Početkom siječnja 1950. godine Zvonimir Balenović, veterinar s ne baš najblistavijim karakteristikama koje mu je udijelila Partija, dobio je premještaj iz Korenice za Lošinj. Bila je to neka vrsta kombinacije kazne i pomoći, kazne jer su za Balenovića drugovi procijenili da ima slab odnos prema rukovodiocima te da se druži s reakcionarima pa su ga odlučili poslati na tada zabačen i ratom devastiran otok, i pomoći jer su mu pogrešno dijagnosticirali tuberkulozu, a Lošinj ima dobru klimu za plućne bolesnike. Balenović je kao veterinar trebao tu raditi pet godina. No, njemu i njegovoj obitelji se toliko svidjelo da su na otoku ostali cijeli život.

- Moj otac se s nekoliko prijatelja počeo baviti podvodnim ribolovom, što je u to vrijeme bila novotarija. On i jedan prijatelj, inače agronom, napravili su improviziranu podvodnu pušku. Bilo je to zlatno doba i ribe je bilo kao u priči, jer tijekom rata i neposredno iza njega nitko nije lovio. Na otoku je ‘56. održano državno, a ‘57. i svjetsko prvenstvo u podvodnom ribolovu. Godinu i pol stariji brat Vlado i ja ronili smo od malih nogu. Bilo je to otprilike u isto vrijeme kada se ronjenje počelo razvijati i drugdje u svijetu, posebice Italiji i Francuskoj. U Rijeci se proizvodila ronilačka oprema, i podvodne puške, i maske, i peraje, koja je bila u rangu najbolji svjetskih proizvođača. O ronjenju smo učili iz iskustva, tada se praktički ništa nije znalo o tehnikama, dekompresiji i slično. Izranjao bih s petnaest metara dubine s maskom punom krvi - priča Dubravko Balenović, sin ranije spomenutog Zvonimira, hrvatska ronilačka legenda.

Dubravko, rođen 1944., jedan je od domaćih pionira ronjenja, a Lošinj je hrvatska kolijevka te podvodne aktivnosti i u državi i svijetu prednjači u broju podvodnih ribolovaca po broju stanovnika.

Smrtonosne tegobe

Svoja nevjerojatna životna iskustva koja je stjecao po cijelom svijetu Balenović je opisao u nedavno objavljenoj autobiografskoj knjizi “Moje posljednje ronjenje”. Iako svjestan da je svako ronjenje, a posebice onakvo kakvim se bavio Balenović, opasno, najmanje se pet puta ovaj otočanin našao u neposrednoj životnoj opasnosti, spašavajući glavu u zadnji čas i ne bez zdravstvenih posljedica. Jedno od takvih iskustava po kojem je i dao naslov ovoj knjizi imao je u rujnu 1997., kada se spuštao do dna braka (naziv za kamenu podmorsku uzvisinu) na 95 metara dubine. Prilikom izrona, kada je na šest metara dubine prešao na “nargilu” (dobavu zraka s broda) s kisikom, počeo je osjećati smrtonosne tegobe, bolove i nesvjesticu. To je, kako opisuje, dubina na kojoj su mnogi ronioci stradali, radi se o takozvanoj bijeloj smrti. Procijenivši da mora produljiti dekompresiju, vratio se na veću dubinu, ali je opet, kod izrona i prelaska na nargilu osjećao iste simptome.

Ruski rulet

“A izlaskom na površinu počinje ruski rulet! Treba se domoći dekompresijske komore, prije nego što oslobođeni mjehurići začepe kapilare u mozgu, ili prignječe živčane sklopove koji izlaze iz kralježnice, ili dok ne napune srce dušikom. Sve varijante su moguće: nepodnošljivi bolovi, paraliza, koma ili smrt. Šanse nisu baš obećavajući jer do najbliže obale, a to je Primošten, treba nam oko sat vožnje, hiperbarički centar u Splitu je izvan pogona; izgorio je. Najbliža komora je u Puli. Do Pule na treba najmanje osam sati vožnje, a to je puno, puno previše da se izvučem.”

