S gradonačelnikom Milanom Bandićem, koji je u utorak izašao iz Klinike za plućne bolesti Jordanovac, razgovarali smo o zdravlju, Saboru, Vladi, odnosu s HNS-om, zagrebačkoj oporbi, uhljebima, stranačkim preletačima, sedmom mandatu na čelu metropole i kandidaturi za predsjednika države.

Kako zdravlje, gradonačelniče?

- Hvala Bogu, dobro je. Kod prijeloma mi se otrgnuo tromb i završio u plućnoj arteriji. Deset dana trajala je borba, a konzilij na čelu s akademikom Samaržijom, docentom Bulumom i ravnateljem Ćorušićem me krpao i na kraju su me skrpali. Tromb je nestao i ostale su male krhotine. Još oko tri tjedna moram nositi štake kako ne bih opirao nogu sto posto o pod, da se ne bi nešto slično ponovno dogodilo. Znate, neće mene Bog uzeti. Bog uzima najbolje, a ja sam grešan, nesavršen, ali i takav bolji od ostalih. Ima se još puno raditi.

Treba dovršiti rotor, treba završiti žičaru, tračnice za zračnu luku, kongresni centar, Jarunski most, 60 niskopodnih tramvaja. Sve to treba. Nešto će se napraviti za ovaj, a nešto za sljedeći mandat koji dođe. Zbog vlastitog mazohizma dragi Bog mi je poslao poruku da malo stanem na loptu, onda malo pomognu liječnici, a malo moja volja. Ima Bog sa mnom još puno planova i zato ću ostati živ.

Jeste li si poklonili što za Božić?

- Jesam. Steznik za vene, to mi je poklon, a biskup Mrzljak mi je poklonio bor. A kupit ću si zdravlja, što želim i mojim sugrađanima, da budemo što zdraviji.

Neki kažu da ste si za Božić kupili trojicu zastupnika u Gradskoj skupštini koji su bili presudni za vaš proračun. Oporba kaže da bi te poklone trebao istražiti USKOK.

- Prolaz proračuna za mene je očekivan i ja sam to unaprijed znao. No, čovjek ne treba biti bahat, ne smije čovjek podcjenjivati svoje političke suparnike jer je to početak političkog kraja. A još gore bi bilo da ih precjenjujem. Da je oporba bila tiša, imao bih više problema. No, čim su oni glasniji, meni onda i Bog pomogne. Ja sam bio u oporbi između 1990. i 2000. i nikad se nisam razmetao etiketirajući druge, nikad nisam ostrašćeno govorio, niti gledao poprijeko. Jer, mali ljudi govore o drugima, prosječni o stvarima u sadašnjosti, a normalni o budućnosti. Oporba sve čini da ja budem gradonačelnik dok ne umrem. Uz ovakvu oporbu to će i biti tako. Bit ću gradonačelnik dok god moji sugrađani to budu željeli i dok god me dragi Bog bude držao na nogama. Jedino sam sebe mogu pobijediti.

Hoće li zastupnici Polovanec, Milićević i Ćorić biti novi članovi vaše stranke, hoće li dobiti neka radna mjesta?

- Oni će biti partneri, i to je to. Gledajte, čovjek treba biti usredotočen na građane. Moj omiljeni politički filozof lijeve orijentacije Henri Lefebvre kaže da je svaka ogoljela politika u svom sadržaju bitka za bolju svakodnevicu običnog građana i mislim da sam ja to dobro naučio. U bolesničkoj postelji pročitao sam i knjigu nedavno preminulog akademika Ivana Goluba koja jasno pokazuje što može triangl ljubavi, rada i pozitivne strasti.

Gotovo 20 godina ste na čelu grada, a sagrađen je tek jedan most. Nema ni metra produžetka tramvajskih pruga, nema kongresnog centra, žičare nema deset godina. Proračun je svake godine gotovo identičan, a mnogi ga proglašavaju listom lijepih želja koje se ne realiziraju?

