Prošlotjedni posjet hrvatske delegacije Državi Izrael imao je dva glavna cilja: pobliže upoznavanje hrvatske javnosti s budućim višenamjenskim borbenim avionima HRZ-a, F-16C/D Barak/Brakeet, odnosno Oluja/Bljesak kako će se zvati u hrvatskoj službi, ali i prezentaciju izraelske vojne industrije s kojom se otvaraju brojna područja industrijske suradnje. I dok smo prvi dan proveli upoznavajući se s impresivnim sustavom korištenja i obuke F-16 u zrakoplovnim bazama Ramat David i Hatzor, naredna smo dva dana proveli u dvjema ključnim vojno-obrambenim tvrtkama u Izraelu.

Izraelska vojna industrija jedna je od tehnološki najnaprednijih u svijetu, a čini je oko 700 tvrtki koje se bave svime od cyber-ratovanja preko zapovjednih, kontrolnih, komunikacijskih i računalnih sustava do teškog oklopa, borbenih aviona, navođenih sredstava, pješačkog oružja te bespilotnih letjelica, radara, senzora i satelita. Za Hrvatsku je posebno važno što izraelska industrija ima veliko iskustvo u transferu znanja i tehnologija kroz industrijsku suradnju, pa i uspostavljanja proizvodnih linija u državama kupcima.

Veoma je razgranata i umrežena, a svoje ispostave ima diljem svijeta. Veliki adut joj je i organizacija Sibat, dio Ministarstva obrane, koja funkcionira kao most između industrije, vojske i potencijalnih kupaca. Premda izraelske tvrtke često konkuriraju jedna drugoj, konačni je cilj da ugovor dobije Izrael, a izvršitelj je manje bitan, u čemu također važnu ulogu igra Sibat. Takvo nešto Hrvatska nema, a svakako bi se trebalo razmotriti jer koordinirani nastup na tržištu znatno povećava izglede uspješnog posla, dok su hrvatske tvrtke na velikim natječajima prepuštene same sebi jer nedostaje efikasan mehanizam njihove promocije i umrežavanja na državnoj razini.

S obzirom na kratkoću našega posjeta naš su fokus bile tvrtke Elbit Systems i IAI, Israel Aerospace Industries. Raspored nas je prvo odveo na tri lokacije Elbit Systemsa. Gotovo i nema područja kojim se ne bave neki od 12.500 Elbitovih zaposlenika, a za vrhunsku tehnologiju zaslužan je snažan razvojno-istraživački program za koji tvrtka izdvaja čak 9% svojih prihoda.

Posebno je važno da Elbit u potpunosti vlada svim aspektima avionike F-16, od sustava za elektroničko ratovanje, misijskih računala, letnih računala, navigacije, komunikacije, podatkovne veze pa do prikaznika na kacigi, prikaznicima kabine, HUD-om te full mission simulatora i pametnog oružja. Među pedesetak država s kojima Elbit surađuje ubraja se i Hrvatska: HV se već dugo godina koristi njihovim bespilotnim letjelicama Skylark, a Elbit je pobijedio i na natječaju za opremanje hrvatskih borbenih vozila Patria AMV 30 mm vatrenim stanicama UT30 Mk2.

U Elbitovoj ispostavi u Netanyi upoznali smo se s nekim od komunikacijskih, zapovjednih i cyber-rješenja koje je tvrtka razvila. Primjerice, radiokomunikacijski sustav E-LYNX koji pruža impresivne komunikacijske sposobnosti, uključujući siguran prijenos slike i podataka. Demonstriran nam je i zapovjedno-informacijski sustav, C2I, koji nudi brojne mogućnosti praćenja vlastitih snaga u realnom vremenu, detaljnog i prilagodljivog planiranja, a uzima u obzir i stvari poput vidnih polja s obzirom na okolne prepreke. Dostupnost trodimenzionalne slike terena i urbanih sredina pak omogućuje zapovjednicima da u realnom vremenu prate svoje vojnike i točno znaju gdje se nalaze i kakve im prepreke predstoje, čak i ako su njima samima izvan vidnog polja.

Osim kao moćnije verzije namijenjene zapovjednim mjestima i sposobne pratiti velike vojne formacije, Elbitovi zapovjedni sustavi dostupni su i u prijenosnom obliku za zapovjednike desetina i vodova. Te su inačice integrirane u nosač balističkih ploča, odnosno pancirku, središte im je taktički terminal veličine pametnog telefona, a jedan sam takav sustav imao prilike i isprobati. Ne dvojim da bi takvi zapovjedni sustavi itekako olakšali posao Hrvatskoj vojsci, te joj osjetno uvećali efektivnu borbenu moć budući da je riječ o množiteljima sile. Premda su nas videoigre naviknule da se uvijek zna gdje se tko nalazi, u stvarnoj su borbi takve informacije sveti gral ratovanja od pamtivijeka, a upravo to pruža spomenuti sustav.