Tako je u svojoj knjizi Balenović opisao razmišljanje dok je, ispod površine, morao brzo odlučiti da li se opet spustiti dolje i pokušati ponoviti dekompresiju ili izroniti i riskirati prilično neizvjesnu smrt. Kada su grčevi prerasli u obamrlost i više nije osjećao noge, a svijest se počela gubiti, odlučio je ipak izaći van. No, osjećao se bolje čim je počeo udisati zrak. Njegov brat Vlado tada je shvatio da je u boci s kisikom bilo i klora te da je Dubravko doživio trovanje klorom.

“Nakon ovog incidenta nikad više nisam, na dah, mogao roniti ni približno kao do tada. Kasnije kad su se poteškoće s disanjem počele manifestirati i ‘na suhom’, dijagnosticirana mi je idiopatska plućna fibroza, bronhiolitis, air trapping i astma i, u konačnici, kompulzivna opstruktivna plućna bolest, a vitalni kapacitet pluća pao mi je na ispod tri litre; sve kao posljedica tog trovanja.”

Balenović je tada, prema vlastitim riječima, došao do zaključka da je “iskoristio sve bonuse koje su mu statistika, fizika i dragi Bog ponudili.”

Danas Balenović hladne mjesece u godini provodi u Velikoj Gorici, a od proljeća pa do rane jeseni boravi na Srakanama, izoliranom otočiću u lošinjskom arhipelagu sa samo tri stalna stanovnika. Našli smo se u uvali Sveti Martin u Malom Lošinju, lokaciji na kojoj je, kako nam je ispričao, krenula cijela povijest lošinjskog ronjenja. Balenović, sasvim je očigledno, među otočanima uživa neku vrstu statusa legende. Zahvaljujući ronjenju obišao je cijeli svijet, doživio nevjerojatne avanture u Africi, na Amazoni... Osim što je Lošinj proslavio brojnim ronilačkim pothvatima i uspjesima na domaćim i međunarodnim natjecanjima, u gradu je godinama vodio kultni kafić Triton. Dok razgovaramo prilaze mu mještani kako bi ga pozdravili i rekli mu da su pročitali knjigu u jednom dahu, ili da su već na 91. stranici i slično, a valja spomenuti da je knjiga objavljena prije samo nekoliko tjedana i još nije doživjela ni prvu promociju.

Po struci inženjer geologije, Dubravko je vrlo rano shvatio da se ne misli baviti tim poslom jer ne pripada svijetu instituta, geoloških zavoda i fakulteta.

Rat na otoku

- Paralelno s podvodnim lovom i ronjenjem na dah počele su se razvijati ronilačke aktivnosti s aparatima za disanje. Bilo je to vrlo uzbudljivo vrijeme i zajedno s bratom Vladom odlučio sam ronjenje pretvoriti u svoju profesiju. Krenuo sam s vađenjem koralja i spužvi, što je davalo vrlo solidne financijske rezultate. Nakon kratkog izleta u ugostiteljstvo, vratio sam se ronjenju. Bavili smo se ronilačkim radovima. Kasnije sam se opet odvažio ući u ugostiteljstvo te sam do kraja 80-ih držao kafić Triton. Devedesetih sam, pak, postao predsjednik izvršnog vijeća tadašnje općine Cres-Lošinj. Tada sam, iako sam antimilitarist, postao zapovjednik kriznog stožera općine. Bilo je to u ratnom razdoblju dok su na otoku bili jaki garnizoni JNA. Zahvaljujući razumijevanju i civilne i vojne vlasti, iako se dogodio jedan incident u kojem su ubijena dva domaća pripadnika ZNG-a, uspjeli smo zadržati mir i dobiti vojarne iz kojih se JNA povukla - ispričao nam je, u kratkim crtama, Balenović svoju karijeru.

Iako je, kako kaže, nebrojeno puta imao blage simptome dekompresijske bolesti, u barokomori nikada nije završio. No, jednom kada je, zbog kvara na opremi morao naglo izroniti a 50 metara dubine, bio je prisiljen organizirati si “privatnu” barokomoru.

