Gradsko vijeće Petrinje - u kojem su najbrojniji predstavnici HDZ-a, SDP-a i Reformista gradonačelnika Darinka Dumbovića - u četvrtak je donijelo jednoglasnu odluku da se protivi gradnji naselja za imigrante i tražitelje azila na mjestu nekadašnjeg prognaničkog naselja u Maloj Gorici.

Samo dva dana prije Dumbović je s najbližim suradnicima prosvjedovao protiv uređenja odlagališta nuklearnog otpada na Trgovskoj gori nedaleko od Dvora. Petrinjske su vlasti sada ustale protiva ta dva Vladina projekta kao što su se braniteljske udruge u tom gradiću nedaleko od Siska prošlo ljeto usprotivile održavanju Festivala ojkače, tradicionalne pjesme koju je kao kulturnu baštinu zaštitio UNESCO.

Socijalna i gospodarska slika grada daleko je od blistave, no Petrinjci žele da se njihov glas čuje, iako ih je svakim danom sve manje jer se mladi iseljavaju u potrazi za poslom.

Dok se lokalni političari bune protiv maćehinskog odnosa države prema njihovom kraju, na rubu Petrinje u trošnoj montažnoj baraci, jedina stanovnica bivšeg izbjegličkog naselje u Maloj Gorici Ankica Džankić razmišlja o tome hoće li joj do kraja zime ponestati drva. Bez vode i struje, sama u mraku, 61-godišnja žena ispija crnu kavu koju je skuhala na peći u kojoj drva pucketaju dok vani prazno naselje zasipaju guste snježne pahulje. Daleko od zimske ili bilo kakve druge idile, Ankica je poprilično sigurna samo u jedno: u Maloj Gorici se, tvrdi, neće naseliti došljaci s Bliskog istoka.

Ona tu živi od 1999. godine i sudskim putem od države traži bolji smještaj, po mogućnosti na moru. Iz Vukovara je i tvrdi da joj je pokojni otac bio pripadnik 204. vukovarske brigade, a jedini joj je prihod mirovina tek nešto veća od tisuću kuna. Kada kupi drva, jedva joj ostane za hranu koju podijeli s mačkama. Sve ostale kuće u naselju su, kaže nam, prazne od sredine 2017. godine. Većina tih montažnih drvenih objekata je derutnom stanju, a kroz razbijene prozore vide se ostaci namještaja, posuđa, odjeće…

“Imam gdje biti, ali nemam što jesti i piti. Vatrogasci mi donose vodu, a policija mi pokloni nešto drva. Hvala im”, govori Ankica Džankić i maše nam dok napuštamo njezin skromni dom jer nas u Petrinji čeka gradonačelnik. On tvrdi da joj je grad nudio smještaj, ali ona uporno ne želi otići iz Male Gorice.

“Vukovar je dobio sve. A mi?”

“Demokracija je zdrava onoliko koliko ljudi žele biti aktivni, da svako kaže svoje mišljenje. Petrinjci nisu buntovnici bez razloga”, tvrdi Dumbović koji smatra da se hrvatska domovina danas najmanje brine o mjestima na kojima se stvarala.

“U ratu smo platili ogromnu cijenu i građani znaju što hoće i što neće. Ljudi žive na rubu egzistencije, a država nema strategiju za područja koja zaostaju u razvoju. Trebalo je obnoviti gospodarske objekte, a ne samo stambene. Neki gradovi, na primjer Vukovar, od države su dobili sve”, kaže Dumbović i dodaje kako je država mnoge poduzetnike prisilila da zatvore svoje tvrtke. Prema njegovu mišljenju, porezne i druge dažbine ne bi smjele biti iste u Zagrebu i u Petrinji. Tvrdi kako u Saboru vladajuću većinu podržava samo u nekim slučajevima. Izašao je iz kluba Milana Bandića iako mu je Grad Zagreb financirao udžbenike za školarce. Nada se da će ubuduće o udžbenicima brinuti država. Smatra da je Bandić u demokratski slijepoj ulici.

