Ove godine je jazz dio Druge Godbe bio zastupljeniji nego inače jer je ovaj festival jedan od pokretača inicijative Jazz Connective koja okuplja partnere iz šest europskih država, a zbog kojeg je ovogodišnji program produžen na pet dana.

Tako su u Ljubljani, prije uključenja world music dijela izvođača u festival, nastupili finska kombinacija Mopo feat Jimi Tenor, Francuzi Ar Ker, Poljaci Maciej Obara Quartet te južnoafrička jazz atrakcija The Brother Moves On koja je ovaj put bila pomognuta sa slovenskim Bowrainom. Sve njih, kao i brazilskog soul pjevača Linikera koji nastupa sa svojim Caramelowsima te britanske izvođače Ill Considered i Dinosaur, kao i američkog Yonatana Gata, smo propustili jer smo se koncentrirali na posljednja dva dana festivala koji su se odvili u sjajnoj ljubljanskoj Kino Šiški te u Mariboru.

Druga Godba, naime, posljednjih nekoliko godina jedan svoj dan održava van glavnog grada Slovenije – ovaj put se radilo o Mariboru nakon što je dvije godine festival gostovao u Piranu.

Da hrvatska glazbena publika prati svjetske trendove pokazalo se u petak kada je u Kinu Šiški bilo nekoliko desetaka domaćih zaljubljenika koji su prije svega došli zbog britanske afrojazz skupine Kokoroko. Ovaj osmočlani sastav je u godinu dana doživio neviđeni hype, posebno kada se radi o ovom žanru.

Naime, njihova pjesma „Abusey Junction” je lani predstavila Kokoroko, a oko nje se odmah stvorila nevjerojatna pompa. Na Youtube-u se broj gledanja vrlo brzo počeo brojati u milijunima, trenutno je na više od 29 milijuna, a Kokoroko je bio i nositelj kombilacije „We Out Here” koja predstavlja novu londonsku jazz scenu, a koja je bila jedna od najvažnijih kompilacija prošle godine.

Uslijedio je EP po nazivu benda gdje se uz „Abusey Junction” nalaze još tri pjesme, čiji je prvi tiraž rasprodan i samim time je bilo jasno da je Druga Godba uspjela 'ubosti' pravog izvođača u pravo vrijeme. Problem je samo što Kokoroko svojom izvedbom nije opravdao sav taj hype.

Daleko od toga da je Kokoroko imao loš nastup. Zanatski je to bilo po propisima – tri djevojke, Sheila, Cassie i Richie, kao puhačke solistice svoje dionice izvode prilično dobro dok im muški dio benda sjajno 'drži leđa', ali cijelom njihovom nastupu se može zamjeriti manjak energije. Dojam je kao da je cijeli hype za Kokoroko došao prerano, kao da nemaju dovoljno materijala za nastup pa su ove četiri pjesme s EP-a pretjerano razvukli 'napucavši' im minutažu razvlačeći solaže do krajnjih granica.

Uz to, nedostajala je i prava komunikacija s publikom koja je potrebna kada nastupaš u instrumentalnom bendu koji bi želio rasplesati svoje slušatelje. Bez obzira na neospornu kvalitetu, sve je izgledalo kao puko odrađivanje posla što je problematično kada se zna da se radi o jakom mladom bendu koji si takvo što ne bi smio dozvoliti. Nakon svega ostaje upitno je li Kokoroko samo one hit wonder koji je doživio nevjerojatan hype u žanru u kojem hypea nema. Ovaj nastup daje za pravo svim skepticima.

Dosta toga su Kokoroko, ako su željeli, mogli naučiti od ukrajinskog kvarteta DakhaBrakha. Više od 15 godina ova grupa spaja tamošnju tradicijsku glazbu s ritmovima i melodijama iz cijelog svijeta, a sve protkano scenskom izvedbom koja koketira s performansom i koja publiku ne ostavlja ravnodušnom.

Olena, Irina, Nina i posebno Marko točno znaju kada svoj nastup začiniti ponekom šalom, grimasom ili onomatopejom. DakhaBrakha cijelo vrijeme drže tenzije na visini, a svemu pridonosi i mnoštvo instrumenata koje sviraju. No, sve bi to bilo beznačajno da grupa nema iznimnu kvalitativnu vrijednost u onome što sviraju, a kada se tome pridoda da su u Ljubljani imali publiku koja je oduševljeno pratila svaku njihovu pjesmu, onda se dobije koncert za pamćenje. DakhaBrakha je 'otpuhala' Kokoroko, a još jednom se mora istaknuti njihov odnos s publikom koja im je doslovno jela iz ruku.

