Drago Trumbetaš, koji je preminuo u 81. godini života, bio je jedan od najvećih hrvatskih umjetnika autsajdera.

Po zanimanju je bio slovoslagar, radio je na baušteli, kao skladištar i radnik u tiskari u Frankfurtu. Upravo su i prizori gastarbajtera bili njegov najčešći motiv, počevši od 1968. godine, kada nastaju i njegovi prvi radovi. Trumbetaš je iznimka, jedan od vrlo rijetkih umjetnika s ovih prostora, kojeg su istodobno cijenili i oni koji se ne bave naivom, autsajderima, i oni koji se austajderima intenzivno bave, spajao je ova dva svijeta, o njegovu su se djelu radile i sociološke analize.

Nitko poput Trumbetaša nije opisao gastarbajtere, ali i ljude s dna, s toliko nježnosti, toliko razumijevanja i toliko humora istodobno. Posebno je bio živopisan umjetnikov alter ego, njegov antijunak Tonči, koji je bio protagonist mnogih Trumbetaševih crteža.

Kobasice i magazini

S Trumbetašem sam zadnji put razgovarala prilikom njegove velike, autobiografske izložbe koja je bila otvorena u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, prostirala se u čitavom prostoru HDLU. Osim crteža i slika, bila je izložena i rekonstrukcija male, skromne gastarbajterske sobice u kojoj je živio umjetnik, mali rešo na kojemu je kuhao, bicikl i televizor, sve je stalo u malu sobu dva puta dva metra, u Njemačkoj. Živio je ovdje sam, skromno, supruga ga je često znala posjećivati. A ovako je, u svom stilu, pomalo skromno i s mnogo smisla za humor, opisao spomenutog Tončija: “Doveo sam ga u Frankfurt, a priredio mi je niz neprilika. Kao izvrstan krojač, pristojno je zarađivao novce. Bio je niska rasta, a imao je bujnu kosu i stalno ju je popravljao, non stop se gledao u izloge kad bi prolazio pored njih. Sanjario je o Njemicama, koje su mu u većini slučajeva bile nedostižne. Danas je penzioner i živi u Zagrebu.” Tonči je, nadalje, volio jesti debele krvavice, bolje rečeno voli, jer njegov lik živjet će vječno među ljubiteljima umjetnosti, držao je u svojem sobičku i seksi duplerice i religiozne slike.

Dragutinu, Dragi Trumbetašu, kako su ga najčešće zvali, jedan od najdražih je uzora bio Van Gogh. “Obojica smo bili ponižavani i vrijeđani”, objasnio mi je u istom intervjuu povezanost koju je osjećao. Na tom je tragu nastao čitav jedan njegov ciklus “U čast Vincentu” , devedesetih godina.

Šezdesetih, pokazuje i izložba upravo otvorena u MUO, počinje i doba gastarbajtera. Drago Trumbetaš je među njima. U početku promatra situacije, pa počinje crtati. Spomenuli smo humor. Treba se prisjetiti njegova crteža “Gastarbajterski telefon”: na crtežu nekoliko njih viču jedni drugima pod prozorima. “Tako je i bilo”, prisjećao se umjetnik”. Crtežima, a crteži su najčešće bili njegov medij, znao je pokazivati puno ozbiljnije teme, umorne radnike, težak rad u tvornicama. ali i odnos prema strancima. U jednom radu možemo vidjeti, tako, primjerice, naslovnicu desničarskih novina na kojoj je pisalo “Turci van”. Mislili su, zapravo, na sve strance.

U ciklusu “Pušači i nepušači” pokazivao je sudbine gastarbajtera iz raznih zemalja druge polovice 20. stoljeća, ponekad vrlo ozbiljno i potresno, a drugi puta duhovito. Kasnije je napisao i knjigu pod istim nazivom.

Zbog takvih i sličnih motiva bio je uhapšen kao “ekstremni emigrant”, no umjesto godinu i pol, na zagovor svojih prijatelja, intelektualaca, među kojima je bio i nobelovac Heinrich Böll, koji je bio i tadašnji predsjednik njemačkog P.E.N.-a, odslužio je nekoliko mjeseci. Najveći dio kazne odslužio je u Staroj Gradiški, gdje su nastali vrijedni dnevnički crteži. Svi su danas u arhivi u Velikoj Mlaki.

Plemićka obitelj

Trumbetaš je rođen u Velikoj Mlaki, 1937., u turopoljskoj plemićkoj obitelji. Bio je gastarbajter više od tri desetljeća. Bio je, prije toga, neko vrijeme, u Zagrebu, radio je kao geodetski crtač te grafički umjetnik. Hvalospjeve su mu pisali mnogi, spomenimo Veselka Tenžeru, a promovirao ga je i kolekcionar, nekadašnji ministar kulture, Božo Biškupić.