Iako je skladište niskoradioaktivnog otpada predviđeno 25 kilometara zračne linije od Petrinje, u vojarni Čerkezovac uz samu granicu s BiH, Dumbović ne vjeruje da je taj otpad bezopasan za okoliš.

“Stručnjaci koji to tvrde su doktori smrti, pokvareni intelektualci. Nuklearni otpad iz NE Krško i bolnica bi trebali završiti u jednom od najljepših dijelova Hrvatske. Svašta piše u strategiji, ali piše i na plotu. Ovdje žive Hrvati, Srbi i Bošnjaci. Svakih 50 godina izbije rat. Koja će vojska zaustaviti ljude kada jednom zarate i taj otpad pobacaju u Unu. Nuklearno skladište treba biti na nekom sigurnijem mjestu, u gradu ili po mogućnosti u neposrednoj blizini NATO baze”, govori Dumbović i najavljuje nove prosvjede ako Vlada bude inzistirala na odlagalištu u Čerkezovcu.

“Ova Sisačko-moslavačka županija je prva u Hrvatskoj po iseljavanju mladih ljudi. Zbog krize i straha, ljudi su otišli. Ako država nema strategiju za njihov povratak, ispada da je ova županija dobra samo za nuklearni otpad i za azilante. Već smo imali problema s ljudima koji su ovdje doseljavali. Azilanti su ogroman problem. Empatija prema drugim ljudima i emocije dolaze tek kada se dostigne određeni standard. Selo Mala Gorica nema ni vodu ni odvodnju, a tamo bi država uložila pet milijuna eura u naselje za azilante. Što kažu ljudi koji žive u Zagrebu blizu hotela Porin, gdje su azilanti”, pita Dumbović.

“Ništa, ne smetaju im”, odgovaram.

“Zato je dobro da tamo i ostanu, u velikom gradu koji može progutati takve probleme”, ističe Dumbović koji velike nade osim u državu polaže i u fondove EU iz kojih se, govori nam, trenutno u Petrinji provode projekte vrijedni sto milijuna eura. Uskoro se otvara poslovna zona u kojoj su sve parcele rasprodane i očekuje se otvaranje novih radnih mjesta. Poduzetnicima Grad isplaćuje 12.000 kuna godišnje po svakom radniku u industrijskoj i 14.400 u ekološkoj proizvodnji. Cijeli je grad raskopan jer se gradi novi sustav odvodnje. Iako Petrinja izgleda poput velikog gradilišta, na mnogim kućama još su vidljivi tragovi ratnih razaranja. A rane su duboke i u glavama mnogih ljudi.

Predsjednica Gradskog vijeća Magdalena Komes (HDZ) ističe da je Petrinja prije Domovinskog rata bila jako razvijena, no nakon povratka je pomoć države bila nedovoljna.

“Umjesto investicija i novih radnih mjesta, dobili smo samo nove stanovnike kojima je također trebala pomoć i kao socijalno ugroženi su dospjeli na gradski proračun. Sada nam dolaze i migranti prema kojima se stvara averzija zbog nedovoljno informacija. Zato ispada da Petrinja stalno nešto negoduje. Zbog svega što smo proživjeli možda pušemo i na hladno, ali je osnovni problem u nedostatku informacija i gradonačelnik treba organizirati javnu tribinu na kojoj će građani sve saznati izravno od ministra unutarnjih poslova. I sami smo bili prognanici i zanima nas tko su ti ljudi koji dolaze”, ističe Komes. Prema njezinom mišljenju, odlagalište nuklearnog otpada, sagradi li se po pravilima struke, neće predstavljati opasnost ni za Dvor niti za Petrinju.

“Gradonačelnik Petrinje po tko zna koji put manipulira ljudima i skuplja jeftine političke bodove umjesto da ostvaruje projekte koje je obećao”, zaključuje istaknuta HDZ-ovka koja smatra da su branitelji posebno osjetljiva skupina. Prema njezinom mišljenju, Festival ojkače u Petrinji nije dio tradicije, no ako se već održava, možda bi se moglo naći prikladnije mjesto od Hrvatskoga doma.

