U danima kad čitate ovaj tekst protječe točno 75 godina od događaja koji su se za čitav hrvatski primorski prostor, od Istre do Dubrovnika, pokazali dugoročno prijelomnima.

Sve je počelo kapitulacijom Italije 8. rujna 1943., nastavilo se idućih dana oslobađanjem velikog dijela hrvatskog priobalja, potom je 20. rujna ZAVNOH obznanio odluku o priključenju Istre i svih anektiranih i okupiranih područja (Rijeka, Zadar, Lastovo, Cres, Lošinj i drugo) Hrvatskoj, “a preko nje novoj demokratskoj bratskoj zajednici naroda Jugoslavije”. No, već tih dana Nijemci pripremaju protuofenzivu i do kraja mjeseca ili početkom listopada zauzimaju veći dio priobalja, a do kraja godine i gotovo sve otoke.

U tih nekoliko tjedana partizani su preuzeli od talijanskih jedinica mnogo oružja i bitno smanjili inferiornost u borbenim sredstvima u odnosu na neprijatelja. U partizanske jedinice dobrovoljno ili mobilizacijom ulaze tisuće novih boraca, većinom Hrvata, čime partizani definitivno stječu brojčanu nadmoć. Otada pa do kraja rata partizani imaju inicijativu. Doduše, vojska NDH održava garnizone i vlast u većini važnijih hrvatskih gradova, ali sada samo uz neposrednu pomoć njemačke vojske. Naime, partizani nisu nadmoćni samo duž obale nego kontroliraju i velike dijelove središnje Hrvatske, Žumberak i dijelove Pokuplja nadomak Zagreba te neke teritorije i gradove u sjevernoj Hrvatskoj (npr., početkom studenoga 1943. oslobađaju Koprivnicu i drže je tri mjeseca).

Posebno su ti rujanski dani, zbog specifične povijesti i lokalnih prilika, bili dramatični u Istri.

Priču o istarskoj povijesti valja početi s polovinom 19. stoljeća (moglo bi se početi i prije, ali nema za to prostora). Istarski je poluotok postao za Habsburšku Monarhiju posebno važan otkako je 1846. glavna ratna luka, zbog nesigurnosti Venecije, preseljena u Pulu. Tada je u Istri živjelo 59 % Hrvata, 26 % Talijana, 14 % Slovenaca te manje od 1 % Nijemaca i drugih. Istarski sabor (Dieta istriana) sa sjedištem u Poreču osnovan je 1861. godine: u njemu je bio samo jedan izabrani zastupnik Hrvat te tri biskupa kao imenovani članovi, od kojih su dvojica bili Hrvati, a treći Slovenac; službeni je jezik bio talijanski.

Napetosti između pretežno talijanskih gradova na zapadnoj obali i gotovo isključivo slavenskog sela u njihovu zaleđu rasle su kako je napredovala modernizacija.

Na kraju Prvog svjetskog rata talijanska je vojska zauzela dobar dio jadranske obale, uključujući i Istru. Učinila je to kao članica savezničke koalicije (jedna od sila Antante). Načelno, time se nisu prejudicirala trajnija rješenja, ali je bilo jasno da će se ona u budućnosti iznalaziti na temelju stanja na terenu, dakle i na temelju svršenoga čina.

Kako okupacija Istre nije bila verificirana nikakvim međunarodnim ugovorom, a strahujući od plebiscita u regiji, za što se zalagao predsjednik SAD-a Wilson, talijanska okupacijska vlast, svjesna hrvatske i slovenske brojčane premoći, počinje progon Hrvata i Slovenaca kako bi na taj način promijenila etničku sliku Istre u korist Talijana. Talijanski vojnici i karabinjeri, s opravdanjem da traže skriveno oružje, upadaju u domove uglednih Hrvata i Slovenaca, u prvom redu učitelja, svećenika i pravnika, i premlaćuju ih, a kuće im pljačkaju. Računa se da je odmah prvih dana nakon uspostave talijanske vlasti u Istri u internaciju odvedeno oko 2000 uglednih Hrvata.