- Da vas ispravim: moja prethodnica napravila je u dvije godine 12 kilometara pruge do Horvaćanske i od starog okretišta do novog u Dubravi, a ja sam tu prugu okrenuo natrag u pola godine i zatvorio taj tramvajski prsten. Tome sam dodao i 140 niskopodnih tramvaja, a dodat ćemo još 60 koje ću napraviti u sedmom mandatu. Da sam radio u vrijeme Tita i Tuđmana, ja bih napravio sve mostove. Svakih 50 metara sam sa svojim sugrađanima sebi u Zagrebu napravio spomenik. A ta oporba o kojoj vi pričate nije napravila ni pseću kućicu za mog Rudija. I zato mi je lako s njima. Nije mi problem takva oporba koja je na rubu prijezira i mržnje.

Ništa dosad nisu naučili, ni neće. Moje rješenje su projekti i sugrađani kojima polažem račun nakon svakog dana. I tako gotovo 19 godina. Za milijun godina nikada nitko neće dobiti šest mandata na čelu jednog grada. To je ljudski fenomen. Ljudi se zasite, ali u Zagrebu očito nema zasićenja. Evo vam za primjer rotor. Svi su mislili da će postati problem broj 1 u gradu. Obilazio sam taj rotor svaki dan. I provezao sam se tim rutama noć prije puštanja nove regulacije i vidio sam da će to funkcionirati. I svi su hvalili. I mediji. Koji kad hvale, trnu im zubi. Odajem počast tvrtki Georad iz Makarske koja je naslijedila posao Hidroelektre koja je otišla u stečaj. To im je prvi posao u Zagrebu i ja im zahvaljujem.

Ali, iskreno, čemu sve to? Ne čini li vam se da je to, s obzirom na stanje u kojem jeste, nepotrebno?

- Tako se živi i bdije nad gradom. Ovaj grad je meni dao sve. Ja sam u njega došao 1974. godine s jednim koferom, s kartom u jednom smjeru. A kad kupite kartu u jednom smjeru, osuđeni ste na uspjeh. Još jedan dokaz tog uspjeha: četiri petine najuspješnijih zagrebačkih gradonačelnika je bilo izvan grada Zagreba. Zagreb je grad koji apsorbira ljude, koji zacopra ljude, opčini ih, učini vrednijima, boljima, oplemenjuje ih i zato je simbol otvorenih zagrebačkih vrata pravi simbol otvorenog i sigurnog grada. I na tome sam ponosan.

Moji projekt multietničkog, multikulturalnog i multikonfesionalnog grada je moja platforma uspjeha. U Zagrebu nema suživota, nego samo život. Ja sam 30 posto zdravlja izgubio jer sam shvatio krilaticu ‘Vi koji obnašate javno, zaboravite na privatno’. Znate tko najviše pati zbog toga? Moja obitelj. Odem u 7 i vratim se u 22 sata. I tako 18 i pol godina. To je žrtva, sebedarje, ne možete drugačije. Ima pametnijih i ljepših, ali rijetko će se sresti ljudi koji će sebe žrtvovati za opće dobro.

Niste bili na otvaranju spomenika prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu čiji ste idejni začetnik, sljedeće godine u Zagrebu će se podići Spomenik domovini, a mnogi to komentiraju da zapravo samom sebi dižete spomenike.

- Meni spomenik ne treba. Moji se spomenici nalaze svakih 50 metara u Zagrebu, koje sam postavio zajedno sa svojim sugrađanima. Što bi oporba dala da ima taj spomenik, ma ne svakih 50, nego svakih 500 metara. Volio bih da iz njihovih očiju zrači jedna toplina, jedan takmičarski duh. No, toga nema i nisam zbog toga sretan.