- Uhvatilo me žestoko i vidio sam da mi neće proći. To su vam inače strašni bolovi u ramenu, u zglobovima. Navečer, kada je pala noć, otišao sam nasred luke i spustio se dolje. Izašao sam van u 6 ujutro, 8 sati kasnije, brat mi je tijekom cijele noći spuštao boce - priča Dubravko Balenović.

Na klasično pitanje o morskim psima, prisjeća se i da su mu tijekom natjecanja na Kubi morski psi krali ribu s harpuna, ili kako su ga jednom tri dana tražili nakon brodoloma na otoku Olibu. Tada se, a to opisuje u knjizi, uspio dovući do mjesta i javiti zvonaru crkve, a ovaj je, zato što je Dubravko bio u crnom ronilačkom odijelu i s krvavim nogama, pomislio da mu se ukazao đavo. Na pitanje što pomisli nakon takvih pogibeljnih situacija, Dubravko odgovara jednostavno: - Dobro je prošlo!

- U takvim situacijama čovjek je vrlo fokusiran i nema vremena osjećati strah. Uvijek si svjestan toga da je ronjenje opasno i da se nesreće događaju, zato moraš voditi računa o proceduri. To je jedino na što si koncentriran. Pogibelji se kod, recimo, ronjenja na dah događaju kada mladi ljudi ne poštuju fizičke i fiziološke zakone. Ronjenje je čista navala adrenalina, i to je ono što nas je svih uvuklo. Ali, postoje situacije kada se jednostavno upali neka lampica. Više puta sam tako sjedio na rubu čamca spreman za uron kada mi je došlo: ne ulazi, danas nije tvoj dan. I nisam. Ne znam bi li se što dogodilo, ali imao sam takav osjećaj i poslušao ga - kaže Balenović.

Crna ovca

U svojoj bogatoj ronilačkoj karijeri upoznao je i prijateljevao s najvećim legendama tog sporta, kao što su Enzo Maiorca i Jacques Mayol, po kojima je redatelj Luc Besson snimio poznati film “Veliko plavetnilo”.

- Pogledao sam taj film na letu iz Los Angelesa u Pariz i užasno se iživcirao. Njih dvojica bili su prijatelji koji su se međusobno poticali i asistirali jedan drugome. Enzo je u filmu prikazan kao priglup i divlji, a bio je sve suprotno od toga, skroman, tolerantan, načitan i uljudan. Nazvao sam Enza telefonom i, s obzirom na to da ga on nije pogledao, ispričao sam mu kako su ga u filmu prikazali. Nije to pustio samo tako i uspio je postići da se zabrani prikazivanje u Italiji. Kasnije je u znak pomirenja odustao od zabrane, a redatelj je neke scene izmijenio i izbacio. Mayol je 2001. počinio samoubojstvo. Bio je vrlo senzibilan i jako emotivno proživljavao ronjenje - govori Dubravko Balenović.

Priča da je on i dan-danas, na neki način, crna ovca u pristupu filozofiji ronjenja.

- Protivnik sam ronjenja u skupini jer smatram da svaki čovjek mora odgovarati sam za sebe i sam se znati izbaviti iz opasnih situacija. Niz smrtnih slučajeva dogodio se kada su zajedno ronili iskusni i neiskusni ronioci. Dogodi se da ronilac ne može udahnuti i onda se uspaničari i počne čupati regulator od svojeg kolege, dovodeći obojicu u opasnost. Meni se to desilo dva puta i spasilo nas je jedino to što sam bio izvrstan ronilac na dah, što kod današnjih sportskih ronilaca u pravilu nije slučaj. Da je čovjek u takvoj situaciji sam, išao bi refleksno prema površini i ne bi ugrožavao ovog drugog. Pod morem moraš biti sam kao što u jedrilici ili paraglideru letiš sam, kao što vozač ne može imati pomoćnika. Ronjenje s ronilačkim aparatom individualna je stvar, metafizički je ljepše da si sam. Taj trodimenzionalni doživljaj, kada se spuštaš niz vertikalnu stijenu, dobivaš osjećaj da možeš letjeti.... U 60-ima si za ronilačku dozvolu morao dokazati izuzetnu psihičku i fizičku sposobnost, a danas je to u potpunosti komercijalizirano - priča Balenović.