- Bez ljutnje, ali ne mogu više o tome. Teško je - spusti glavu Slavko Ištvanić i samo što se ne slomi odmah na prvom pitanju intervjua. Nogometaša koji je posljednjih dana ujedinio dinamovce iz više generacija zamolio sam da mi u grubim crtama nariše kontekst: što je to cerebralna paraliza, kako izgleda njegova svakodnevica s 23-godišnjim teško oboljelim sinom, što njegov Luka može, a što ne može.

Ištvanić gleda u pod i "ne može više" zato što razgovori o bolesti isisavaju život iz čovjeka, ali i zato što nisu baš svi benevolentno dočekali akciju udruge "Dinamo - to smo mi" da se humanitarnim spektaklom pomogne igraču, koji je na Maksimiru praktično ostavio kosti odigravši 527 utakmica za klub. Ištvanić je sedmi na popisu rekordera.

Vodi normalan život

52-godišnjak, kažimo to odmah, nije nikakav socijalni slučaj, niti čovjek koji bi kopao po kontejnerima. Sjeli smo za stol u njegovu kafiću "Tea" u Sesvetama. Prostran i decentno uređen interijer, zgodna terasa. U petak oko podneva šest, sedam posjetitelja u ugodnom ambijentu ispija kavu ili pivo. Drugim riječima, Ištvanić vodi normalan život prosječnoga zagrebačkog ugostitelja i ne traži milostinju. Dok razgovaramo stječem dojam da se čak malo koleba, da bi možda i stornirao cijeli ovaj događaj, ali kasno je jer se priča zahuktala i na prepad osvojila medije.

Ulaznice za "hepening" se lijepo prodaju, narod želi vidjeti na parketu te asove našeg djetinjstva i mladosti. Bit će u nedjelju u Ciboni (20 sati) Ištvanićevi suigrači Marko Mlinarić, Zvone Boban, Vjeko Škrinjar, Kujtim Shala, Željko Adžić, a onda i ikone HNL-a poput Silvija Marića, Igora Bišćana i - izbornika Zlatka Dalića. Ne bih stavio ruku u vatru da će u prvom redu tribina sjediti aktualni dinamovci, Bjelici, Ademiju, Livakoviću i društvu diskretno je sugerirano da u nedjelju navečer zaobiđu Cibonu jer inicijator priče ne živi u ljubavi s klupskom upravom, ali to je već poglavlje za neki drugi tekst.

Teško zdravstveno stanje Luke Ištvanića - vedrog, živahnog i pozitivnog mladića koji prepoznaje roditelje, osmjehuje se na njihove geste, ali ne govori, ne kreće se, ne može jesti krutu hranu i od dojenačke dobi traži 24-satnu njegu - povod je za nedjeljno okupljanje dinamovaca u Ciboni. Ako je to povod, onda je uzrok želja da se utemelji fond za klupske legende i zaslužne Dinamove veterane. Nije tajna da se mnogi od njih nisu snašli u životu jednom kada su objesili kopačke o klin, a ponos im ne dopušta da obijaju pragove političara i moćnika.

- Dužan sam zahvalu dečkima koji su sve organizirali, iako ja nisam u takvoj potrebi. Bila je to njihova želja još od zimus i onog trenutka kada su me pozvali na izložbu Dinamovo proljeće, njihov način da mi zahvale za sve godine koje sam dao Dinamu. Svakako naglasite da sam zahvalan i suigračima koji stižu na utakmicu u Cibonu, mnoge od njih godinama nisam ni vidio ni čuo. Osupnut sam reakcijama, zaista pod dojmom velikog odaziva. Kao da sam se vremenskim strojem iz anonimnosti vratio u igračke dane kada sam još bio zanimljiv medijima, odjednom osjećam pritisak, opterećenje, kao uoči nekog velikog derbija. Volio bih da ovo bude samo temelj i da akcija preraste u tradiciju, jer ima starih igrača koji su proslavili naš klub i treba im pomoći.