Pokazan nam je i spektar cyber-sposobnosti koje Elbit nudi, prvenstveno obuka različitih razina za različite funkcije unutar sustava cyber-obrane, bilo da je riječ o privatnim tvrtkama ili vladinim organizacijama, te sigurnosni operativni centar koji je središte cyber-obrane određene organizacije. Zbog golemog rasta cyber-prijetnji i njihova neprestanog razvoja i mutiranja, Elbit procjenjuje da će u svijetu za samo dvije godine nedostajati čak milijun i pol stručnjaka za cyber-sigurnost. Upravo je cyber-sigurnost te centar za nju jedno do polja na kojima će se ostvariti suradnja s Hrvatskom.

U ispostavi u Haifi nam je pak predstavljen program prikaznika na vizirima pilotskih kaciga, poput DASH-a koji koriste F-16 Barak i Brakeet. Ovdje sam isprobao prikaznik HDTS namijenjen posadama helikoptera, a nešto kasnije sam u proizvodnom pogonu na glavu stavio i najnoviji prikaznik TARGO, verziju DASH-a, namijenjen lovcima. Iz vlastitog letačkog iskustva bilo mi je jasno koliko je velika razlika koju oni čine.

Osim što mi je HDTS predočavao parametre poput brzine, visine i smjera, prikaznik je također neprestano pratio pokrete moje glave i orijentirao me, a istovremeno je u prostoru prikazivao točku u koju je gledao moj “kopilot”, što znatno olakšava komunikaciju unutar kabine. Štoviše, mogli smo u prostoru postavljati markere ili oznake za sletne zone, čime se eliminira mogućnost nesporazuma u komunikaciji pod pritiskom borbe.

Inače, Elbit proizvodi kacige i prikaznike HMDS za F-35 Lightning II, jedini lovac čiji je kokpit dizajniran bez HUD-a jer prikaznik na kacigi preuzima sve njegove funkcije, a komplet HMDS-kacige stoji više od pola milijuna dolara. Zanimljiva su i Elbitova rješenja prikaznika unutar kabine, koje također koristi F-35, a sastoji se od jednog velikog ekrana osjetljivog na dodir na kojem pilot samostalno bira koje informacije želi u kojem trenutku i raspoređuje ih. Cijeli sustav funkcionira putem infracrvene detekcije dodira, što omogućuje njegovo korištenje s letačkim rukavicama.

Kratko sam imao prilike isprobati i simulator kakav će biti isporučen HRZ-u, a nudi uistinu izuzetno realnu sliku projiciranu u krugu od gotovo 360 stupnjeva na sferičnoj površini vrlo visoke rezolucije, što je uspjeh sam po sebi jer takve projekcije obično pate od nižih rezolucija. Simulator je k tome pokretan te dobrim dijelom oponaša pomicanje aviona s obzirom na manevre koji se izvode.

Simulator koji sam isprobao bio je konfiguriran za Beechraftov KingAir, koji Izrael koristi za nadzori i elektroničko izviđanje, a naš je dolazak zapravo prekinuo izraelske pilote u simulaciji. Još jedna prednost Elbitova simulatora jest modularnost pa se može prilagođavati raznim tipovima aviona jednostavnom zamjenom kokpita. Tako su simulatori u zrakoplovnoj bazi Hatzor koju smo posjetili bili konfigurirani za F-15 u trenutku našeg dolaska, iako su desetak dana ranije najvjernije simulirali F-16.

Elbit je uočio veliki potencijal hrvatske vojne industrije te je do sada potpisan memorandum o razumijevanju sa Zrakoplovno-tehničkim centrom iz Velike Gorice, gdje bi se trebali održavati i novi hrvatski Baraci, a ZTC bi postao i hub za modernizaciju letjelica, uključujući kabina za helikoptere Mi-17 te OH-58D. Jedna od naših snažnijih tvrtki HS Produkt, koji proizvodi odlične pištolje HS i XDM te jurišne puške VHS, trebala bi početkom svibnja dobiti Elbitov certifikat i započeti pripreme za suradnju, a u planu je gradnja Hrvatskoj nužne tvornice streljiva.

Nakon Elbita posjetili smo i IAI, Israel Aerospace Industries, tvrtku u državnom vlasništvu s oko 14.000 zaposlenih s golemim iskustvom ne samo u proizvodnji nego i u razvoju borbenih aviona. Danas je IAI jedina tvrtka na svijetu koja proizvodi krila za F-16, uz brojne druge komponente uključujući i vertikalni stabilizator, a proizvodi i krila za najnoviji F-35. Za taj najnapredniji borbeni avion na svijetu IAI-u je potrebno nešto više od 4000 radnih sati da proizvede jedno krilo, što je četverostruko manje od 17.000 sati koliko je trebalo na početku proizvodnje.

