Petra Grozaj poprilično je cinična umjetnica. Naime, umjesto predgovora njezine najnovije izložbe netom otvorene u Galeriji Galženica, a koju u Velikoj Gorici s ambicioznim programom vodi Klaudio Štefančić, intervju je s umjetnicom u kojemu ona tumači kako maska, a temeljni su motiv njezinih slika lica poput maski, nije znak za licemjerje, već je preduvjet društvene komunikacije. Odnosno, da svaka zajednica na jedan ili na drugi način zahtijeva odricanje od privatnosti, te da u takvom društvu nema mjesta za izvorno lice, da živjeti javno privatnost, zapravo, nema niti smisla, ne treba ni pokušavati. Moram priznati da se u tom kontekstu s ovom umjetnicom ne slažem. Upravo je umjetnost, trebala bi barem biti, jedan od onih medija koji vam omogućuje da sebe do kraja istražite. No, to što se ne slažem s umjetnicom ne znači i da ne cijenim njezin rad. Dapače.

Slike ove umjetnice, nadalje, na neki su način i nedopadljive u toj svojoj hladnoći, one nisu tu da podilaze promatraču na prvu loptu. Ako od slikarstva tražite emociju, nećete je dobiti na ovim slikama, barem ne onu pozitivnu. No, slikarstvo i nije tu zbog dopadljivosti i prvoloptaških asocijacija. Ono što ćete dobiti od Petre Grozaj hladan je i distanciran, no iznimno precizan komentar. Malotko je u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti na slikama uspio prikazati one ljude koji su toliko ispražnjeni od karaktera, od duhovnosti u kojima nitko kao da ne živi, poput ove umjetnice. Lica su to koja ponekad ne znaju što bi sa sobom, srest ćete ih, ponekad, primjerice, u obližnjem shopping centru, u potrazi za vanjskim sadržajem, za ispunjenjem koje ne uspijevaju u sebi pronaći. Lica suvremenog doba.

Najnovije su slike Petre Grozaj velikog formata, naziv je izložbe “Krystal”, naslovna slika pokazuje ženu koja u ruci drži bočicu, po svoj prilici onu parfemsku. Pogled joj je posve distanciran, lice joj, dakle, nalikuje maski. Na slici “Bingo”, pak, ženski portret, baca se u kristalnu čašu, jedino je ovdje čaša u prvom planu, inače su u prvom planu likovi žena. Većina žena na slikama u Galeriji Galženica u dijalogu je s kristalnim predmetima, koji su za umjetnicu simboli suprotnosti, krhkosti i čvrstoće istodobno, i zato i naziv ove izložbe. Boje su hladne, izmjenjuju se sivi, smeđi, ljubičasti, oker, plavi tonovi. Ima i aktova, primjerice na slici na kojoj dominira žena s crvenim turbanom u kosi, a grudi su joj savršeno naslikane, no to nisu aktovi koji bi prizvali bilo kakvu erotiku. Taj crveni turban, inače, jedan je od rijetkih kolorističkih akcenata čitave izložbe. Slika se zove “Getting Ready” (Spremanje). To su tri žene koje pomažu jednoj da se spremi, no ni na ovoj slici ne vidimo neku povezanost među njima.

Na samom početku spomenutog intervjua umjetnica objašnjava i kako traži inspiraciju u svakodnevici. Jedna joj je od inspiracija za ovu izložbu spot “What Else Is There?”, koji potpisuje Röyksopp, elektronički glazbeni duo, čija estetika, uistinu, nalikuje protagonisticama slike ove umjetnice.

Rad Petre Grozaj pratim, praktički od samih početaka. Ona je, rekla bih, uz neka početna traganja prilično rano otkrila put svog slikarstva. Slike su u većinom nastale ove godine. Na njezin je rad utjecaj ostavio i boravak u Leipzigu, inače koliko je zanimljiva znamenita Leipziška škola slikarstva, imamo prilike vidjeti i na Bijenalu slikarstva u HDLU-u.

Rad ove umjetnice imali smo prilike vidjeti na izložbi prije dvije godine, u kojima je svoja djela izložila s Mariom Sainz Ruedom. Jedna od najupečatljivijih slika na toj je izložbi bio “Moonlight”, prikaz dvadesetak žena čija lica, ponovno, nalikuju maskama.