Organizatorica tog festivala Mara Vilus, predsjednica petrinjskog pododbora Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, kaže nam da iza provokacija stoji nekolicina predstavnika udruga proisteklih iz Domovinskog rata koji se tako politički promoviraju. Velika većina Petrinjaca nema baš ništa protiv pjesme. Na kraju je festival održan u Hrvatskom domu uz policijsku zaštitu. Dvoglasno pjevanje, ojkanje, je, tvrdi ona, i te kako dio petrinjske tradicije i među Srbima i među Hrvatima. Srba je, otkriva, u Petrinji danas između 10 i 12 posto, a prije rata su činili polovicu stanovništva.

“Srbi nikad nisu imali problema”

“Srbi nikad do sada u Petrinji nisu imali problema. Ovo je tolerantna sredina s puno miješanih brakova. Nažalost, Petrinju danas napuštaju mladi bez obzira na nacionalnost i vjeru. Svi znamo kako je biti izbjeglica i da kao izbjeglica nigdje nisi dobrodošao čak ni među ljudima sličnih običaja i kulture. Ovim azilantima treba pomoći, ali ti su ljudi drugačije kulture i tradicije od naše i lako bi moglo doći do problema.

Zapadne zemlje žele k sebi doseliti naše ljude koji su im civilizacijski slični, a da u Hrvatsku dođu ljudi čiju kulturu ne poznajemo što bi moglo izazvati razne probleme”, zaključuje Mara Vilus koja se jako protivi odlagalištu radioaktivnog otpada jer bi bilo kakav incident uništio čistu prirodu koja je najvredniji resurs petrinjskog kraja u kojem mnogi ljudi žive od poljoprivrede. Grad bi u tom slučaju bi osuđen na izumiranje.

Predsjednik udruge veterana Domovinskog rata Petrinje Zlatko Iskrić tvrdi kako su inicijativu protiv dolaska migranata pokrenuli Ivo Vranić i Miljenko Bušić, a branitelji su ih podržali.

“Gledamo vijesti i što se događa u drugim zemljama. Migranti napadaju, tuku se, imaju naoružanje… O nekima nemamo ni informacije tko su i što su. Tko zna tko sve luta po šumama ne tako daleko od nas. Ne tako davno je ISIL prijetio Hrvatskoj. Žao nam je žena i djece, ali je čudno da bježe muškarci od 20 ili 30 godina. Njihov bi dolazak jako poremetio život u Petrinji. Ne smeta nam njihova vjera, ali se bojimo da bi se povećao kriminal”, kaže Iskrić koji podržava gradonačelnika u borbi protiv nuklearnog otpada. Ako država bude inzistirala na gradnji odlagališta u Čerkezovcu kao i azilantskog centra, branitelji su, tvrdi, spremni i prosvjedovati jer sličan stav, uvjeren je, dijeli veći dio Petrinjaca.

“A te ojkače su se u ratu pjevale na srpskoj strani dok su naši ljudi ginuli. U Hrvatskoj vojsci je bilo mnogo Srba koji su se borili za hrvatsku domovinu i na tome im svaka čast. Nemamo ništa protiv Srba koji ovdje žive i poštuju ovu zemlju”, govori Iskrić.

Predsjednica petrinjskog SDP-a i gradska vijećnica Svjetlana Lazić protivi se gradnji centra za migrante jer bi, objašnjava, Petrinja s obzirom na sve svoje socijalne i gospodarske teškoće tako dobila samo nove probleme. Mnogo je obitelji, kaže, koje i danas žive od socijalne pomoći, a među njima je i dosta Hrvata s Kosova koje je Petrinja prije 20-ak godina prihvatila, no mnogi od njih se nisu najbolje snašli. Oko 750 obitelji u Petrinji prima socijalnu pomoć što za grad od 20-ak tisuća stanovnika jako puno.

