Kad je pred nekoliko dana najavio svoju predsjedničku kandidaturu, Miroslav Škoro je izjavio kako mu, da bi ispunio ono što narod želi, trebaju veće ovlasti. Tom je prilikom kazao kako u predsjedničkom uredu “ne želi biti samo fikus”.

Škoro se tom izjavom pridružio cijelom nizu političara koji su se laćali fikusa kao metafore. O neželjenom usudu “fikusa” govorili su i Stipe Mesić, i niz župana i gradonačelnika, i pokoji ministar. Za svih njih “fikus” je metafora za političara koji samo sjedi uredu, a nema ni djelokrug posla, ni ovlasti, ni moć.

Ova tipično postjugoslavenska floralna metafora ima i svoje kulturološko podrijetlo. Na prostorima ex-YU postojao je i još uvijek postoji običaj da se uredi tvrtki, sudova, upravnih zgrada i javnih agencija rese ukrasnim lončanicama koje trpe polusjenu i zatvoreni prostor. Još debelo u Jugoslaviji za te je nijeme sustanare ureda bio uvriježen naziv “fikus”. Pritom onima koji su ih tako nazivali - kao i onima koji koriste fikus kao metaforu - nije previše smetalo što je među tim uredskim biljkama bilo ponajmanje fikusa, a kudikamo više drugih lončanica: benjamina, dracena i bršljana.

Nagrada na festivalu

 Ti fikusi, zmajevci i bršljani i danas krase stotine hrvatskih ureda - županija, sudišta, poslovnih zgrada, privrednih komora, općina, vodovoda, elektroprivreda. U trideset godina u ovoj se zemlji mijenjalo sve: mijenjale su se zastave, nazivi, poštanski brojevi, ideologije, vladajuće stranke i naraštaji uhljeba, samo su ti nijemi zeleni svjedoci ostajali isti i svjedočili mijenama u “slučajnoj državi”.

Na Festivalu mediteranskog filma u Splitu i Danima hrvatskog filma u Zagrebu prikazan je jedan film koji je za temu uzeo te zelene šutljive suputnike. Riječ je o eksperimentalnom dokumentarcu “Strujanja” koji potpisuje zagrebačka medijska umjetnica Katerina Duda, a koji je na Festivalu mediteranskog filma osvojio jednu od dvije prve nagrade međunarodnog žirija u kratkometražnom programu “Ješke”.

Film Katerine Dude čitav se zbiva u jednoj od poslovnih zgrada hrvatskog naftnog giganta Ine. Riječ je o zgradi sagrađenoj u kasnom socijalizmu kad je ta firma bila na vrhuncu društvene i ekonomske moći ili kad je - ako je po Zlatku Hasanbegoviću - bila “uhljebište udbaške duboke države”. U tom trenutku najveće snage Ina gradi zdanje koje po oblikovnoj estetici daleko nadvisuje golu funkcionalnost uredske zgrade. Tu kitnjasto raskošnu zgradu arhitekt je uresio i neočekivanom količinom zelenila.

Ne samo da urede krase golemi fikusi, nego su i trokutasto stepenište i unutrašnje terase oblikovani kao viseći vrt. Pritom se oko zgrade koja je tema Dudina filma roje daljnji ironijski obrati. Upravo je u njoj 1991. na tajnoj sjednici Sabora Hrvatska proglasila nezavisnost. Upravo ta zgrada, ujedno, simbolizira deplasiranu irelevantnost te “nezavisnosti”: jer, i kompanija i zgrada i hrvatske ugljikovodične rezerve sad su u vlasništvu Mađarske.

O svemu tome u Dudinu filmu nema naoko ništa. Zagrebačka redateljica bavi se naizgled samo biljkama. Prikazuje urede, hodnike i predvorja, a na njima fikuse i “fikuse”. Negdje na polovici filma Duda uvodi u “Strujanja” glavnu junakinju. Riječ je o radnici koja je zadužena za skrb o biljnom carstvu zgrade. Žena kojoj ne saznamo ime biljke zalijeva, prska, presađuje, dohranjuje zemljom, orezuje i distribuira. Pritom pokazuje frapantno znanje o zelenim “stanovnicima”. Dok biljke stoje postrojene u hodniku, junakinja ih raspoznaje s nepogrešivom ekspertizom znalca: “Ovo je dracena iz sobe 212”.

I najednom shvatite: u toj su se zgradi promijenili gazde i direktori, jedna “duboka država” i druga “duboka država”, hrvatski šefovi i mađarski šefovi. Junakinja filma valjda je jedina “šefica” koja svojim zelenim “podređenima” šefuje u kontinuitetu, koja o svom “resoru” zna sve, a nijedna je stranka neće smijeniti. Sami, pak, “fikusi” i dalje su tu, kao posljednji, nelustrirani relikt totalitarizma.

Katerina Duda (1989.) medijska je umjetnica koja je prije umjetničke škole studirala sociologiju, a sociologija je očito filtrirala i njene umjetničke interese. U performansima i audiovizualnim akcijama najčešće se bavi sudbinom javnog prostora. “Prisvajanje grada: turizam” bavi se utjecajem turizma na centar Zagreba, a “Korak za Koteks” je akcija specifično vezana za splitski sportski kompleks na rubu raspada. U akciji “Slobodno” Duda se bavi stanjem zagrebačkih trgova na kojima su štekati pojeli javnu površinu, pa čak i klupe za “besplatno” sjedenje. Na jednoj od tih klupa umjetnica izvezuje na rešetku riječ “slobodno”.

U priču o Ini Duda je ušla tako što je istraživala djelovanje kulturno- umjetničkih ustanova unutar nekadašnjeg naftnog giganta. Duda je proučavala funkcioniranje Galerije Kraljević, koju je osnovala naftna tvrtka, te pokušala detektirati sudbinu umjetnina koje su izlagani umjetnici ostavljali galeriji, umjetnina koje su samim time i privatizirane s Inom, no radnici su ih često dobivali na poklon za umirovljenje ili čak odnosili kući. Te su umjetnine i same mala, bizarna priča o hrvatskoj pretvorbi i propasti javnog nauštrb privatnog.

Preostali relikt

Preko istraživanja Galerije Kraljević, koja i sama djeluje u zgradi naftne tvrtke, Dudi se otvorio pogled u unutrašnjost uredske zgrade i u čudan, skrovit svijet uredskih vrtova. Kao posvetu početnoj inspiraciji, Duda je u film uvrstila zbor Ine, drugi preostali relikt nekadašnjeg povezivanja radništva i kulture. U finalu filma zbor pjeva u auli zgrade, a statični kadrovi prikazuju biljke u polutami zgrade nakon radnog vremena. Sve je zamrlo, samo “fikusi” žive i dišu.

Posljednjih godina su konceptualni dokumentarci ovog tipa postali jedan od najzanimljivijih dijelova hrvatske kinematografije. Nekoliko zanimljivih redatelja - poput Ivana Ramljaka, Neli Ružić i Nikoline Bogdanović - upravo su se specijalizirali za ovaj hibridni rod. “Strujanja” se ubrajaju među najzanimljivije naslove u toj produkciji.