Za one koji ga ne pamte najbolje, Ištvanić je bio britva, brz i žestok kao posljednji čovjek obrane, ali i dobar s loptom u nogama. U Maksimir je sletio kao devetogodišnji dječak i na istome mjestu završio karijeru. Endemska vrsta, nešto što je u međuvremenu zahvaljujući Francescu Tottiju, Stevenu Gerrardu ili Lionelu Messiju dobilo etiketu - one man club. Doživotni vojnik jednog dresa.

- Može se i tako reći, iako sam ja silom prilika imao šest mjeseci karijere kada sam se silom prilika morao preseliti u Kranjčevićevu. Za trenera je došao Joško Skoblar i nije me želio u prvoj momčadi, otišao sam na polugodišnju posudbu u NK Zagreb. Sve ostalo bio je Dinamo. Od devete godine, kada me selekcionirao Miroslav Cvenk, a prve sam utakmice odigrao s posuđenim dokumentima jer su pravo nastupa imali samo dvanaestogodišnjaci, preko debija za prvu momčad u tinejdžerskoj dobi, do odlaska u mirovinu...

Ćiro Blažević je osvojio naslov državnog prvaka, onda i kup, prije nego što je u prvoj polovici osamdesetih napustio Dinamo. Njega će Ištvanić dobro upoznati prilikom više Ćirinih povrataka u klub, a na veliku pozornicu istrčat će 1984. godine. Tamo će ga lansirati Zdenko Kobeščak.

- Imao sam 17 i pol godina kada me Kobeščak bacio u vatru. Bilo je to 1984. godine, u Beogradu smo igrali polufinale Kupa s Crvenom zvezdom. Pune tribine, na terenu još asovi poput Zajeca, Mlinarića, Bogdana, Deverića. Vrhunski igrači i ja kao klinac pored njih, ali nisam se uplašio. Izgubili smo 2-3, ali kritike su bile izvrsne, novinari su me nagradili 'osmicom'.

Na pitanje zašto nikad nije otišao preko granice, Ištvanić sliježe ramenima.

- Ja sam u Dinamu od prvog dana igrao kao da ću cijeli život ostati u klubu. I nakon svega nisam nesretan što se nisam okušao u inozemstvu.

A mogli ste?

- Mogao sam, stizale su ponude u nekoliko navrata. Najbliže odlasku bio sam nakon utakmice hrvatske reprezentacije s Meksikom 1992. godine (3-0 za Hrvatsku, Ištvanić starter pored Jarnija, Bilića i Pavličića). Meksikancima se dopalo kako sam odigrao, htjeli su me neki njihovi klubovi, ali transfer nikada nije realiziran.

U trenutku kada je zagazio u profi vode, Ištvanić je u svlačionici "plavih" zatekao šampionsku generaciju '82. Njih je ispratio iz Maksimira, da bi u drugoj polovici osamdesetih dočekivao legionare sa svih strana, pa onda početkom devedesetih kao senator školovao mladiće Cvitanovića i Vlaovića. Puni krug.

- Vrhunci karijere? Zavisi iz kojeg kuta gledam na stvari. Vrhunac svakako mora biti kada se kao klinac nađete u istoj momčadi na terenu sa Zajecom, Mlinarićem, Bogdanom, ili kada kasnije dijelite teren s klasnim nogometašima poput Bobana, Šukera i Shale, na koncu Ladića s kojim sam proveo najviše vremena u Dinamu, ili Cvitanovića i Vlaovića. Blagoslov je bio igrati s takvim španerima. Ako biram jednu pobjedu koje se uvijek sjetim, izdvojimo onda onih 3-2 protiv Zvezde u Maksimiru. Dogodilo se to godinu dana nakon famozne, nikad odigrane utakmice na našem stadionu. Ovaj put je sve proteklo sportski i korektno, ali svima je bilo jasno da se igra posljednja sezona YU-lige. Trofejni vrhunci su naslovi prvaka i osvajača kupa Hrvatske devedesetih godina.

A najveće traume? Ovdje se Ištvanić i suigrači redovito okrenu utakmicama sa Steauom iz 1993. godine...

- Ta je eliminacija zaista boljela. Nije bilo lako i ugodno početkom devedesetih, zbog rata su mnoge talentirane mlade zvijezde potražile sreću u inozemstvu, klubovi su se krpali. I onda svejedno odigramo fenomenalnu utakmicu u Bukureštu, vratimo se s 2-1 pobjedom i svi nas vide u sljedećoj rundi. A mi u uzvratu u Ljubljani sve prospemo. Nismo imali dovoljno europskog iskustva za značajniji iskorak, tijesno smo ispadali.