Petak je u Ljubljani donio još i nastup estonskog dueta Maarja Nuut & Ruum koji se u svojem miksu tradicijske glazbe i elektronskih zvukova pomalo zapleo u mrežu ponavljanja što i nije čudno s obzirom da im je izričaj baziran na upotrebi loopera što ponekad, a to se dogodilo i ovaj put, može biti prava zamka za izvođače. U zamku nije upao poljski trojac Sutari koji je otvorio subotnji program u Mariboru.

Ove tri djevojke također vole eksperimentirati s pristupom tradicijskoj glazbi, ali umjesto elektronike one koriste razne 'priručne' instrumente poput kuhinjskog ribeža, boca, fena i sličnih stvari. No, najveća je snaga grupe njihova svirka na gudačkim instrumentima i kada uspiju pogoditi pravi miks svirke i eksperimentiranja, doći će do još većeg prepoznavanja u world music svijetu.

Veću prepoznatljivost vrlo bi brzo mogla imati slovenska grupa Bakalina Velika. Jedina je to grupa iz regije koja je nastupila na ovogodišnjoj Drugoj Godbi, što je realno i jedina zamjerka ovom festivalu jer bi mogao dati prostora sve većem broju kvalitetnih izvođača iz ovih krajeva svijeta. Bakalina Velika je počela kao projekt Janija Kutina i Renate Lapanja, ali se za novi album „Prvi krajec” ovom dvojcu priključilo još pet glazbenika.

Oni su zajedno stvorili dojmljivu zvučnu sliku koja je Janiju omogućila da se opusti u svojem pripovjedačkom stilu pjevanja. Nema Jani neku upečatljiv vokalni izričaj, ali ima nevjerojatnu karizmu koja obasjava sve oko njega, a iako su tekstovi hrvatskom slušatelju teško razumljivi jer su otpjevani na tvrdom tomlinskom narječju, riječ je o poeti koji svojom glazbom i stavom podsjeća na Zorana Predina. Ne znam kako je zvučala Bakalina kao duo, ali ovaj sastav, upogonjen sjajnim trobinistom i pijanistom Andreom Pandolfom te multiinstrumentalistom Samom Kutinom, je prava atrakcija koju se definitivno isplati pogledati.

Bakalina Velika je razbudila mariborsku publiku koja je koncert gledala, usprkos lošem vremenu, na otvorenoj pozornici Lutkovnog gledališča u Mariboru, sjajnog koncertnog prostora gdje se održavaju i koncerti u sklopu festivala Lent. No, pravi kaos je nastao s prvim taktovima južnoafričke grupe BCUC.

Oni su lani imali jedan od najboljih world music albuma na svijetu, „Emakhosini”, a već ove su objavili njegovog nasljednika „The Healing” na kojem gostuju veličine poput Femija Kutija i Saula Williamsa. Glazba koju BCUC izvodi najlakše bi se mogla nazvati mističnim ritualom jer se sve bazira na udaraljkama, bas gitari i vokalima. BCUC, kao veliki dio afričkih glazbenika, svoj izričaj grade sloj po sloj, njihove pjesme i na albumima traju najmanje 15-ak minuta, a uživo to ide i duže, a nevjerojatna je količina energije koju oni ispoljavaju iz sebe. Posebno je upečatljiv glavni pjevač Jovi koji je za vrijeme ovog koncerta valjda pretrčao kao prosječan nogometaš na važnoj utakmici, a cijelo vrijeme je uspješno animirao publiku koja je od prve minute 'ušla' u njihovu muziku.

Kako je koncert uzimao maha, tako je bilo sve manje onih koji su mirno gledali koncert. Jovi je koristio svaki trenutak za svojevrsne propovijedi, a iako na prvi pogled one znaju biti naivne, ipak su nosile duboke poruke jer su govorile o jasnim problemima koji okružuju sve nas. Sjajno balansirajući s vođenjem benda i upravljanjem publike, Jovi se nametnuo kao jedan od najupečatljivijih frontmena koje je potpisnik ovih redova vidio u svojem životu, a BCUC je bez sumnje održao jedan od koncerata godine.

Tako je još jedna Druga Godba došla do kraja, ali svi ljubitelji world music i jazz glazbe koji su voljni 'skočiti' do Slovenije, ne moraju čekati na novo izdanje ovog festivala.Već za dva tjedna počinje 60. Ljubljana Jazz Festival koji ove godine dovodi Johna Zorna, a u Mariboru, Kranju, Novoj Gorici i Bledu će ovog ljeta nastupiti sjajna imena world music glazbe poput Bombina, Tinariwen, Huun Huur Tu, Dhafer Youssefa ili Grupo Compay Segundo Da Buna Vista Social Club.