Svatko će jednoga dana otići, nije sa mnom sve počelo i neće sve završiti, no moramo omogućiti atmosferu da se za desetak godina, kada se sretnemo na Zrinjevcu, možemo pozdraviti, a ne da okrećemo glavu jedni od drugih. Ja svakoga mogu pogledati u oči i sretan sam zbog toga. Oni ne mogu.

Jesu li birači prevareni na nacionalnim izborima 2016. godine? Vaša koalicija s Radimirom Čačićem donijela vam je dva zastupnika, a sad ih imate 12. Nisu baš birači glasali za vas.

- Prvo, Čačić je izgubio izbore. Na listi Rada i solidarnosti izabran je Dumbović, gradonačelnik Petrinje. Imao je markicu Reformista, ali je izabran mojim glasovima. Izabran je s 80 posto mojih glasova. Ali, to između Čačića, Bandića i Reformista riješit ćemo poslije Nove godine.

Što ćete riješiti?

- Podvući ćemo crtu. Kao kad kartate pa se nakon odigranih partija podvuča crte. Toliko zasad.

Niste baš jasno dogovorili, ali vratimo se prevari birača.

- Prije toga, još ću vas jednom ispraviti. Nemam 12, nego 13 zastupnika, i to će biti objavljeno poslije Nove godine.

Objavite sad.

- Neću ljudima kvariti Božić. Nema tu prevare. Kada supruga napusti muža i ode drugome, nije kriva ona, nego suprug. U ovom slučaju nisu ljudi došli Bandiću, nego su otišli od drugih u koje su izgubili povjerenje. A u nadolazećim mjesecima toga će biti još. Budite bez brige. Ljudi koji su mi došli, bili su razočarani. Ja nikoga ne snubim. Svi koji žele raditi s čovjekom koji je obilježio ovaj grad, koji je pokazao kako se dela, dela i samo dela i vide u tome rješenje, oni imaju mjesta u mom Klubu.

Zato su mi prešli. Ja uvijek govorim ‘za mnom’, a ne ‘naprijed’. Pravi, rasni političari koji imaju lidership govore ‘za mnom’. Tu je tajna uspjeha. Osim toga, nisam ni glup, ni ružan pa da ljudi neće za mnom. U mom klubu bit će onoliko zastupnika koliko drugi budu griješili. I nemojte me limitirati s onih 15, 16 zastupnika. Bit će ih koliko bude.

Neki kažu da dolaze k vama zbog posla u gradskim tvrtkama.

- Pomoći ću i njima i njihovim obiteljima jer će bolje živjeti. Ali ne onako kako vi to mislite. Zamislite da Hrvatska živi onako kako Zagreb živi. Svima bi bilo bolje. Prešli bi meni svi iz Karlovca, Gospića, Petrinje. Svi bi prešli. No, to su teme za neku drugu priču. Još uvijek sam samo gradonačelnik Zagreba.

Kakav je vaš odnos s Plenkovićem?

- Isti kao i njegov sa mnom. Partnerski. U politici nikome nitko ništa nije poklonio. Politika nije humanitarni rad. Politika je najozbiljnija stvar. Ako se želite time baviti prolazno, onda je to zajebancija. Jer, većini političara je politika politički ekshibicionizam. Netko odnese pobjedu samo zato što su oni prije njih bili jako loši. Prvi put tako pobijedite. Ja sam pobijedio prvi put jer je Canjuga loše radio. On je najzaslužniji što sam pobijedio. Svaki sljedeći put građani su bili ti koji su mi donijeli pobjedu. I tu nema slučaja.

Svaka budala može jednom pobijediti na izborima. Zašto 23 godine niti jedna Vlada nije dobila dva mandata? O Bandiću možete sve govoriti i napisati, ali moja je glavna krilatica - kad nešto kažem, to i napravim. Ili barem većinu. A drugi to ne naprave. Nisam sve dobio na pamet i ljepotu, nego baš i zbog toga što napravim ono što kažem da ću napraviti.

Oporba kaže da to baš i nije tako. Kažu da pobjeđujete jer ste populist, jer obećavate, a obećanja ne izvršavate.