“Nitko u proteklih 25 godina nije u Petrinju došao s nečim pozitivnim. Rekli smo to i ministru Davoru Božinoviću. Zašto u Petrinji ne otvore tvrtke ili državne agencije kako bi se stvorili uvjeti da Petrinja može prihvatiti azilante. Oko 3000 Petrinjaca je zadnjih godina otišlo u Njemačku i Irsku. Petrinja je u ratu platila krvavu cijenu i zaslužuje drugačiji odnos države”, govori Svjetlana Lazić koja se slaže da su za teško stanje u Petrinji krivi i svi koji su vladali gradom u zadnja dva desetljeća, uključujući i njezinu stranku. Nada se da će uskoro u poduzetničkoj zoni biti otvoreni novi drvoprerađivački pogoni, a razvija se i ekološka poljoprivreda.

Mirna Berend je, otkriva, u Petrinji provela djetinjstvo i završila osnovnu školu. Nakon gimnazije u Sisku, odlazi u Zagreb na studij i 1986. počinje raditi na HRT-u, a u Petrinju redovito dolazi sve do pada grada 1991.. U svoj grad u Oluji 1995. kao novinarka ulazi u s Hrvatskom vojskom.

“Došla sam pred svoju kuću od koje su ostali samo zidovi, a krov je bio srušen i unutra nije bilo ničega. Nakon toga se više nisam imala ni volje ni snage vratiti. Osjećala sam se kao da me je netko iščupao iz korijena. Država se ponijela pravno nekorektno i ta kuća nikad nije obnovljena. Prodala sam je kao ruševinu. Prošle su 22 godine da bih 2017. jednog dana sjela u auto i odvezla se u Petrinju. To se poklopilo s trenutkom kada sam shvatila da u svojim godinama želim imati komad svoje zemlje i saditi povrće kao što su to radili moji roditelji. Odlučila sam kupiti drvenu kuću. Otišla sam do gradonačelnika Dumbovića, kojeg poznajem cijeli život, jer sam htjela da moj nakit Mirnini anđeli kao i moja Anđeoska kozmetika budu dio projekta Zelene kuće u kojoj se prodaju proizvodi malih proizvođača iz Petrinje.

Sjedište svoje tvrtke MirnArt sam zato prebacila u Petrinju. Kako anđeli predstavljaju mir, ljubav i suosjećanje, htjela sam da nekome pomažu pa je tako nastala akcija Slatki zalogaj ljubavi u sklopu koje jednom mjesečno šaljem kolače korisnicima petrinjske pučke kuhinje. Pozvala sam i druge koji mogu pomoći onima kojima je beznadežno teško da to učine”, govori Berend kojoj je želja u svojoj drvenoj kućici napraviti Kuću Mirninih anđela i polako tamo prebacivati proizvodnju.

“Turistički potencijal”

“U Petrinji su mi svi širom otvorili vrata, a ja sam svima sve oprostila. Nisam se vratila s gorčinom nego s radošću novog življenja i željom da nešto dam gradu koji je meni jako puno dao. Trebamo ići naprijed. Petrinja je mjesto fantastičnog življenja – na 45 minuta vožnje od Zagreba možeš za 30-ak tisuća eura kupiti kuću s dvorištem. Toliko u Zagrebu košta garaža. To je predivan kraj sa stotinama izvora čiste vode, netaknutom prirodom, predivnim šumama…

Djeca će se igrati na zemlji, a ne u kavezu od malog stana. Želim stati bosom nogom na travu, pomirisati cvijet… Ljudi mogu tamo preseliti svoje male obrte. Gradske službe su jako susretljive, sve je blizu, a Grad je povukao mnogo novca iz fondova EU kojim se stimulira poduzetništvo. Mnogi ne znaju za brojne pogodnosti koje im se nude za život i poslovanje. Rat nas je raselio kao rakovu djecu, ali su došli neki novi ljudi i donijeli različitost.

Važno je da nas više nitko ne posvađa, da se ne dijelimo na Hrvate i Srbe nego na ljude i neljude. Propale su mnoge tvornice, ali to je prilika za novi početak jer nema industrije koja zagađuju prirodu. Imamo ogromne turističke potencijale”, ističe Mirna Berend koja se ne može pomiriti s idejom da bi se u petrinjskom kraju trebalo graditi skladište za nuklearni otpad.

