Plesačica Lucija Kukor široj je javnosti najpoznatija po sudjelovanju u showu Hrvatska traži zvijezdu. Tada 19-godišnjakinja, Lucija je oduševila žiri, a posebno Tonyja Cetinskog. No, nakon što je pjevala u nekoliko emisija i izborila sebi mjesto u emisijama koje idu uživo, odlučila je odustati. Obveze u plesnoj školi diktirale su joj tempo i zapravo je morala odustati od pjevanja kako bi mogla plesati. No, nije požalila: ples je njen život, no pjevanje je i dalje velika ljubav.

- U show sam se prijavila jer sam imala tremu od pjevanja u javnosti pa sam je tako odlučila razbiti. Nisam imala namjeru natjecati se, a uz obaveze u plesnoj školi, odluka o odustajanju je bila tim više logičnija. Nisam požalila, svoje sam prioritete odlučno i svjesno postavila - kaže danas 29-godišnja Lucija, koja se može pohvaliti velikim uspjehom: druga je Hrvatica koja je primljena u Izraelski plesni program “Dance Journey program”, unutar plesne kompanije KCDC (Kibbutz Contemporary Dance Company) te je po završetku programa pozvana da se vrati kao pripravnica u glavnu kompaniju.

Lucija je plesati je počela u dobi od devet godina, u Plesnom klubu Megablast u Velikoj Gorici, a godinu dana kasnije bila je dio prve generacije koja je upisala u tamošnju Plesnu školu Franje Lucića. Istovremeno je pohađala oboje: ujutro bi bila na nastavi, navečer plesala u Megablastu. Premda je suvremeni ples njena velika ljubav, zapravo se u toj školi plesalo mnoge tehnike, tako da ona kasnije nije imala problema podučavati, primjerice, odrasle plesače osnovnim tehnikama suvremenog plesa, baš kao ni djecu ritmici. O toj školi ima samo riječi hvale. Nakon mature je upisala Ekonomski fakultet i dobila angažman u kazalištu Komedija. U dobivanju posla pomogao joj je Bojan Valentić, profesor iz škole, koji je i sam radio u tom kazalištu.

Zemlja plesa

- Komedija je bila prava stvar za mene. Voljela sam nastupati u Broadwayskim mjuziklima ‘Aida’ i ‘Cabaret’, biti na sceni i ta mi je kombinacija pjevanja i plesanja pružala veliko zadovoljstvo nekoliko sezona - kaže Lucija i dodaje kako je nakon toga radila svašta. Nakratko je preselila u Belgiju, gdje je u Antwerpenu radila s plesnom kompanijom C.I.E. MESS. S njima je plesala u predstavi “Black Swan”, koreografa Michaela Lazica. U toj suradnji joj je pomogla Mirna Žagar, koja je osigurala audiciju u Zagrebu. Nakon toga je uslijedio cijeli niz nastupa, kako plesačkih tako i pjevačkih, među kojima rado izdvaja suradnju sa Stašom Zurovcem. Potom je na Cro a porteru bila plesačica, model i asistentica Viktora Drage... Dvije godine zaredom bila je i plesačica u showu “The Voice”. A onda je, naravno, došao Izrael.

- Prije dvije godine sam se prijavila na audiciju. One se održavaju diljem svijeta, no ja nisam otišla u, recimo, London, nego sam im poslala snimku kako plešem. U izradi te snimke mi je pomogla Ana Samovojska. Javili su mi da me primaju, no nisam mogla odmah otići. Iako je riječ o jednom semestru, on je jako, jako skup, pa sam naredne skoro dvije godine radila i odvajala svaku kunu, kako bih mogla otputovati - kaže Lucija i dodaje kako to nije uobičajena praksa. Obično plesači odmah dolaze, no za nju to nije bila opcija, pa je zamolila odgodu. Te dvije godine nisu bile lake, ali znala je što želi: plesati baš u Izraelu, zemlji žive suvremene plesne scene, koja ne nalikuje ni na jednu drugu u svijetu.

Kad je skupila sav iznos potreban za školarinu i životne troškove, otputovala je u kibuc Ga aton, smješten stotinjak kilometara od Tel Aviva. Riječ je o kibucu u kojem se odvija nastava, ali je tamo smješten i Kibbutz Contemporary Dance Company. Pohađanje programa nije nimalo fizički jednostavno - pleše se, uz kratke pauze, cijeli dan. Često i navečer. Ponekad i vikendima.

