- Bio je to za mene verbalni delikt. No krenimo ispočetka. Od jutra sam toga dana gledao televiziju, prijenos iz Vatikana. Ustao sam se i po preporuci liječnika otišao prošetat. Padala je kiša. Uzeo sam kišobran i otišao na VG autobus. Bio sam na Trešnjevci. Sve je bilo zatvoreno, a kako imam problema s mjehurom, jedva sam dočekao doći kući. Ušao sam u velikogorički autobus kod Importannea. Čitao sam ma mobitelu vijesti.

Dolaskom do jedne stanice u NZ, čuo sam razgovor kod vozača. Najednom je vozač motor ugasio a muški mu je glas rekao: 'Nećeš me voziti?' Mjehur mi je postao neizdrživ pa sam otišao do vozača i rekao mladiću koji je ušao u autobus bez karte: 'Ako si socijalni slučaj ili branitelj pokaži dokument i pustit će te. Ovako si terorist. Teroriziraš putnike.' Opsovao me i odmah udario šakom u bradu rekavši da dokumente nema.

Da me ne udari opet, primio sam ga za obje nadlaktice te sam ga izgurao iz autobusa i rekao vozaču da može krenuti. Ali mladić me tad udario u nogu. Pokleknuo sam. Vrtilo mi se kao da ću pasti - ispričao je jutros u sudnici Županijskog suda u Velikoj Gorici Džemal Paloš (62) zvani Kobra, kojem traje suđenje jer je lanjskog Uskrsa na autobusnoj stanici u novozagrebačkoj Sloboštini, tijekom svađe oko putne karte, džepnim nožićem ubio Antu Škembera (29), vatrenog pripadnika Bad Blue Boysa. Potom je sutkinji pokazao ozljede na nozi koje su mu ostale kao uspomena od kobnog sukoba koji je potrajao oko minute i pol.

- Instinktivno sam, potom, nagonom ratnika iz džepa izvadio nožić samo da me prestane tuć. Ja sam se cijelo vrijeme branio rukama od udaraca. No ne znam kad je došlo do kontakta njegova tijela i noža jer nožem nisam mahao već sam ga držao uza se. On se zatim okrenuo i otišao, a ja sam ušao u autobus, sjeo na isto mjesto, treće po redu i otišao kući. Nož na kojem nije bilo krvi sam gumbom zatvorio i stavio u jaknu. Inače nož sam nosio unazad godinu dana nakon što je moj prijatelj i suborac nađen mrtav u Savi u Rugvici. Pa sam pomislio pri obračunu tad da sam ja došao na red, da je to moj kraj. Meni je jako žao što se to dogodilo. Nisam imao namjeru nikog ubiti već zaplašiti. On se napiknuo na nož. Kasnije sam pitao policiju kako je moguće da su nastale ozljede, pa su mi rekli da je pokojnik trenirao tajlandski boks koji se sastoji od 3 udarca (šakom u glavu, nogom u nogu i koljenom u pleksus). A tome u prilog govori i mjesto uboda - dodao je još Paloš otkrivši da je po dolasku kući proveo dva sata pod hladnom vodom jer mu je noga, u koju ga je mladić udario, skroz otekla pa je jedva skinuo hlače.

Samo je, naglašava dalje, radio blokade da spriječi nove udarce. Dan nakon obračuna, Paloš je obilazio prijatelje, te je u jednom trenutku zaputio se za Starigrad ne bi li, na zamolbu prijatelja, pomogao mu u nekim radovima u apartmanima.

- Na putu prema Starigradu padao je snijeg. Dolje smo radili, spavali. Najednom zvoni mobitel. Kažu iz Heinzelove, policija. Tražili su me da im pomognem oko neke snimke. Dao sam im adresu pa su me policajci iz Obrovca pokupili i odveli u postaju gdje su me, pak, pitali jesam li dolazio u sukob u velikogoričkom autobusu par dana ranije. Rekao sam da jesam te im ispričao što se dogodilo i tada sam doznao da je mladić umro. Odvezli su me za Zagreb. Tijekom obrade, dragovoljno sam izručio nož, jaknu i hlače. Odjeća nije prana - kazao je dalje Paloš.