Ta su zbivanja bila dio mnogo šireg koncepta: naime, talijanska je vlast, i ona građansko-liberalna i ona fašistička (od 1922.), primarnim zadatkom u novopriključenim krajevima smatrala rješavanje “slavenskog pitanja”. Bio je to samo eufemizam za potiskivanje odnosno radikalnu eliminaciju hrvatske i slovenske većine. “Fasci di combattimento”, osnovani 1919. radi borbe protiv komunizma u Istri i čitavoj Julijskoj krajini, imali su zadatak da zastrašivanjem i batinama onemoguće svaki javni iskaz hrvatstva ili slovenstva. Nametao se i mit o superiornosti talijanske kulture koju na prostoru gdje je oduvijek prisutna ugrožavaju necivilizirani Slaveni barbari - Slaveni su “slavi” odnosno “schiavi” (robovi), što je dodatno iritiralo svjesne Hrvate i Slovence.

Godine 1921. izbijaju krvave i neuspješne nacionalno-socijalne bune labinskih rudara (Labinska republika) i seljaka iz okolice Pule (Proština, otuda Proštinska buna), koji su pružili otpor vlastima zbog zabrane uporabe hrvatskih nacionalnih obilježja, hrvatskoga jezika te napada na mještane. Otpor tristotinjak seljaka ugušen je nakon dva mjeseca, selo Šegotići spaljeno je, a 400 je ljudi privedeno. Kada su fašisti 1922. preuzeli vlast, stanje se dodatno pogoršalo: odmah se ukidaju hrvatski razredi u školama, sljedeće godine zabranjen je hrvatski jezik u upravi, 1925. i na sudu. Zabranjuju se i hrvatska društva i raspuštaju zadruge, nasilno se Hrvatima (i Slovencima) nameću talijanska imena i prezimena – zakon iz 1928. odredio je da se mogu prisilno promijeniti imena i prezimena “koja vrijeđaju javnu sigurnost, narodni i religiozni osjećaj”. Tako represivnu politiku talijanske vlasti nisu provodile ni u afričkim kolonijama (primjerice u Libiji).

Velik broj Istrana emigrirao je u susjednu Jugoslaviju ili u prekomorske zemlje. Bile su to godine kada je nastao istarski antifašizam, spoj vrlo različitih ideoloških, etničkih, vjerskih i civilizacijskih elemenata.

Na izborima 1929. bila je istaknuta samo jedna - fašistička lista. Kako bi rezultat bio po volji vlasti, pribjeglo se raznim izbornim nezakonitostima i nasilju. Na taj je način ispalo da je od ukupno 64.757 glasača na izborima samo 282 glasalo protiv fašističke liste, iako je nezadovoljstvo bilo golemo. Na fašističku povorku koja je iz Berma išla na izbore u Pazin pucala su šestorica pripadnika revolucionarne organizacije TIGR (Trst - Istra - Gorica - Rijeka). Pritom je jedan od sudionika povorke ubijen. Svih šest napadača uhvaćeno je, a samo je Vladimir Gortan osuđen na smrt, iako on nije bio ubojica. Ostali su dobili 30 godina zatvora. Gortan je postao istarski simbol borbe protiv talijanizacije i fašizma. Ubrzo su uslijedila nova suđenja Hrvatima i Slovencima, a teror se intenzivirao.

O nacionalnoj strukturi vjernika i klera najiscrpnije podatke donosi tajni popis iz 1933. godine, prema kojem je na prostorima koji će nakon Drugoga svjetskog rata pripasti Jugoslaviji tada živjelo 174.505 Hrvata (47,6 %), 110.000 Slovenaca (30 %) i 82.379 Talijana (22,4 %). Crkva je tradicionalno, još od 19. stoljeća, bila čuvarica nacionalnog (hrvatskoga i slovenskoga) identiteta. U isto vrijeme na tom je području talijanskih svećenika bilo 96 (65,3 %), a hrvatskih i slovenskih 51 (34,7 %).