Objašnjen nam je i tijek SLEP-a za F-16, kojime IAI dovodi stanje zmaja aviona na 0 sati. Avion se u potpunosti rastavi te se svaka komponenta strukture, do najmanjih vijaka, rastavlja i detaljno pregledava, ojačava se što je potrebno te se zamjenjuju svi elementi koji se ne mogu u potpunosti obnoviti. Primjerice, gornja strana krila i njeni elementi mogu se zamijeniti pojedinačno, dok u slučaju potrebe zamjene donje strane krila dolazi do postavljanja potpuno novog krila proizvedenog u IAI-u.

Posebno nam je bilo važno čuti da će IAI osigurati cjeloživotnu potporu za Barak koliko god ga Hrvatska koristila. Inače, ispitivanje Lockheed Martina na jednom F-16 Block 50, koji se ponešto razlikuju u strukturi od Blockova 30, ustanovilo je metalurški limit za F-16 od ogromnih 27.000 sati naleta. Kalendarska starost aviona, ukratko, potpuno je beznačajna.

Produživanje životnog vijeka po svim standardima proiz­vođača za IAI je zapravo samo rutina s obzirom na pothvate koje je do sada izvodio, počevši od proizvodnje borbenih aviona. Prvi je bio Nesher kao nužni korak nakon što je krajem 60-ih Francuska Izraelu već plaćene Mirage 5 odbila isporučiti, da bi taj dizajn evoluirao u sposobniji Kfir koji je također dugo služio u izraelskom zrakoplovstvu.

Iskustvo koje je tako stečeno omogućilo je IAI-u da se uključi u proizvodnju dijelova za F-16 kroz industrijsku suradnju kada je Izrael kupio prve lovce 1980., a u tom je desetljeću razvijan i potpuno novi višenamjenski lovac Lavi, koji je pokazivao izuzetan potencijal, no projekt je ugašen kad su sjedinjene Države uskratile financiranje shvativši da će Lavi biti opasan konkurent F-16 na tržištu.

Važna je to poruka za Hrvatsku i predstojeću industrijsku suradnju s Izraelom, jer pokazuje koliko daleko se može stići ispravno iskorištenom suradnjom i transferom tehnologija koje se zatim nastavlja razvijati. Samo od trenutačno predviđene suradnje očekuje se oko 800 radnih mjesta te prihod od oko četiri milijarde kuna za naše gospodarstvo, čime će se nabava aviona ne samo potpuno pokriti nego će se ostvariti i profit.

Predstavljen nam je i robotski program kopnenih vozila koji se sastoji od cjelovitih besposadnih vozila RoBattle, koji se može koristiti za izviđanje, čuvanje objekata ili borbeno djelovanje, te manji LR-I koji je pogodan za potporu specijalnih snaga i prevoženje opreme.

Drugi dio programa čine modularni sustavi koji se mogu ugrađivati u vozila po želji kupca i tako uobičajene platforme pretvoriti u besposadne, a svi se mogu kontrolirati sa zapovjednih mjesta ili pak s mobilnih kompleta koje vojnik nosi na sebi kao dio opreme. Sve navedeno može biti od velike koristi u HV-u, pa i nekonvencionalnije primjene poput, s dovoljno prilagodbe, vozača Patrija AMV koji bi mogli vozilima upravljati daljinski iz transportnog prostora, a potom se iskrcati s ostatkom desetine povećavajući efektivni broj prevezenih vojnika.

Iako smo vidjeli tek djelić izraelske vojne industrije, bilo je dovoljno da razumijemo koliko je ona sofisticirana i napredna. Mnoge stvari koje HV-u još trebaju Izrael proizvodi: od odličnih tenkova Merkava IV preko PZO sustava srednjeg dometa SPYDER koji koriste iste rakete kao i Baraci do raketnih korveta kakve bi bile idealne za našu mornaricu.

Nabavom izvanrednih borbenih aviona Barak Hrvatska će imati potpunu nadmoć u zraku u narednim desetljećima te osigurava da se više nijedan rat neće voditi na našem tlu, ali dobiva i golemo znanje te izniman sustav funkcioniranja izraelske vojske i industrije, način razmišljanja te potencijal da svoju vojnu industriju proširimo najnaprednijom tehnologijom s partnerom bez premca u svijetu. Vidjevši iz prve ruke što Izrael nudi, sa sigurnošću mogu reći da je nabava izraelskih borbenih aviona ne trošak, nego najbolje ulaganje novca od Domovinskog rata.