- Samo sam čekao to pitanje. Populist nije čovjek koji obeća, a ne napravi. To je lažov. Populizam je biti svaki dan s ljudima i rješavati njihove probleme. Takav populizam mogao bih predavati na fakultetima. Znate, socijalna inteligencija ne može se naučiti. Kao što se ne može naučiti biti lider. Možete imati talent, ali to je samo 30 posto. Ostalih 70 posto je krvavi rad. Nama nedostaju lideri, ljudi koji će biti uporni, koji će preuzimati rizik i u hodu ispravljati pogrešku. Volite li nogomet?

Da.

- Gledate li onog Neymara u PSG-u? Uzme loptu na centru, ide prema golu kao da nema nikoga, loptu udari lijevom, desnom, vanjskom, unutarnjom, punom nogom. To je lider. Koji preuzima odgovornost.

Ali i previše glumi u svojim padovima.

- On padne kada treba pasti. Njemu je njegova majka rekla da radi ono u čemu je najbolji, da uzme loptu i igra nogomet. Meni je moja majka rekla ‘pomozi ljudima, vratit će ti se stostruko’.

Vratimo se nakratko na Vladu. Kako ste, kao koalicijski partner, zadovoljni HNS-om i ministrima te stranke?

- O HNS-u sve najbolje. S njima nisam u sukobu. Nikad protiv njih nisam rekao ni riječ. A bilo je razloga. Ministrica obrazovanja i znanosti trenutačno je najbolja ministrica. Kada dođe neka druga, možda će tada ta biti najbolja. Ali zasad nema bolje.

Hoće li iz vaših redova doći nova ministrica? Ako vam je vjerovati, ovoj Vladi više nije potreban HNS jer imate ukupno 76 zastupnika.

- Mi zasad ne želimo sudjelovati u izvršnoj vlasti. Ali želimo realizirati projekte od interesa ovog grada i ove zemlje. Besplatnih udžbenika ne bi bilo bez Milana Bandića. Ako je osnovnoškolsko obrazovanje obavezno i besplatno, svakom se djetetu moraju osigurati iste šanse i mogućnosti. Zagreb to ima već 12 godina i sedam godina za srednju školu. Pa, meni je neugodno ići po Hrvatskoj, da me ljudi vuku za rukav i pitaju kada će udžbenici. Pitaju me kada ćemo u cijeloj Hrvatskoj uvesti institut roditelja odgojitelja.

Pa, više dobivaju majke odgojiteljice nego što je u Gospiću plaća. Taj prijedlog ide prema Vadi. Gledajte, Hrvatska ima tri problema: demografija, demografija i demografija. Zagreb za roditelje odgojitelje izdvaja 350 milijuna kuna. Pa, Hrvatska to mora donijeti. To su mi rekli Alica Wertheimer-Baletić, najveći stručnjak za demografiju, i njezin učenik emeritus Jakov Gelo. Ako sutra krenemo s takvim mjerama, trebat će nam deset godina da dođemo do obrata. Mi svakih deset godina ostanemo bez jednog grada veličine Velike Gorice. To je pogubno.

Zagreb danas ima nezaposlenost manju od 3,7 posto, najsocijalniji smo grad u Europi. No, 40 kilometara od Zagreba je druga Hrvatska. Vlada je bila u Pakracu, i to pozdravljam. Drago mi je da idu po Hrvatskoj, kao što ja 19 godina idem po svakom kutu Zagreba. Ne može se zemlja voditi iz kancelarije.

Već ste tri takva salonska ljevičara uzeli k sebi. Hoćete li još grabiti iz svoje bivše stranke?

- Ne grabim ja ništa. Razlika između mene i onih koji još sjede u mojoj bivšoj stranci jest u time što su oni salonski ljevičari, kabinetski socijaldemokrati, kao miševi pod staklenim zvonom koji umru čim izađu van. Oni teren još nisu vidjeli. Da mogu, ja bih iznajmio svoj ured u gradskoj upravi. Najviše vremena gubim kad sam u uredu. Kad sam vani, ja sam k’o riba u vodi. K’o lubin ili kovač.