Procjenjuje se da je oko 75.000 Istrana izbjeglo na jugoslavenski teritorij, najviše u Zagreb, potom i u druge dijelove Hrvatske i Slovenije, ali i na Kosovo. Istovremeno se mnogo Talijana doselilo u Istru, jer je parola fašista bila da “svete granice Italije mogu čuvati samo svjesni Talijani”.

Ovakav dug uvod bio je potreban da bi se shvatila situacija u Istri za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Kako su se ciljevi Narodnooslobodilačkog pokreta Hrvatske i Slovenije podudarali s težnjama istarskih Hrvata i Slovenaca, od početka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji članovi KP Hrvatske i KP Slovenije počinju djelovati na istarskom prostoru na kojem nisu imali ni članova ni organizacije. U pomoć im pristižu i istarski emigranti iz raznih dijelova dotadašnje Jugoslavije. Polagali su temelje otpora, okupljali stanovništvo i pripremali ga za oružanu borbu.

Već u travnju 1942. na planini Nanos (u Sloveniji) osnovane su dvije istarske partizanske čete, u kolovozu je u Gorskom kotaru osnovana Prva istarska partizanska četa, koja je ubrzo ušla u Istru i izvela nekoliko oružanih akcija.

Talijanske su vlasti nizom mjera, uključujući i represivne, nastojale suzbiti širenje ustanka, ali su one tek djelomično i privremeno bile uspješne. U proljeće 1943. osnovano je u Karojbi (kod Motovuna) Privremeno partijsko rukovodstvo za Istru. Do kolovoza u Istri djeluje stotinjak narodnooslobodilačkih odbora s više od tisuću članova te druge organizacije NOP-a, tiskaju se leci, proglasi i brošure, pokrenuta su glasila Glas Istre i Il Nostro Giornale. Potkraj kolovoza formiran je Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru.

Na vijest o kapitulaciji Italije diljem Istre izbio je spontani antifašistički bunt. U pet dana, do 13. rujna, oslobođena je cijela Istra osim Pule, Vodnjana, Fažane i Brijuna. Razoružano je oko 8600 talijanskih vojnika te više tisuća karabinjera, policajaca i fašista.

Na sjednici održanoj u Pazinu 13. rujna Okružni narodnooslobodilački odbor za Istru donosi odluku o priključenju Istre matici zemlji “i proglašuje ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom”. Na kraju proglasa kliče se hrvatskoj Istri, ZAVNOH-u, Crvenoj i savezničkim armijama. Sedam dana poslije ZAVNOH je potvrdio tu odluku, a sve je to još jednom potvrdio i Istarski sabor na svom zasjedanju 26. rujna u Pazinu.

Valja dodati - tih je dana poglavnik Pavelić, kako bi kontrirao partizanskim vlastima, proglasio priključenje Istre NDH. No, njegovi saveznici Nijemci to su posve ignorirali - oni su već imali razrađen plan da Reichu priključe Istru i Kvarner, uključujući i Krk, koji je tada formalno bio u NDH. Od toga su odustali, i u dogovoru s Mussolinijem, koji je osnovao Talijansku Socijalnu Republiku, stvorili su Operativnu zonu “Jadransko primorje”.

Lokalni rukovodioci Narodnooslobodilačkog pokreta, i sami iznenađeni silinom narodnog bunta, nastojali su ga kanalizirati i organizirati nove vlasti. Između ostaloga, one su zatvarale inicijatore represije i zločina protiv Hrvata (i Slovenaca). No pritom su kriteriji hapšenja često bili arbitrarni. Neki uhićenici odmah su pogubljeni, drugima se sudilo u improviziranim uvjetima, često i zbog članstva u fašističkoj stranci ili rada u državnoj administraciji. A “bilo je i osveta, zbog ružnih riječi, kunfina, novca i zavisti”. Nestajali su i viđeniji i bogatiji Talijani koji nisu simpatizirali komunizam i NOP. Svim likvidacijama ne treba pridavati uvijek nacionalni karakter, jer su ih provodili i talijanski antifašisti, a bili su ubijani i Hrvati (“Talijančići”) koji su bili prišli fašistima. O tome svjedoče i neka od prezimena ubijenih – Barbo (Barbić), Braico (Brajković), Matcovich, Chitarovich, Pocraiaz (Pokrajac).

