U vrijeme ideološkog mraka o tome se moralo šutjeti, samo bi se neki podnapiti gost za šankom ohrabrio oko fajrunta pa krenuo lamentirati “što nam radi ova gamad na vlasti”, ali javna je tajna da su Dinamovi igrači unazad 30-40 godina slobodnjake vježbali pucajući preko željezne zavjese. Pamtimo gadne nestašice, nije bilo ni ulja niti kave, o jogurtu si mogao samo sanjati, bečki odrezak eventualno nedjeljom, pa je onda logično da na tržištu nije bilo niti onih stasitih i elegantnih plastičnih manekena koje treneri danas razmještaju po terenu kada grade žive zidove i uvježbavaju prekide.

Spominjem dinamovce jer su na treninzima njegovali osebujan ritual. Željezna zavjesa, šaputalo se, bila je dugačka dvadeset, a visoka dvanaest metara, da bi je uopće namjestio na prilazu kaznenom prostoru, Ćiri Blaževiću trebao je kran dizalice i odred pružnih radnika. Cijele smjene fizikalaca iz Gredelja pomagale su stručnom stožeru. A onda, tko prebaci monstruozno veliku ‘firangu’ i pogodi rašlje, sebi je osigurao transfer u Crvenu zvezdu.

Rajko Janjanin je bio plemeniti tehničar i nije bilo iznenađenje da je relativno lako savladao zadatak, baš kao i Boro Cvetković. Vijest da je zavjesu visine stambene zgrade snajperski precizno prebacio Milivoj Bračun već je izazivala čuđenje, da ne kažem sablazan, a kada je objavljeno da je zadatak ispunio i golman Tomislav Ivković narod je postao nepovjerljiv i počeo je sumnjati u kvalitetu domaćeg čelika. Dok je na red došao Robert Prosinečki, ideološki se razdanilo, ljudi su već otvoreno ismijavali priču kao propagandni trik metalurške industrije. Da je stvarno istinita legenda o slobodnjacima i maksimirskoj željeznoj zavjesi, navijači su odmahivali rukom, prvi bi u crveno-bijelom dresu ionako završio doktor ove discipline Marko Mlinarić. Fake news, rekli bi danas.

U narodnoj predaji i ne samo u njoj Dinamo je figurirao kao sinonim za hrvatstvo, to nije fake nego fakat, možda se o tome predsjednica KGK željela ‘odraziti’ kada je ovih dana đonom krenula na Rijeku, ali činjenica je isto tako da je naš nacionalni ponos revnije od svih drugih klubova ovdje opskrbljivao Zvezdu kvalitetnim nogometašima. Da u današnje Transfermarktove tablice ukalkulirate vrijednost petorice gore pobrojanih igrača, bez problema biste došli do iznosa od stotinjak i više milijuna eura. Nakon Trpimirove darovnice najpoznatiji je to darovni ugovor u povijesti Hrvata. Ujedno i dokaz pomalo suicidalne prirode kluba u to doba.

Zaustavio bih se ovdje s predsjednicom u kampanji i njezinim uklizavanjima i umjesto toga zapitao ponešto o motivima Dinamovih uprava i trenera iz osamdesetih. Zašto su, dakle, za kikiriki puštali sjajne igrače u redove beogradskog konkurenta? Vjerojatno zato što su vjerovali da u svlačionici imaju bolje igrače, jače adute. Lako je pametovati s vremenske distance, ali tada se zaista moglo činiti da neki drugi dječaci obećavaju više od Cvetkovića i Bračuna (doduše, ne i od Prosinečkog).

“U bivšoj Jugoslaviji bilo je fantastičnih utakmica, sada je sve podijeljeno. Zbog toga sam predložio osnivanje Balkanske lige. To trenutačno nije moguće zbog Uefina statuta, ali trebamo vidjeti što se može korigirati kako bismo europski nogomet učinili što jačim”, govorio je 2009. godine tadašnji Uefin predsjednik Michel Platini.