- U grupi je bilo 38 ljudi iz cijelog svijeta. Doslovno - uperite prst u neko mjesto na karti i u mojoj grupi ste mogli naći nekog iz tog područja. Tijekom tih par mjeseci nastave, neki su plesači odustali, zbog ozljeda, pa nas je na kraju bilo manje. Plesali smo gotovo cijele dane, a uz to smo imali satove hebrejskog jezika. Vodili su nas i na izlete diljem zemlje - priča Lucija, koja je tako vidjela Jeruzalem, Tel Aviv, a proveli su i jednu noć u pustinji, s članovima beduinskog plemena. Osim toga, odlazili su gledati plesne predstave u Suzanne Dellal Centar, a snimali su i za Eurosong, koji se održavao u Izraelu. Ono što ju je oduševilo je atmosfera u kibucu. Tamo se plesači drže skupa, motiviraju jedni druge, potiču se u razvoju. Jasno je vidljiv stav vodstva plesne kompanije: svaka osoba koja je u tom trenutku s njima zapravo pridonosi onome što oni kao kompanija jesu. Zato im je važna, dragocjena. Potiče se na individualizam, a među plesačima vlada zdrava konkurencija. Nema sitničarenja i ljubomore, kaže Lucija, niti bi se to toleriralo. Plesni ansambl je živ organizam, dodaje, i zapravo, ako je atmosfera loša, on ne može umjetnički dati sve od sebe, a publika onda to itekako osjeća. Plesač je, smatra ona, umjetnik koji publici ne može lagati: njegovo tijelo prenosi emociju. Ako ona ne dođe do publike, onda nešto ne valja.

- U kompaniji radi naša Nika Lilek, koja je došla na audiciju u vrijeme kad sam ja bila u programu, pa smo provele nekoliko dana zajedno. Ona je ostala i pleše tamo. Ja sam mislila da idem na samo par mjeseci, no na kraju se ispostavilo da se vraćam. Ponudili su mi status pripravnika, u trajanju nekoliko mjeseci - priča Lucija. Do tog je došlo prilično neočekivano. Naime, za svojevrsnu završnu predstavu svaki je polaznik programa morao pripremiti koreografiju, pa je i Lucija napravila svoj solo. U jednom trenutku pozvali su je da ga izvede i za umjetničkog ravnatelja kompanije, slavnog koreografa Ramija Be’era, čiji su radovi poznati i našoj publici. On je u vrijeme mandata Almire Osmanović na čelu Baleta splitskog HNK za to kazalište napravio dvije predstave: “Magnum” i “Dodir”. Potonju je predstavu u gostovanju mogla vidjeti i zagrebačka publika. Osim toga, za Splitsko ljeto koreografirao je “Leptire”, u kojem je s Osmanović plesao i Danny Eshel.

Jednom u životu

- Rečeno mi je da je Almira Osmanović zamolila Ramija Be’era za feedback o mom radu u programu. Inače, Almira je bila uz mene tijekom cijelog programa: razumjela me, znala nasmijati, ali i dati savjet. Na kraju mi je Be’er ponudio pripravništvo na temelju snažnog dojma koji sam ostavila na njega, ističući fizikalnost i potencijal tijela, posjedovanje nečeg posebnog te energiju i strast koja obilježava moj pokret. Inače, pripravništvo traje godinu dana i služi tome da se vidi da li plesač razvija svoj potencijal u skladu s onim što je kompaniji važno - priča Lucija. No, kako je riječ o iznimno skupom programu, morala je odbiti. Na kraju joj je Be’er ponudio da, iznimno, dođe samo na tri ili četiri mjeseca. Takav poziv plesaču dođe jednom u životu, a mnogi koji su odbili takve ponude na kraju su požalili. Lucija je zato objeručke prihvatila poziv.

- Zaključio je da će to vrijeme u mom slučaju morati biti dovoljno da vidimo kako funkcioniram s kompanijom. Sretna sam i ponosna jer sam dobila ovu priliku, posebno jer je poziv došao od kompanije za koju osjećam da radi na način koji se slaže s mojim poimanjem plesa - kaže Lucija i kaže kako joj je ispočetka nevjerojatna bila činjenica da je u Izraelu ples izvozni proizvod. - Iza plesa stoji država, koja na sve moguće načine potiče razvoj scene i njome se ponosi. Zbog toga je Izrael poznat kao zemlja s prepoznatljivim stilom suvremenog plesa. Naravno da je puno lakše raditi kad te institucije podržavaju, o čemu suvremeni plesači u Hrvatskoj mogu samo sanjati, no kod njih sam primijetila još nešto. Tamošnji plesači žive ples: 24 sata dnevno su mu posvećeni, žive ga i dišu, stvaraju nevjerojatnu energiju i zato sam jako sretna što se uskoro vraćam u Izrael - kaže Lucija i dodaje kako još uvijek ne zna točan datum, jer ne ide u doba kada dolaze ostali polaznici. Do tada svakoga dana vježba, kako bi bila u formi, a prošlog tjedna je i diplomirala. Na smjeru menadžerstva mentor joj je bio Mislav Ante Omazić, koji je imao razumijevanja za njenu situaciju i podržavao je u želji da diplomira prije nego otputuje u Izrael. To joj je pošlo za rukom, tako da sada čeka trenutak kada će krenuti na put. A nakon toga - tko zna. Možda će ostati u kibucu, možda otputovati negdje drugdje, a možda se vratiti nazad. Budućnost je još maglovita, no sasvim sigurno donosi neke uzbudljive stvari za nju.