Na pitanje tužitelja odakle onda oštećeniku ozljede poput oguljotina ako ga već nije, kako kaže udario, Paloš je ustvrdio da je to bilo “valjda od blokada dok se branio jer tako se brane djeca.” Što se tiče, pak, oružja koje je od njega oduzeto, kazao je da je to još od rata i da je na njega skroz zaboravio pa da ga zato nije ni vratio.

U Paloševu obranu velikogorički tužitelj nije povjerovao. Za njega je ona isključivo usmjerena za umanjenje odgovornosti.

- Iz fotoelaborata je vidljivo da je ubodni kanal u sredini trbušne šupljine, stoga ne stoji da je ubodna rana bila nisko. Ujedno, ubodni kanal je dubok 10 cm, a sama oštrica noža je 7,6 cm što znači da je dio uz štitnik drške također ušao u tijelo! Bio je to udarac jakog intenziteta tako da nije moguća okrivljenikova tvrdnja da se pokojnik sam 'nasadio na nož'. Zadao je smrtonosni udarac žrtvi. Obrana, pak, da je nož nosio iz straha je samo opravdanje da je nosio nož jer se radi o vrlo ubojitom sredstvu - kazao je između ostaloga tužitelj Dražen Diklić u završnom govoru.

Paloševa odvjetnica Dubravka Krklec izrazila je sućut obitelji preminulog Škembera istaknuvši odmah kako je u nezahvalnom položaju “držati završnu riječ kad postoji pijetet prema žrtvi dok s druge strane kao braniteljica mora istaknuti niz olakotnih okolnosti što se okrivljenog tiče”. Krklec je naglasila i kako iz provedenih dokaza nije utvrđeno da je Paloš postupao s izravnom namjerom da ubije Škembera i da se mogao, ali nije, riješiti ključnih dokaza (noža i odjeće) odmah nakon incidenta u autobusu. Ujedno je podsjetila i da je pokojni mladić u krvi osim alkohola imao i mješavinu kokaina te psihotika čime dovodi pod lupu reakciju Škembera pri ulasku u autobus i u “nogatanju” s Palošem.

- Džemal Paloš ponudio je obitelji oštećenog svoju vikendicu kao nematerijalno obeštećenje. To je jedina vrijedna stvar koju ima u svom vlasništvu osim obiteljske kuće u kojoj živi – zaključila je Krklec pa se na kraju, čuvši sve završne riječi, Paloš odlučio još nešto reći.

- Spreman sam se suočiti sa svojim križom. Nisam fakultetski obrazovan, ali sam nešto u životu naučio. Dovodi se u pitanje istinitost moga iskaza. Ja sam rekao istinu, onako kako je bilo. I Giordano Bruno je govorio istinu pa su ga spalili nakon što je rekao da je Zemlja okrugla - zaključio je Paloš koji će nepravomoćni sudski pravorijek čuti u petak točno u podne.

U vrijeme ubojstva, kako je rekao vještak, Paloš je bio smanjeno ubrojiv, ali ne bitno odnosno da je imao “očuvano svijest o tome što čini”.

Podsjetimo, kobnog 16. travnja prošle godine u popodnevnim satima Paloš se vozio u autobusu linije 268 iz Zagreba za Veliku Goricu. Na autobusnoj stanici u Oreškovićevoj ulici u 17.40 sati u autobus je na prva vrata ušao Ante Škember pristojno pozdravivši vozača. Vozač mu je uzvratio pozdrav pritom zatraživši kartu na uvid. Mladi Škember, koji je nekoliko sati prije toga obilazio kafiće po susjednim Dugavama, čudio se kako i na Uskrs mora platiti kartu pa se vratio do aparata i u njega gurnuo poništenu kartu. Nakon što ga je vozač upozorio da ta karta nije važeća izbila je svađa u koju se, iznerviran viđenim jer se gubi vrijeme, uključio i Paloš obrativši se mladom putniku riječima: "Nemoj maltretirati vozača koji samo radi svoj posao, a niti nas ostale koji smo karte kupili. Ili kupi kartu ili izađi."