Francuz je bio hrabar predsjednik, neopterećen zavjesama iz prošlosti, inovativan, sklon eksperimentima, ali slab na petrodolare. U više je navrata Platini glasno razmišljao o ‘criss-cross’ regionalnim ligama kao odgovoru siromašnijih zemalja na hegemoniju nekoliko bogatih liga.

Njegov nasljednik Aleksander Čeferin krenuo je alternativnim putem. Za zemlje koje po tradiciji ‘repromaterijalom’ futraju velike klubove i lige, Slovenac je osmislio alimentaciju u vidu Konferencijske lige, trećeg razreda europskog nogometa. Manjim klubovima, poput recimo Gorice ili Varaždina, ukazat će se šansa da izađu izvan granica nacionalne lige, da tamo posebno aranžiraju izloge, zarade ponešto od transfera i Uefinih nagrada. Ostaje, međutim, pitanje može li ta liga biti uistinu kompetitivna i napeta publici. Jer svjedoci smo da su već i dvoboji Europske lige često razvodnjene i pomalo suvišne predstave. Nogometni navijač više drži do povijesnih suparništava nego do prilike za turizam u egzotične zemlje.

Jugoslaviju je Platini 2009. godine gurnuo u prvi plan, ali zapravo je na regionalno udruživanje poticao Belgiju i Nizozemsku, kao i skandinavske zemlje. Nizozemci su ga tada hladno otpilili. “Proučavali smo tu ideju prije više godina. Ne vjerujem da je ostvariva, klubovi ne pronalaze financijski interes u takvoj ligi”, zahvalio se tadašnji direktor nizozemskog saveza Henk Kesler. Sljedeći put priča se na meniju našla 2016. godine, dobila je širi zamah i u javnosti predstavljena kao Atlantska liga. Predviđala je udruživanje nizozemskih, belgijskih i skandinavskih klubova sa škotskim velikanima, Celticom i Rangersima, ali izdahnula je prije nego što se pošteno zakotrljala medijskim prostorom.

Prije desetak dana bilježimo najavu nove regionalne inicijative. Opet su u središtu Nizozemci i Belgijci, nogometnim šefovima u ovim zemljama čini se da bi mogli dobro kapitalizirati priču začinjenu poslovičnom prekograničnom netrpeljivošću. Prve nacrte u razgovoru za Le Monde otkrio je Bart Verhaeghe, predsjednik Club Bruggea.

“Belgijski nogomet se napokon probudio i ušao u moderno doba. Mogli bismo zagrabiti u tržište od 28 milijuna ljudi. Natjecanje bi uključivalo osamnaest klubova, od toga osam iz Belgije. Sve bi moglo biti organizirano vrlo brzo: ako ne sljedeće sezone, onda definitivno u naredne dvije godine. Nećemo se opterećivati rokovima, treba vidjeti što učiniti s televizijskim ugovorima. U Belgiji taj ugovor istječe ove sezone, što nije slučaj u Nizozemskoj. U svakom slučaju, ovo je naš pokušaj da anticipiramo Uefine velike reforme najavljene za 2024. godinu”, objašnjava Verhaeghe.

Motivacija zagovornika ‘BeNe’ lige je jasna. Izdašniji benefiti za klubove koji su igračima napunili svlačionice Real Madrida i Barcelone, Manchester Cityja i Tottenhama, Juventusa i Intera. Belgija je od kraja 2018. godine prva svjetska velesila, ako pitate Fifu. Gotovo godinu dana ova reprezentacija drži primat u rankingu svjetske organizacije, na toj je ljestvici Nizozemska trenutačno 12., a Hrvatska ne napušta top 10 klub (trenutačno sedma), ali i refleksno odbacuje mogućnost bilo kakvog udruživanja koje bi podsjećalo na vremena kad se slobodnjake treniralo prebacivanjem monstruozne željezne zavjese...