No, ne treba sve te civilne žrtve odmah ekskulpirati - Maria Cnappi rođ. Battelli (inače Knapić - Batelić) strijeljana je jer je neprijatelju izdala ustanički položaj.

Dio zatočenika ubili su ustanici u posljednjim danima svoje vlasti, znajući da dolaze njemačke trupe. Kako su s razlogom pretpostavljali da će ih zatočenici prokazati Nijemcima, kad oni stignu, bili su u dvojbi pustiti ih ili ne. Stoga je - u situaciji “ili mi ili oni” - dio zatočenika pušten, a dio likvidiran.

Oni koji su ubijeni, bacani su u “fojbe” (duboke jame u kršu). Od jeseni 1943., pa u nekim aspektima sve do danas, stvarao se mit o fojbama koji je evoluirao do priče o genocidnosti Slavena na talijanskim istočnim granicama. Licitiralo se brojem žrtava, pa je tako 2001. milanski Il Corriere della Sera objavio da je u fojbama oko Trsta i Gorice te u Istri i Dalmaciji između 1943. i 1947. završilo 40.000 ljudi. No, njemačko-talijanske vlasti u studenome 1943. utvrdile su da je od kapitulacije Italije do okončanja njemačke ofenzive u Istri početkom listopada ubijeno ili nestalo 349 osoba, što je vrlo realan i pouzdan broj. Razumije se da to ne oslobađa počinitelje odgovornosti za likvidaciju nevinih, nego upozorava na specifičnost vojnih i političkih prilika koje su ih mogle potaknuti na takav postupak.

Nakon kapitulacije Italije Hitler je u strahu da bi se Britanci i Amerikanci mogli iskrcati na istočnu obalu Jadrana odmah povukao jake snage s drugih ratišta i krenuo u napad, između ostalog i na Istru.

U partizanske jedinice stupilo je tih dana oko 12.000, uglavnom vrlo mladih, Istrana. Iako je Glavni štab Hrvatske uputio u Istru grupu vojnih rukovodilaca koji su formirali Operativni štab za Istru, većina zapovjednika bila je neiskusna i nesposobna. Na brzinu okupljeni i slabo naoružani Istrani nisu se mogli suprotstaviti jedinicama generala Rommela, prekaljenima u borbama na afričkom ratištu. One su lako probile linije obrane i početkom listopada ovladale Istrom. Nijemci su ubili oko 2000 partizana, za osvetu su ubijali i civile (oko 3000), palili sela, rušili gradove (u bombardiranju Žminja ubijeno je 29 ljudi, u dobi od tri do 84 godine), stotine su deportirane u logore. Neke su se partizanske jedinice, nakon velikih gubitaka, povukle na istok, u Hrvatsku, neke su bile razbijene i rasformirane.

No, Istra se nije dala primiriti. Usprkos okupaciji i represiji (Nijemci i fašisti pobili su civile u Šajinima, Bokordićima, Maloj Gajani, Križu) Narodnooslobodilački pokret nije bio ugušen. U prvim mjesecima 1944. osnivaju se nove partizanske jedinice, ojačavaju antifašističke organizacije.

Konačno oslobađanje Istre počelo je potkraj travnja 1945. Pazin je oslobođen 7. svibnja, a istoga dana predale su se njemačke snage u Puli. Političko-diplomatski proces kojim je Istra pripala Hrvatskoj i Sloveniji završen je tek 1954., ali čvrsti temelji takvu uspjehu udareni su ustankom i odlukama istarskih i hrvatskih (i slovenskih) institucija u rujnu 1943. godine.