Tako umrje i Drago Trumbetaš. Ispratili su ga u onim rijetkim glasilima u kojima postoji još netko tko ima odnos prema onom čime se Trumbetaš bavio, ali i tamo kao osobenjaka, diletanta i čudaka, pobjednika nekoga davnog i neimenovanog talent-šoua, a nikako kao velikog hrvatskog umjetnika, kroničara, leksikografa i zapisničara cijele jedne - gastarbajterske - civilizacije, s čijom smrću kraju dolazi povijesna epoha radnika “na privremenom radu u inozemstvu”. Veliki životi u Hrvatskoj obično završavaju malim smrtima, pa tako i njegov, veliki i gorki, autsajderski život.

Desetak godina nismo kontaktirali. Jednom je, prije nekoliko zima, pored mene prošao s prezirom, kao pokraj turskog groblja. Razumio sam ga, ali ne samo da ništa tu nisam mogao popraviti, nego me nije uzrujavao, nije mi savjest opterećivao taj čudni nesporazum. I znao sam već tada kako se radi o nečemu što je doživotno. Netko bi, vjerojatno, na mome mjestu pokušavao popraviti stvari, razjasniti ono što se dogodilo, ali ja sam predobro znao što je njega tako povrijedilo i ogorčilo, i znao sam da se ništa tu ne može popraviti. Mogao sam se savršeno identificirati s njegovim bijesom.

Počelo je tako što sam prije petnaestak godina napisao esej pun divljenja za njegove gastarbajterske crteže. Jedan, pa drugi. Tončekova anabaza (ili katabaza?), njegova svakodnevica po radničkim barakama, na baušteli, po njemački kolodvorima, zavičajnim klubovima i pajzlovima, koja se razvija, poput neke beskrajne papirne freske, na stotinama i stotinama crteža, u bezbrojnim žanr scenama jednoga jobovskog uzaludnog nastojanja da se uzdigne iznad vlastite sudbine, sabrala je u sebi živote i sudbine svih južnoslavenskih gastarbajtera, od sredine šezdesetih sve do pada komunizma i časa kada se i formalno privremeni rad u inozemstvu pretvorio u doživotni pristanak na tuđinu. O tome sam pisao, pišući o crtežima Drage Trumbetaša, nakon čega je on našao način da me sretne i da me, nakon nekoliko brzih i lakih rečenica o mojoj fascinaciji njegovim likovnim radom, krene nagovarati na svoje - romane.

I tu je već stvoren problem, koji će iz godine u godinu rasti, razvijati se i urastati u naše socijalne paranoje. On, sjajan crtač i nenadmašni likovni pripovjedač, čije su slike tušem i olovkom poput velikih talijanskih neorelističkih filmova imale prvi, drugi i treći plan, i u sva tri plana odvijala se životna drama pripadanja i iskorijenjenosti, on je iz neke lude, premda i posve razumljive potrebe, želio biti romanopisac, pjesnik, književnik, i sve ono što je na genijalan, u našim umjetnostima posve neusporediv način, uspijevao artikulirati i ispričati na svojim crtežima, htio je na ozbiljniji, odgovorniji i po vlastitom osjećaju važniji način ponoviti u romanesknom tekstu. Zašto bi pisanje romana bilo ozbiljnije, odgovornije i važnije od crtanja? To pitanje se Dragi Trumbetašu nije moglo postaviti, ali ne zato što je u svemu, pa i u pisanju, bio samouk. Nije ga se to moglo pitati, kao što se ne može ni sve one velike i priznate slikare, glazbenike, glumce, stvaratelje svjetova koji su nas kroz život mijenjali i određivali, upitati zašto im je nakon svega na um palo da pokušavaju biti pisci.

Naravno da sam pročitao roman “Pušači i nepušači”. I plašio sam se da će Trumbetaš poželjeti da o romanu razgovaramo. Ali njega nije zanimalo to. Htio je da pišem o njegovoj knjizi, onako kako sam pisao o tolikim drugim knjigama, hvaleći ih i diveći im se. Ja to, međutim, nisam htio. Malo toga čovjeku tako teško padne na žaludac kao laganje o književnosti. Laganje o umjetnosti, općenito. I tako sam mjesecima, a onda već i godinama, otklanjao mogućnost da pišem o “Pušačima i nepušačima”, sve dok se, na kraju, on nije smrtno naljutio. Vjerojatno je u svojoj glavi iskonstruirao razloge zašto pišem o drugima, dok o njegovom romanu, eto, neću, i naravno da sam u toj konstrukciji morao ispasti teški negativac, gad, hulja i tko zna što još. Kada misleći o drugim ljudima pokušavamo dokonati zašto su nas nečim povrijedili, onda se obično ne bavimo činjenicama koje bi se mogle ticati onoga što zbilja postoji između nas i njih, nego iz vlastitog imaginarija izvlačimo sve moguće i nemoguće razloge.