Kakvi su bili treneri s kojima ste surađivali?

- Rekoh već, nisam bio na istoj frekvenciji sa Skoblarom, ali ne želim se vraćati na mrlje iz biografije, želim se sjećati lijepih trenutaka. S Ćirom Blaževićem meni je uvijek bilo ugodno surađivati. Osjećao sam da me uvažava i cijeni, znao me je pitati za mišljenje o igri, taktici itd. Izrazito kvalitetan odnos. Vlatka Markovića pamtim kao gospodina, pomogao mi je u životu, a izrazito visoko mišljenje imam i o profesionalnim kvalitetama Tomislava Ivića. On je došao u spasiteljsku misiju i kratko se zadržao u Dinamu. Na odlasku je pred svlačionicom rekao: 'Dugujem ispriku Slavku Ištvaniću jer ga nisam dovoljno koristio iako on to svojom kvalitetom zaslužuje, ali Uprava je od mene tražila da se oslonim na iskusnije igrače'. Ja sam tada imao samo 18, bojali su se riskirati s mladim nogometašem u borbi za opstanak. Jako lijepo mišljenje imam i o Josipu Kužeu. Čim je preuzeo momčad, vratio me je s posudbe iz Zagreba.

Ištvanić je igrački stasao u ligi koja nije puštala igrače preko granice do 28. rođendana, a mirovinu dočekao u ligi koju su već u njezinim počecima poharali lovci na skaute. Kako s takvim iskustvom danas procjenjuje naš ligaški nogomet?

- Ona je liga bila među tri-četiri najjače u Europi. Nije bilo autsajdera, gdje god si došao, igrao si pred punim tribinama. Hrvatska liga je imala različite faze, u jednom se trenutku počela dramatično srozavati u kvaliteti, ali posljednjih sezona stvari se naočigled popravljaju. Počelo se ulagati u infrastrukturu, stabilizirali su se klubovi poput Rijeke i Osijeka, pojavili se neki novi poput Gorice. Natjecanje je postalo natjecateljski neizvjesno, dakle i atraktivnije za publiku. Jedino mi je žao što klubovi sada već kontinuirano zapostavljaju svoje mlade igrače. Previše se oslanjaju na strance upitne vrijednosti, morali bi osloboditi više mjesta za hrvatske talente.

Za početak su oslobodili mjesta talentiranim hrvatskim trenerima?

- Točno. I vratilo im se, zar ne? Dinamo je posljednjih sezona vjerovao svojim bivšim igračima kada ih je vraćao na klupu kao trenere, na koncu je momčad ove sezone eksplodirala pod vodstvom Nenada Bjelice, dakle hrvatskog trenera. Zekić je bio hit-trener s Osijekom, Bišćan je podignuo Rijeku, a Oreščaninov rad u Hajduku svi hvale. Imamo štofa, samo treba povjerenja.

Kada spominjete Bjelicu, i njega bi u nedjelju bilo zgodno vidjeti na parketu kao HNL-ovu ikonu ili barem pored njega u društvu momčadi?

- Veselilo bi me da Bjelica dovede igrače, jer u dvorani će biti njihovi navijači. Vidjelo se to najbolje ovog proljeća na Dinamovim europskim utakmicama: koliko god trener dobro komponirao momčad i koliko god klase imao među igračima, toliko su za iskorak bili važni i fenomenalni navijači. Vratili su se na stadion u velikom broju i nosili nogometaše. Potrebno nam je to savezništvo, jer nema pravog kluba bez navijača.

- U nedjelju sam dužan izvesti momčad na teren, pokušat ću barem malo, iako već dugo ne igram ni rekreativno. Imam nekih zdravstvenih problema i ne mogu, nabacio sam poneki kilogram, samo sam ih dobro rasporedio. Bit će zanimljivo vidjeti u kakvoj su formi ostali, ali s toliko pravih španera na parketu, pa iako izvučenih iz naftalina, uopće ne sumnjam da se sprema pravi spektakl.