prihod bio 10,4 milijuna kuna. Glavna izvozna tržišta su poljsko, mađarsko i češko, potom slovensko i bosanskohercegovačko, a zadovoljan je jer su se u zadnje vrijeme probili i u Austriju, Njemačku i Švicarsku, tržišta koja su inače prilično orijentirana na domicilnu proizvodnju nakita. “Rado bismo i do Rusije, bili smo na nekoliko sajmova, ali to je tržište carinski jako zaštićeno”, dodaje. Sada ga pak intrigira poziv na sastanak koji je dobio ovih dana, od azijske aviokompanije, za inflight duty free prodaju hrvatskog tradicijskog nakita. Taj poziv je rezultat jedne očeve inicijative s kojom se Željko u početku nije baš slagao, ali sada priznaje: “Bitno je da slušamo tatu kad ima dobar osjećaj za nešto. Upravo je intuicija vrlo podcijenjena poduzetnička vrlina.” Do sada ih je očev nos za posao, kaže, doveo nebrojeno puta u nove prilike.
“Teško smo se u početku probijali i za nas je zaista mnogo značio ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Nestale su carine i špediterski troškovi, otvorilo nam se tržište, prihodi su počeli rasti 10-15 posto godišnje. Jako nam je u pripremi za takav razvoj izvoza, koji je bio moja fiks-ideja, pomogao i projekt koji je sufinanciran iz europskog PHARE programa, vrijedan ukupno 85 tisuća eura. Bili smo jedini hrvatski obrt koji je 2008. godine dobio novac iz tog fonda. Zahvaljujući njemu obišli smo mnogo sajmova”, kaže nam Vladimir Križek. Priča kako je preuzeo skoro zamrli obiteljski obrt od oca 1985. godine, kada je imao tek nekoliko starih strojeva i bio posve sam u radioni. Stvari su krenule nabolje kada mu se, nakon dvije godine, pridružio brat Viktor, strojarski inženjer koji je dotad radio kao direktor u Pastoru. Ostavio je taj posao i počeli su zajedno raditi, kupovati nove strojeve, zapošljavati i danas je u pogonu u Donjoj Lomnici 45 radnika, dok brat Viktor upravlja s pet dućana i 15-ak radnika.
Sada se Križeki opet spremaju aplicirati s projektom za sufinanciranje iz europskih fondova (natječaj Europskog fonda za regionalni razvoj “Izgradnja i opremanje proizvodnih kapaciteta malih i srednjih poduzeća”), ovaj put u vrijednosti 2,6 milijuna kuna, razvijat će vlastitu robnu marku nakita i trebaju najnoviju generaciju CNC strojeva, možda bi širili i kapacitete, ali imaju problem: uz vojsku nezaposlenih u Hrvatskoj, na tržištu nema radne snage. Sada bi zaposlili njih barem pet - tokara, CNC operatera, zlatara ili metalaca iz škole primijenjene umjetnosti, ali ako se netko i javi na njihov oglas te dogovori razgovor, na kraju se – ne pojavi. To su općenito kod nas deficitarna zanimanja, a razlog za slabi interes su vjerojatno i preniske plaće pa će, najavljuje direktor, do kraja godine ići u njihovo dizanje. Prosječna bi plaća radnika u proizvodnji tako bila pet-šest tisuća kuna neto, a nastavit će njihov rast i iduće godine.
“Stalno tražimo radnike, ali teško to ide. Lani i preklani nam se na natječaj nije javio nijedan tokar. Više ih i ne tražimo, sami obučavamo one koji žele raditi”, govori nam Goran Smoljanović, voditelj proizvodnje koji je u tvrtki već 18 godina. U radioni susrećemo jednog mladića, činilo nam se da je šegrt, srednjoškolac. “Ne, samo tako izgleda”, smije se Smoljanović, ”nemamo mi ovdje šegrta iz obrtničkih škola. Taj je mladić po obrazovanju kuhar, a došao je kod nas jer je u restoranu u Velikoj Gorici u osam mjeseci primio tek dvije plaće. Ništa nije znao raditi s metalom, sve smo ga naučili. Danas već samostalno nadzire CNC stroj, a pomalo svladava i njegovo programiranje. Vrijedan je.” Jedan od majstora koji tog mladića obučava je i Smoljanovićev brat, Jurica, koji je u Križekovu radionu stigao prvi. On je tokar, naučio je posao u velikogoričkoj strukovnoj školi 90-ih godina. Kaže, tada je tjedan dana bio na nastavi, tjedan dana radio na praksi, a bila su organizirana, dodaje, i međunarodna natjecanja mladih tokara, na kojima je sudjelovao. Tada je, kaže, za učenje tog zanata bilo više interesa nego danas i škola je bila povezana s tvrtkama.
Prošle je godine Srednja strukovna škola u Velikoj Gorici na natječaju za upis učenika u prvi razred objavila da prima tek osam tokara od ukupno 166 mjesta u školi. Unatoč tih osam mjesta, dodaje Križek, zadnje tri godine nije bilo upisanih polaznika i trenutno se u Velikoj Gorici ne obrazuje niti jedan tokar. Najviše je pak upisnih mjesta bilo za trogodišnji program automehatroničara (26) i četverogodišnji program tehničara za električne strojeve s primijenjenim računalstvom (26), što je moguće posredni utjecaj uspješnog mladog poduzetnika iz Svete Nedelje Mate Rimca.
O daljem širenju zlatarske proizvodnje Križeki sada stoga i ne razmišljaju, zadovoljni su postignutim. “Krenuli smo polako, staromodno, obrtnički, a postali smo respektabilna europska proizvodna firma. Naše glavne odluke su kvaliteta, servis te točnost. Kad radite s burmama, i uglavnom po narudžbi, a ne serijski, to je izuzetno važno”, napominje Vladimir Križek. Nisko su zaduženi, mogli bi lako do kredita u banci ili investitora, ali zasad ne žele ništa radikalno mijenjati, iako šef proizvodnje ispod glasa primjećuje kako razmišlja o nekoj većoj hali. Dodatni su razlog za pažljivo odmjeravanje tempa razvoja i s time povezani troškovi – osiguranje zlatarskog biznisa je jako skupo, upozoravaju. Primjerice, godišnje samo na troškove polica osiguranja odlazi više od 100 tisuća kuna.
Krađa, nevoljko odgovara na naše pitanje Željko Križek, pak nisu imali dosad mnogo. Nadzor je ozbiljan, a samo je jednom bio i formalni pretres, ubrzo nakon čega su tri radnika dala otkaz... “Ipak je ovo malo zeznut biznis”, komentira direktor i poziva nas u obilazak odjela s dijamantima, uz šaljivu napomenu: “Samo prste k sebi!” Ne bunimo se.