Škemberu se ta lekcija nije svidjela pa je Palošu odbrusio: "Stari, tebe nitko ništa nije pitao." Na to se Paloš ustao te je počelo naguravanje i tučnjava. Škembera je izgurao iz autobusa i izvukao iz džepa skakavac marke Nato military dužine oštrice 7cm kojim ga je ubo u trbuh. Sam trenutak uboda nitko nije vidio, no "uhvatio" ga je jedan od putnika mobitelom. Nakon toga Paloš se vratio u autobus kao da se ništa nije dogodilo, a Škember je napravio par koraka i pao u grmlje kraj stanice. Njegove noge uočila je jedna vozačica. Iako je davao još znakove života, preminuo je u KBC Zagreb nekoliko sati kasnije jer mu je Paloš probio trbušnu aortu pa je iskrvario u trbušnu šupljinu.

Potraga za ubojicom trajala je nekoliko dana jer oko tijela Ante Škembera nije bilo nikakvih tragova i još je kobnog dana padala kiša, a autobus iz kojeg je izbačen, nastavio je svoju vožnju. Nakon očevida na mjestu pronalaska tijela, istražitelji su rekonstruirali Škemberovo kretanje tog dana te saznali da je bio u nekoliko lokala u Dugavama gdje se družio s prijateljima i s djevojkom. Tada su počeli pregledavati i snimke nadzornih kamera na obližnjim zgradama te su na samo jednoj snimci uočili Antu koji je, očito zbog teškog ranjavanja, nakon nekoliko koraka, legao na zemlju. Dodatnim pregledavanjem te snimke istražitelji su primijetili su u pozadini svjetla autobusa pa su nabavili snimku iz njega i shvatili što se dogodilo. Situaciju je policiji zakomplicirala činjenica da je Ante u prvi trenutak nakon tog sukoba ostao na nogama, a nasilni putnik vratio se u autobus koji je nastavio vožnju prema Velikoj Gorici. Vozač je čak, kad je Paloš izašao na svojoj stanici van, zahvalio što mu je pomogao riješiti situaciju ni ne sluteći pritom da se zahvaljuje ubojici.

Osim zbog ubojstva Ante Škembera, Paloš je prijavljen i za posjedovanje oružja. U pretrazi njegova doma policija je osim spornog noža, pronašla i 75 komada streljiva kalibra 9 puta 19 milimetara, pet komada ručnih bombi model M-75, deset komada upaljača UPMAH-2, četiri trotilska metka od 200 grama, dvije tromblonske mine M-60, dvije tromblonske mine nepoznatog proizvođača, dvije improvizirane eksplozivne naprave, jednu automatsku pušku marke FAL kalibra 7,62 milimetara s dva pripadajuća spremnika, 175 komada streljiva kalibra 7,62 puta 51 milimetar, dva komada streljiva 7,9 puta 57 milimetara, deset komada protupješačkih mina PMA-2.

Inače, Paloš osim po ratnim zaslugama i odlikovanjima, hrvatskoj javnosti postao je poznat i kao svjedok u postupku protiv Tomislava Merčepa, u međuvremenu osuđenom zbog ratnog zločina nad civilima u Pakračkoj Poljani na sedam godina zatvora. Paloša je Franjo Tuđman, 15. svibnja 1996., a na prijedlog Državnog povjerenstva za vojna odlikovanja, odlikovao Redom Hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana.