Slaven Galeković, otac dvadesetčetverogodišnjeg mladića Ivana koji je smrtno stradao gaseći požar, također vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Velike Gorice, s petka na subotu radio je noćnu smjenu do sedam ujutro. Prema pravilima vatrogasne službe, članovi obitelji ne smiju raditi zajedno.

Njegov sin Ivan, koji je svoj san da kao i tata postane profesionalni vatrogasac ostvario prije dvije godine, došao je raditi dnevnu smjenu koja obično traje od 7 do 19 sati.

Dan je počeo kao i svaki drugi: Ivan je kao najmlađi zaposlenik još prolazio fazu inicijacije - to je značilo da među svojim jutarnjim ritualima ide po “gablec” za sebe i svojih desetak kolega.

Obično je, reći će nam sjetno njegovi kolege, gunđao i nagovarao ih da svi jedu isto, burek, jer ne može ni popamtiti ni prokrstariti sve dućane da udovolji svakoj narudžbi. Gunđao je, ali se vraćao s osmijehom - nije ih nikad odbio, premda mu je veći gušt bio biti u akciji, kaže njegov kolega.

Bio je relativno miran dan. Ručali su i odradili rutinski trening. U 16.08 sati stigao je poziv. Buknuo je požar u potkrovnom stanu u Ulici Mate Lovraka. Zapalilo se krovište u kući čiji su vlasnici bili na moru.

Vatrogasci opisuju kako požar u krovištu spada u opasnije zadatke - gore od toga samo je kad treba izvlačiti ljude iz nevolje.

Uvjeti su ekstremni: temperatura požara doseže oko 600 stupnjeva, oprema koju vatrogasac nosi na sebi teška je 25 kilograma, a toliko težine imaju i cijevi za vodu koje moraju vući za sobom. U pomoć kolegama u Velikoj Gorici krenula je i JVP Zagreb.

Otprilike sat vremena poslije Ivana Galekovića vozilo Hitne pomoći odvest će na Rebro. Onamo će ubrzo dojuriti njegovi bližnji. I saznati najgoru vijest.

Ivanovi kolege otkrivaju da je u jednom trenutku samo kleknuo i zavikao upomoć. Kažu da ništa nije palo na njega. Kolege su ga brzo iznijeli iz kuće. Hitna je već čekala.

Reanimirali su ga... Što se točno dogodilo i zašto je gašenje požara završilo tragično, tek treba utvrditi istraga.

Zdrav, jak, oran

Madi, tragično stradali Ivan Galeković od malih je nogu želio biti vatrogasac.

- Gledala sam ga na vježbalištu za vatrogasce u Savskoj; bio je spreman, zdrav, jak, oran. Sjećam se njegove sreće na dan kad je položio ispit. Ako je netko zaslužio taj posao, to je bio Ivan. Ništa ga osim vatrogastva nije zanimalo.

Cijela je obitelj takva: ljudi velika srca koji cijeli život pomažu drugima, i majka Renata, medicinska sestra, i mlađa sestra Klara rade u Vinogradskoj bolnici, Klara studira sestrinstvo.

Djevojka Marijana koja je bila njegova ljubav, svi je zovemo Pajo, studentica prava također je dragovoljka u DVD-u Strmec Bukevski.

Nije fraza i nije samo odavanje počasti, Ivan je stvarno bio prekrasan mladić, ništa mu nije bilo teško, živio je za svoj posao, a što to znači, teško je opisati onima koji nisu dio toga - govori prijateljica obitelji Renata Jelinić Blagaj, šefica računovodstva u JVP-u Zagreb.

Prvi posao Ivana Galekovića bio je posao vatrogasca, ali ne “pravog”, nego pričuvnog u sklopu zaštitarske tvrtke na Velesajmu, otkrit će nam njegov bivši stariji kolega Dario Dodig koji je s njim radio prije tri godine.

- Bio je baš dobra kombinacija, i radišan i društven, svaki je posao znao odraditi kako spada i sigurno je bio jedan od najboljih radnika. Želio je biti profesionalni vatrogasac, ovaj posao na Velesajmu bio mu je kao priprema. Prihvaćao je pravila i poslušno se držao uputa.

U našem je poslu to jako važno, jer nosimo glavu u torbi. Ljudi obično misle da su vatrogasci malo atipični, dok se drugi klone opasnosti, mi u nju svjesno ulazimo. Zato je važna obuka, a Ivan je stalno trenirao i bavio se sportom, sudjelovao je i na natjecanjima vatrogasaca, i to onim najtežim, za najizdržljivije i najbolje.

Nema dobrog vatrogasca bez humane crte, želje da se pomogne ljudima. Ivan je bio avion, moraš biti u formi da bi pomagao ljudima, zato je stalno trenirao.

U našem poslu uvijek postoji ta viša sila, faktor nepredvidivosti. No većina naših intervencija, ipak, ima sretan kraj. Mi bismo svi željeli znati što se točno dogodilo jer, koliko mi je poznato, osim strašne tragedije na Kornatima, u 35 godina na području Zagreba nije se dogodilo ovako nešto - priča nam Dodig.

Istraga se provodi

Ivan Kos, Ivanov godinu dana mlađi prijatelj iz vrtićkih dana, opisuje ga kao vedrog i nasmijanog. Ivan mu je sljedeće godine trebao biti vjenčani kum. - Zbog njega sam izabrao srednju školu Nikole Tesle, uveo me u srednjoškolski život, igrali smo zajedno nogomet, svašta smo prošli zajedno.

I ja sam član DVD-a, ali u pričuvi. Prošle godine Ivan je dobio od DVD-a Mraclin medalju kao najvredniji član, nije odbio nikad niti jedan poziv upomoć. Uvijek je bio prvi koji će uskočiti kad treba - govori potreseno Kos.

Ivanov mentor u JVP-u Velika Gorica Mario Lendarić nije mogao reći što se točno dogodilo jer se istraga tek provodi. Opisuje kako vatrogasci godišnje odlaze na 400 intervencija, od čega su 60 požari, a 40 posto tehnička podrška, a ovako velikih i teških slučajeva nema više od deset godišnje.

Lendarić je bio Ivanov partner, zajedno su odlazili na vatrogasna natjecanja u kupu Hrvatske, namijenjena onima u fizički najboljoj kondiciji. - Uspjeli smo ostvariti jako dobre rezultate.

Znali smo se i pofajtati tko je falio kad bi nam pobjegla medalja za par stotinki. U Kaštelu, visio sam na tarabi s jednom rukom, Ivanu je otpala cijev i zaradili smo kaznene poene, imao je peh, a ja sam ga zezao, a već sljedeći put sam ja fulao pa mi je vratio.

Mi radimo 12 sati u komadu, zajedno smo i dan i noć, i posao je takav da postane prijateljski i ‘obiteljski’, na koncu više smo vremena na poslu nego sa svojima. Zato je važno s kime ideš na teren jer ovisiš o kolegi. A s Ivanom je bio pravi gušt raditi. Bio je pun elana - ističe Lendarić.