Tko putuje, dobro zna da su prepune tržnice uvijek najšarmantniji dio svakog grada, a ni Zagreb nije iznimka. Živopisni prodavači, uzgajivači i prerađivači, vješti pregovarači, ljudi uvjereni u ono što nude na svojim prepunim stolovima čine neizostavni dio svake tržnice pa smo odlučili potražiti legende zagrebačkih tržnica i popričati s ljudima bez kojih one jednostavno ne bi imale dušu.

U prvom redu drvenih stolova, nedaleko od ribarnice na zagrebačkom Dolcu, koji je u posljednjih nekoliko godina prerastao iz klasične tržnice u pravu turističku atrakciju, svoju tezgu prepunu domaćeg povrća drže Miško i Štefica Dragšić. Među svježim povrćem zatekli smo nasmijanu kumicu Šteficu koja nam je povjerila da plodove svoje zemlje na Dolcu prodaju više od pola stoljeća. Dok smo birali između mahuna, patlidžana, paprika i rajčica, odradili smo sa Šteficom kratki intervju.

Koliko dugo dolazite na Dolac?

- 55 godina!

Zaista ste jedan od starosjedilaca! Ima li vas još ovdje?

 - Ima nas. Većinom smo svi ovdje u petak i subotu. Ljudi se još odma raju pa trenutačno nismo svi na okupu.

Što se sve promijenilo otkad ste počeli dolaziti na Dolac?

- Ah, prije smo prodavali na veliko, a sad...

A turisti?

- Oni ništa, oni samo slikaju!

Jeste li ikada željeli raditi nešto drugo?

- Pa, ne. Muž je ovo počeo i ja s njim. Imamo puno zemlje pa moramo to iskoristiti.

Što vam najbolje ide?

- Ha, čujte, ide sve! Sve pomalo...

Kako se borite protiv vrućine?

- Nikako! Oko podneva se malo odmorimo pa popodne idemo dalje. Ja sam tu do 1 i onda u 4 idem u vrt, na polje. Moramo brati, zalijevati...

Gdje uzgajate svoje povrće?

- U Lekeniku, na zagrebačkom Borovju i u Velikoj Gorici.

Kakva vam je bila ova godina?

- Nikakva. Prvo su bile kiše pa nam je pala tuča. Mjesec dana treba da se sve oporavi i da nešto novo naraste.

Čemu se najviše veselite sa svoga polja?

- Joj, paradajzima, paprikama... I patlidžanima koje poham. To me veseli!