Drago Trubetaš imao je težak život, a iz tog je života nastajao i njegov imaginarij. I tko zna kakve mi je gadne i podle motive mogao pripisati. Nije mu trebalo moje divljenje prema njegovim crtežima, nego je htio da se divim njegovom romanu. Pritom, kao ni oni veliki slikari, glazbenici i glumci koji su po nevolji i bez potrebe propisali, tako ni on nije shvaćao da je moje divljenje njegovom likovnom djelu samo dodatna prepreka njegovoj književnosti.

Rodio se 1937. u Velikoj Mlaki, u Grafičkoj školi u Zagrebu školovao se za slovoslagara (ručnog slagara - kako se to službeno govorilo), radio u Grafičkom zavodu Hrvatske, na slaganju izdanja Leksikografskog zavoda, da bi početnom šezdesetih, nakon dvogodišnjeg služenja vojnog roka, prešao u Zavod za komasaciju, kao geodetsko-tehnički crtač. U Njemačku odlazi s prvim gastarbajterskim valom, godine 1966, i u Frankfurtu godinama radi kao tiskarski radnik. Tad počinje intenzivno crtati, najprije, po sjećanju, nostalgične vedute Turopolja, a onda i prve žanr-scene iz života radnika. Bilo mu je trideset i osam kada mu 1975. Božo Biškupić u Kuli Lotrščak priređuje prvu izložbu. Iste godine Biškupić mu objavljuje i grafičku mapu, naslova Gastarbeiter, uz predgovor Veselka Tenžere. Uz njega je, zapravo, vezana cjelokupna Trumbetaševa umjetnička karijera, njegov uspon i činjenica da je najednom postao poznat.

Nekoliko godina kasnije ta će ga poznatost spasiti velikih nevolja. Kada se 1980. vraćao u Hrvatsku, namjerivši da svoje knjige i papire preseli u Veliku Mlaku, policija je pri graničnom pretresu među knjigama pronašla kompromitirajuće materijale, neke emigrantske novine i časopise. Bilo je to vrijeme oko Titove smrti, kada su službe bile na dodatnom oprezu, pa se i sudilo strože nego inače, tako da je nesretni Trumbetaš fasovao godinu i pol robije. Međutim, kako je to bilo i vrijeme kada su događaji u Jugoslaviji bili pod dodatnom paskom Zapada, u Zapadnoj Njemačkoj se nadignula intelektualna i politička javnost, te su se za Trumbetaša založili Egon Bahr, Heinrich Böll i Willy Brandt, bivši kancelar i ikonična figura njemačkog antifašizma. Kazna je na kraju smanjena na šest mjeseci zatvora, ali i to je bilo previše za Trumbetaša i za njegovu narav…

Devedesetih, živeći u Hrvatskoj, Drago Trumbetaš svim se silama - opet sasvim bespotrebno - trudio da se u skladu s novonastalim društvenim i političkim okolnostima udjene u aktualna gibanja, te da iznađe svoju novu veliku umjetničku temu. Bavio se pomalo ruralnom naivom, prebirao po domoljubnim žicama, stvarao crtanku iz hrvatske povijesti, da bi se na kraju, u posljednjoj, opet sasvim individualističkoj fazi, bavio Van Goghom. Naravno da nije shvaćao kako je za jedan život sasvim dovoljna jedna velika tema, pa jedva da ima umjetnika, pisaca, crtača, slikara, koji bi pronašli drugu, premda su mnogi gubili vrijeme tražeći je. Ali tko uopće takvo što i shvaća? Ili tačnije, tko to shvaća na vlastitom slučaju?

U onome čime se bavio bio je veliki usamljenik. Možda je i zato tražio teme s kojima će biti manje usamljen. Gastarbajteri i kada su bili tema - a bili su, recimo Krsti Papiću, Bogdanu Žižiću, pa i Miodragu Bulatoviću - njima su se bavili oni koji su ih gledali sa strane i iz domovine, redom oni koji nikada nisu bili na privremenom radu u inozemstvu. Trumbetaš ne samo da je tamo bio, nego je tamo, na licu mjesta, stvarao svoju umjetnost. Poput Güntera Wallraffa, njemačkog pisca i novinara, koji je, prerušen u stranog radnika, pune dvije godine živio i radio najteže poslove, zajedno s turskim radnicima, e da bi napisao knjigu o životu gastarbajtera, koja je kod nas objavljena 1986, u izdanju Sveučilišne naklade Liber i prijevodu Lea Držića, izazvavši golemu pozornost, Drago Trumbetaš je na vlastitoj koži i naživo rekonstruirao Tončekovu sudbinu. I to je bila njegova umjetnost, njegov život. Jedan od začudnijih hrvatskih života našega doba, vrijedan svakog poštovanja.

Prošle je godine u Muzeju istorije Jugoslavije u Beogradu održana izložba “Jugo, moja tugo - gastarbajterske priče”, na kojoj je, između ostaloga, izložena i rekonstruirana gastarbajterska soba Drage Trumbetaša. Ali vijest o toj izložbi, tako silno važnoj i za Hrvatsku, kao ni o Trumbetaševoj sobi, do Zagreba nije došla. Godinu dana kasnije uslijedila je vijest o njegovoj smrti.

Na zidu koji upravo gledam je Tonček za upravljačem olupine Renaulta 4, ostavljenog na nekoj livadi. Crtež iz 1976.