“Strahujem da će se europsko smeće pohraniti u našoj jednoj od najkorumpiranijih zemalja Europe i to na mjestu gdje su ljudi već toliko ranjeni”, zaključuje Berend koja ne dijeli ljude po tome odakle su došli i što su po nacionalnosti. Vjeruje zato da će i većina Petrinjaca shvatiti da imigranti nisu ubojice i silovatelji.

“I mi smo ne tako davni bili izbjeglice i netko nas je primio. Ljudi bježe od gladi, rata i ludila. Nitko ne želi napustiti svoj dom ako ga na to nije natjerala muka i zato imam iznimnu empatiju prema ljudima koji tako pate”, govori TV voditeljica i kreatorica nakita i kozmetike.

U rodnoj Petrinji živi i radi akademski slikar Davor Žilić čija hiperrealistična ulja na platnu krase brojne domove i razne druge interijere na svim kontinentima svijeta.

“Ovo je miran gradić u kojem je sve blizu, a i ni Zagreb nije daleko. Meni je ovdje ugodno živjeti. Sve je pristupačno. Nekretnine su jeftine. Mnogi ljudi još ne shvaćaju brojne prednosti. Ako imaš viziju, ovdje možeš ostvariti svoje potencijale”, kaže Žilić koji smatra da se nakon rata Petrinja trebala bolje razviti.

“Živa umjetnička scena”

“Podržavam gradsku politiku koja se protivi dolasku migranata. Nažalost, stalno nam stižu neke kazne što živimo ovdje. Na primjer, autocesta od Zagreba do Zeline se ne naplaćuje, a do Siska naplaćuje iako smo mi najsiromašniji dio Hrvatske što je nevjerojatno s obzirom na blizinu glavnoga grada. Nemamo nikakve porezne olakšice. A sada nam još žele dovesti migrante i nuklearni otpad.

Sve što se priča stvara osjećaj nesigurnosti i smanjuje mogućnosti za razvoj gospodarstva i turizma”, govori Žilić koji u Petrinji ima galeriju, a predaje i likovne predmete na petrinjskoj Učiteljskoj akademiji zahvaljujući kojoj se na gradskim ulicama ipak može vidjeti dosta mladih ljudi. Prema njegovim riječima, Petrinja ima prilično živu umjetničku i kulturnu scenu što je prvenstveno zasluga brojnih entuzijasta.

Među takve spada i Tomislav Komes, predsjednik petrinjske Gradske limene glazba koja djeluje punih 210 godina i u kojoj svira saksofon. Dulju tradiciju limene glazbe u Hrvatskoj ima jedino Samobor. Imaju i dječji orkestar.

Po struci je pravnik i radi na sudu u Zagrebu. Svaki dan se vozi u središte Zagreba na posao do kojeg mu automobilom u prosjeku treba oko sat vremena.

“Nikada nisam radio u Petrinji i navikao sam na vožnju. Mislim da bi ljudi trebali biti fleksibilniji. Zagreb, u kojem posla ima, udaljen je samo 50 kilometara. Ne bih živio u Zagrebu jer je život u malom gradu praktičniji, mirniji i jeftiniji. Sve je blizu. Svatko pokraj kuće sadi povrće”, ističe Komes koji tvrdi da je Petrinja doista grad kulture iako mu na prvi pogled nedostaje gradskog blještavila.

“U ovako skromnim uvjetima kulturnjaci ostvaruju dobre rezultate, a za tešku gospodarsku situaciju su najviše krivi političari. O migrantima koji bi trebali doći ne znam dovoljno. Mnogo je neprovjerenih informacija. I ja sam za vrijeme rata kao prognanik živio u Sisku i ne mogu zaboraviti da mi je netko otvorio svoja vrata i pružio mi uvjete za život”, naglašava Komes koji smatra da su Petrinjci dobri domaćini, ali su ipak malo zatvoreni prema ljudima koji bi se u njihovom gradu htjeli trajno naseliti. Tek nakon nekoliko generacija te, kaže Komes, smatraju pravim Petrinjcem.