Po tome znači da nećete u utrku za Pantovčak, da nećete u borbu s bivšim premijerom i da ste zadovoljni sadašnjom predsjednicom Grabar-Kitarović?

- O predsjednici sve najbolje. U drugom krugu, u Zagrebu je dobila 45 tisuća glasova više jer sam je ja podupro. Drugi neka se kandidiraju i želim im puno uspjeha. A što se mene tiče, nikad ne reci nikad. Kako znate da se neću kandidirati? Ja uvijek pozitivno iznenadim. Za godinu dana su izbori. U godini dana mogu dobiti još jedan tromb. Ako bude jedan, to nije ništa. A ako budu dva, to neće biti dobro. Meni je najvažnije da sam zdrav. Najvažnije je da je čovjek zdrav. Kad sam zdrav, pomaknem i Dverce. Sva moja koncentracija je na Zagrebu. Imamo još puno toga napraviti, a kada to napravimo, gurat ćemo i u Hrvatskoj. Da svi žive kao u Zagrebu, bili bismo Švicarska.

Taj san o Švicarskoj se ponavlja od kraja Domovinskog rata, a trenutačno smo po mnogim parametrima na začelju Europske unije.

- Vjerujte mi, Hrvatskoj treba 50 pametnih ljudi i na čelu pravi šef orkestra i Hrvatska je za deset godina Njemačka.

Dobro sad...

- Ne, ne, ne. Ne stranačkih ljudi, podrepaša, poslušnika, uhljeba koji su po stranačkom ključu poslani u fotelje prije izbora.

Ali baš za vas govore da uhljebljujete mnoge.

- Od 100 ljudi koji se nešto pitaju u Gradu Zagrebu, u mojoj stranci je njih šest. Od 23 moja pročelnika, samo su dva u stranci, kao i u cijelom Holdingu, samo su dva direktora u mojoj stranci.

Zamislite Vladu u kojoj bi samo dva ministra bila stranačka, zamislite da u trgovačkim društvima u Hrvatskoj od deset direktora samo jedan bude u stranci, a devet izvanstranačkih. Svi bi radili i zarađivali. No, zašto je danas situacija takva kakva jest? Čovjek koji vodi kolonu vjeruje u sebe, siguran je, tvrd je k’o dijamant i nepokolebljiv. I ne boji se. Znate tko se boji? Pikzibneri, kukavice, politički žmigavci, ljudi koji nemaju povjerenja u sebe pa stranačke poslušnike stavljaju na funkcije kako bi njima mogli lakše upravljati.

To je problem ove zemlje. Sposobni, a ne podobni. Odlučni, a ne šonje, frajeri, a ne žmigavci. Takve ljude na prste jedne ruke možete nabrojati. Hrvatska vapi za takvim ljudima. Samo 50 pametnih i šef orkestra kakav je bio moj prijatelj, pokojni Šutej. Svaki dan imali bismo božićni bal kakav je onaj u Beču. Mi znamo bolje svirati nego oni, samo nam treba odlučni šef orkestra.

Gradonačelniče, kada ćete se prestati baviti politikom?

- Znate li što je najveći problem kod političara? Eros. Nema većeg erosa od političkog erosa. To je veći eros od iskonskog erosa. Kada dobijete manji pljesak od onoga koji sjedi pokraj vas, onda dođe do unutarnje borbe. Ja dosad to nisam doživio. Onoga momenta kada osjetim da je intenzitet pljeska manji, prestat ću se baviti politikom. Otvorit ću restoran, potkivati konje. Jer čime god se budem bavio, bit ću najbolji. Kao što sam u ovom poslu. Jer dok oni misle, ja već donosim odluke. A to je tajna uspjeha.